Razmišljanje o džehennemu, razlog za strah i tugu vjernika

Poslanik, s.a.v.a., o razlogu tuge vjernika kaže:

“Kako da ne bude tužan, kada je Allah, dž.š., obavijestio čovjeka da će ga uvesti u Džehennem, a nije obećao da će zasigurno biti izveden iz njega?!”

Među činioce koji su povod tuge i žalosti čovjeka, posebno vjernika, spada i razmišljanje o Božijem obećanju o uvođenju svih ljudi u Džehennem. Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., spominjanjem ovog pitanja, priprema teren za stvaranje tuge.

Uzvišeni Bog o ovome je rekao:

I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao! [1]

Vjernik ima pouzdano vjerovanje u kazivanja Kur'ana i u presudu Gospodara da će biti uveden u Džehennem, i niko mu nije obećao da će biti izveden iz njega. Oni koji su predmet dobrote i pažnje Božije te koji su imali uspjeha u djelovanju po Božijim naređenjima – bit će izvedeni iz Džehennema, ali čovjek ne zna da li on pripada toj skupini ili ne. Sama ova pomisao dovoljna je da bude tužan. On ne zna kakva će biti njegova sudbina, stoga raspoloženje i veselje za njega nemaju smisla. Ova misao i tuga ne dozvoljavaju mu ni da zapada u nemar.

Ova sumnja i uznemirenost potiču vjernika da dođe sebi, da se prođe opijenosti (Ovim svijetom) i veselja te da razmišlja o svojoj sudbini. Dakako da na Ovom svijetu postoje i drugi razlozi i činioci koji bivaju povod tuge čovjeka, poput pogođenosti bolestima i nevoljama, ili kada se čovjeku nanosi nepravda, a on nije u stanju ostvariti svoja prava. U vezi sa ovim Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Vjernik se suočava sa bolestima, nevoljama i stvarima koje ga srde, čini mu se nepravda i niko mu ne pomaže, a on (zbog ovog) od Boga Uzvišenog traži nagradu.”

Iako su činioci i uzroci koji bivaju povod tuge brojni, tuga koja se javlja zbog nekih od njih nije baš poželjna i nema ulogu u samoizgradnji vjernika jer se pojavljuje i kod drugih ljudi. Tuga i žalost koja se javlja iz znanja vjernika o tome da će biti uveden u Džehennem i mogućnosti da ne bude izveden iz njega veoma je poželjna i ima ulogu u njegovoj samoizgradnji.

U nastavku Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Vjernik tužan napušta Ovaj svijet, a kada se odvoji od njega, bit će odveden ka udobnosti i Božijem kerametu.”

Kako je i rečeno, dok je na Ovom svijetu, vjernik se suočava sa uznemirenošću i nevoljama, što rezultira tugom i žalošću. Isti je slučaj i kada razmišlja o svojoj sudbini i propustima u prošlosti koji ga rastužuju. Onda kada iz Ovog svijeta, ispunjenog nevoljama i tugom, krene ka Opstojnom svijetu i blizini Božijoj završavaju se tuge i žalosti, a počinju veselja i radosti.

“O Ebu Zerre, nikada se nije robovalo Bogu kao za dugotrajne tuge.”

Rob koji se stalno bojao Boga i koji je podnosio poteškoće radi Boga robovao je Bogu više od svih.

Kada je čovjek tužan i strahuje za svoju sudbinu i kada strahuje zbog onoga što je činio, prirodno je da će se plačući i skrušeno, moljenjem obraćati Bogu. Kao rezultat toga, svoju će nutrinu očistiti od hrđe grijeha i prljavština. Također će budan i oprezan na bolji način pristupiti robovanju Bogu, a ostvarit će i veću iskrenost, koja je uvjet za prihvatanje ibadeta. Prema tome, sama tuga i žalost su ibadeti zato što roba čine svjesnim položaja robovanja i veličanstva Božijeg i potiču ga na iskrenije robovanje Gospodaru.

Nakon svega rečenog sada je vrijeme da navedemo neke predaje vezano za stanja i položaje vjernika prilikom smrti i susreta sa Bogom Svemilosnim.

U jednoj predaji navodi se da prilikom smrti dva meleka vjerniku kazuju:

“O prijatelju Božiji, nemoj biti tužan i ne boj se! Obraduj se (vječnim Džennetom) i budi zadovoljan! Niti su strah i tuga za tebe, niti si ih ti zaslužio. Zaista te Uzvišeni Allah želi spasiti svakog bola i patnje i dati ti da kušaš svježinu Njegovog oprosta. Uistinu su vrata Džehennema pred tobom zatvorena i nikada nećeš ući u njega.”[2]

Ali, a.s., kaže:

“Moj brat i moj prijatelj Božiji Poslanik, s.a.v.a., mi je rekao: ‘Onaj koga bi činilo radosnim da susretne Boga i da ga Bog prihvati a ne odbaci – mora tebe izabrati za zaštitnika i prijatelja. Onaj koga bi činilo radosnim da susretne Boga a da Bog bude njim zadovoljan i da nema straha – mora tvog sina Hasana uzeti za zaštitnika i prijatelja. A onaj ko voli da susretne Boga i da nema nikakvog straha i strepnje – mora za zaštitnika i prijatelja uzeti tvog sina Husejna, a.s.’”[3]

[1] Merjem, 71.

[2] Biharul-envar, sv. 8, str. 21.

[3] Biharul-envar, sv. 27, str. 108.