Korištenje prirodne nadarenosti

Autor: MUHAMMED TAQI FALSAFI
Izvor: MLADI SA STANOVIŠTA RAZUMA I OSJEĆANJA
Share
Korištenje prirodne nadarenosti

Ukoliko posvetite pažnju samo jednom vidu svoje vlastite ličnosti i budete je razvijali u namjeri da izgledate poput kakvog izmišljenog junaka, vi nikada nećete posjedovati svoju istinsku ličnost. Čovjek čiji su pokreti, ponašanje i misli prirodni i istinski bit će vrijedniji i bit će više poštovan od osoba koje se izvještačenim ponašanjem žele nametnuti drugima.

Čovjek može svojim vlastitim trudom, upornošću i željom izaći iz anonimnosti, postići slavu i poštovanje i posjedovati istaknutu ličnost, ali osobe koje isključivo žele oponašati junake nikada se neće moći uzdići iznad pukog oponašatelja. Sreća, ljubav, uspjeh i napredak – sve će to jednoga dana pripadati vama, koji budete iskoristili svoje prirodne snage i umijeća, a ne onim osobama koje su svojim nedoličnim moralom i ponašanjem, ohološću i pohlepom, nepovjerenjem ili pretjeranim povjerenjem u ljude ili slijepim slijeđenjem uništili svoje sposobnosti.”[1]

U nastavku ćemo napomenut neka uzvišena islamska učenja, s ciljem da se adolescenti na putu izgradnje vlastite ličnosti u određenoj mjeri upoznaju s islamskim uputama, kako bi izbjegli gušenje vlastitih prirodnih sposobnosti slijepim oponašanjem i kako ne bi pali u nemoral i kaljužu grijeha, da na putu zadovoljenja težnje za moći ne krenu krivim putem i poput nekih mladih ljudi zalutaju i skrenu s puta sreće i dobra, odnosno kako bi osobine ličnosti adolescenata bile ustanovljene na ispravnim temeljima koji će dati rezultate, i kako bi do kraja svoga života uživali u ovim korisnim rezultatima.

Pohvalne osobine i moral u svetoj vjeri islamu smatraju se najuzvišenijim izvorom društvene časti i ugleda. Moralne vrline i čovječne osobine tajna su uspjeha i ostvarivanja vlastitih želja i najbolje sredstvo prilagođavanja vlastite ličnosti društvenoj sredini. Lijep moral u stanju je čovjeka učiniti omiljenim i voljenim u očima ljudi i priskrbiti mu sva sredstva potrebna za materijalni i duhovni smiraj, u svim njegovim vidovima. Zabilježene su brojne predaje koje govore o ovoj temi.

Ali, a.s., je rekao: “Najveća vrijednost čovjeka je lijep moral.”[2]

Također, Ali, a.s., je rekao: “Mnogo je onih koji su bili omiljeni pa ih je ponizila njihova ćud, a mnogo je i prezrenih koje je njihova ćud učinila omiljenim.”[3]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Lijep moral povećava opskrbu.”[4]

Ali, a.s., je rekao: “Riznice opsrkbe su skrivene u usavršavanju morala.”[5]

Težnje duše i snažni poticaji nagona veliki su problem s kojim se suočavaju mladi na putu izgradnje vlastite ličnosti i prepreka u usvajanju pohvalnih ljudskih osobina i moralnih vrlina.

Razum i moralna savjest, kao bogatstvo vrline i čovječnosti, pozivaju čovjeka na pohvalne osobine i moral. Međutim, ćudljiva duša i raspojasani nagoni, da bi se ostvarili, potiču čovjeka na nasilje i tjeraju ga na činjenje zločina i nečistih djela.

“Čovjek se koleba da li da svoj osjećaj potrebe zadovolji napadom i nanošenjem štete drugom čovjeku, da izrabljuje svoje istovrsnike ne nadoknađujući njihov trud, da seksualno iskorištava bez pristanka, prisvoji nečiji imetak, ponižava, muči i ubija… Ova težnja za tlačenjem temeljni je činilac nereda i poremećaja u našem ophođenju s drugim ljudima. Rezultat ovog primitivnog neprijateljstva, koji ljude tjera na protivljenje drugim ljudima, jeste to da je civilizirano društvo neprestano izloženo prijetnji iščeznuća.”[6]

Slijeđenje nagona bez ikakve sprege i uvjeta iziskuje gušenje ljudskih težnji i uništenje onoga čime se ljudski rod ponosi. Mladi su u izboru moralnih vrlina i plemenitih ljudskih osobina neprestano izloženi borbi ovih dviju suprotstavljenih snaga.

Oni koji žele biti istinski ljudi i koji žele postići visoke stepene duhovnog savršenstva moraju donijeti odluku da će se svom snagom suprotstaviti nagonima kako bi se mogli sačuvati od sigurnog poniženja i propasti.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Duša je prirodno sklona lošem moralu, a rob (Božiji) je zadužen da se okiti pohvalnim osobinama. Duša po svojoj prirodi hita poljima suprotstavljanja (vrlinama i moralu), a rob (Božiji) nastoji da je odvrati od loših želja. Pa kada pusti uzde njene (oslobodi svoju dušu kontrole), taj je saučesnik u neredu njegovu, a ko pomogne svoju dušu u njenim prohtjevima, doista je potpomogao ubistvo vlastite ličnosti (čovječnosti).” [7]

Težnja za buntovništvom, nasilnim ponašanjem prema drugima, izazivanjem i uznemiravanjem ovog ili onog te dostizanjem prohtjeva duše imanentna je prirodi čovjeka i nalaze se u svim ljudima, s tom razlikom što je ovo psihičko stanje kod nekih osoba snažnije, a kod drugih slabije.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Naravi ljudi su različite. Najbolja od njih je ona narav koja bude što dalje od svega što je loše.”[8]

Mladi ljudi, bez obzira kojoj skupini pripadali, ukoliko se žele oplemeniti ljudskim odlikama i posjedovati časnu ličnost, moraju sputati težnje, osloboditi se stege robovanja svojoj duši i neobuzdanog i bezuslovnog pokoravanja njenim prohtjevima.

 

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Sputaj svoju dušu u njenim štetnim težnjama prije nego što te napusti. Potrudi se za oslobađanje svoje duše kao što se trudiš da pribaviš sebi opskrbu, jer doista je duša tvoja zarobljenik djela tvojih.”[9]

Jedna od prednosti čovjeka nad životinjama je i ta što su životinje potpuno predane vlastitom nagonu i pokorne vlastitim porivima, dok razuman čovjek slijedi razum i pokoran je svome interesu i dobrobiti, korisne težnje sprovodi, a kloni se štetnih. Ukoliko čovjek, poput životinje, bude slijedio isključivo svoje nagone i ne bude mario za vlastito dobro, on i neće biti ništa drugo do li životinja.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Čovjek koji ne raspozna dobro od zla je poput životinje.” [10]

Savladavanje nagona i borba protiv prohtjeva duše je izuzetno težak i mukotrpan posao.

Cijenjeni islamski predvodnici borbu protiv duše sklone zlu (nefsul emmāre) i neprimjerenih nagona smatrali su najvišim stepenom svetog džihada (borbe).

Ali, a.s., je rekao: “Doista je najvrjednija borba čovjekova borba protiv vlastite duše.”[11]

 

[1] Rošd va zendegī, str. 18.

[2] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 1094.

[3] Bihār, tom 15, str. 211.

[4] Sefīne, str. 411.

[5] Bihār, tom 17, str. 130.

[6] Andīšeha-je Frojd, str. 123.

[7] Mustedrek, tom 2, str. 270.

[8] Gureru-l-hikem, str. 220.

[9] Mustedrek, tom 2, str. 310.

[10] Tuhafu-l-‘uqūl, str. 99.

[11] Gureru-l-hikem, str. 220.

  • 23 Jula, 2019