Ljubav kao sredstvo približavanja Bogu
Ljubav kao sredstvo približavanja Bogu
Ljubav je jedno od sredstava približavanja Bogu. Onoliko milosti koliko čovjek može prizvati ljubavlju prema Allahu ne može prizvati ničim drugim.
“Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moja nesanica i bdjenje. Susret s Tobom radost je moja, a povezivanje s Tobom krajnji je cilj moje duše. Moja čežnja samo Tebi pripada, i ljubavlju za Tobom ja sam zanesen. Tvoja naklonost je ljubav moja!”
Ovdje je ljubav sredstvo.
A sad razmislimo o ovoj rečenici Imama, koja je biser u načinu izražavanja dove. Jer, dova ima svoje stilske ljepote, baš kao i umjetnost i književnost:
“Sve moje brige samo su Tebi usmjerene, sve moje želje samo su se Tebi zaputile. Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moja nesanica i bdjenje. Susret s Tobom radost je moja!”
U izrazu el-inkita‘ (prekidanje veze) postoji nešto što ne postoji u izrazu et-te‘alluk (vezivanje). Imam ovdje nije rekao: “Moja briga za Tebe se vezala”, jer vezanje za nešto – u ovom slučaju za Allaha – ne isključuje nužno i vezivanje za nešto drugo, pa čak i ako je čovjek iskren u svom vezivanju za Allaha. On veli: “Sve moje brige samo Tebi su usmjerene.” El-inkita‘ ili raskidanje sa svim osim s Allahom podrazumijeva u sebi i afirmaciju i negaciju. To je prekidanje sa stvorenjima i okretanje ka Allahu. Prekidanje veze sa stvorenjima jeste ona negacija koju je Imam želio izraziti u ovoj rečenici, a usmjeravanje Allahu jeste afirmacija.
Iskrenost u ljubavi predstavlja i raskidanje i povezivanje. Raskidanje sa svim mimo Allaha i povezivanje s Allahom, kao i s onima koje On voli te za koje On naređuje da ih volimo. To su dva lica jedne kovanice.
Kad ljubav postane iskrena i čista, ona u sebi nosi dva lica: el-vela’ (vjernost) i el-bera’ (odricanje), kao i vasl (spajanje) i fasl (razdvajanje), ali i raskid sa stvorenjima te okretanje Allahu.
Isto značenje u sebi nosi i drugi stavak: “Sve moje želje samo su se Tebi zaputile!”
Insiraf (zapućivanje) ka Allahu u isto vrijeme znači i okretanje od i okretanje prema. Dakle, okretanje od svega mimo Allaha i okretanje prema Allahu, kao i prema onom što On naređuje i voli.
Zatim dolazi treća potvrda ove istine a ona je rječitija od svih. Ona u sebi nosi značenja ljubavi, okretanja Allahu, raskidanja sa svim drugim, na način koji nije moguće oslikati nikako drukčije: “Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moje bdjenje i nesanica.” Bdjenje i nesanica suprotni su snu, s tim da je bdjenje provođenje noći u stanju druženja, dok je nesanica stanje koje obuzima čovjeka kad ga zaokupi nešto o čemu brine, pa mu ne da spavati – u ovom slučaju to su ljubav i čežnja za Allahom.
Dakle, ove dvije stvari predstavljaju dva stanja zaljubljenosti: uns (prisnost), kao i ševk (čežnja), i to prisnost sa spominjanjem Allaha i Njegovom prisutnošću kod čovjeka – pri čemu on ćuti tu prisutnost Allaha u svojoj dovi, u spominjanju Boga, u šaputanjima s Njim i u namazu – te čežnju za susretom s Allahom.
Zaljubljeni osjeća i jedno i drugo kad staje pred Allaha. A oba ova stanja remete san i drže ga budnim, dok se drugi prepuštaju snu i dok im san oduzima i svijest i osjećaje.
San je potreba, u to nema sumnje, svi ljudi ga upražnjavaju u određenoj mjeri, dobri i loši, pa čak i poslanici i odabrani Božiji robovi spavaju, međutim, velika je razlika između onog koji od sna uzima potrebno i nužno, kao što i od jela i pića uzima isto, te onog ko se predao snu na način da san njime upravlja.
Božiji bliski prijatelji ne daju snu vlast nad sobom. San je kod njih samo potreba od koje uzimaju onoliko koliko im je potrebno. Božiji poslanik, s.a.v.a., spavao je samo malo, a onda bi ustajao i pred Allaha stajao. Naređivao je da se voda ostavi odmah blizu njega, kako bi odmah po ustajanju mogao uzeti abdest i klanjati, nakon što bi uzeo udjela u ovoj ljudskoj, prirodnoj potrebi.
Nekad bi mu bio pripremljen mehak i ugodan dušek, pa bi on naredio da se ukloni, da ga san ne bi zaveo na način da mu se preda. Dakle, da ne bi utonuo u dubok san, spavao je na hasuri toliko gruboj da je ostavljala trag na njegovom boku.
Uzvišeni Allah u tišinu noći je pohranio blaga šaputanja s Njim i spominjanja Njega i Njegove blizine, koja nije dao u danu. Noć ima svoje ljude, baš kao što i dan ima svoje. Oni ustaju kad drugi spavaju, djeluju kad se drugi umire; uspinju se ka Allahu, dok se drugi snu predaju i na posteljama gotovo nepomični leže. Noć ima svoja blaga, kao što i dan ima svoja. Noć ima svoje carstvo, baš kao što i dan ima svoje. Ljudi prepoznaju carstva dana, njegove podanike i blaga, ali malo ljudi zna za carstvo noći i za njena blaga i podanike. Zato, kad čovjek uzme od oba carstva – i od noći i od dana – on je tad na Pravom putu, ispravno postupa i uravnotežen je.
Božiji poslanik, s.a.v.a., bio je ujedno i čovjek noći i čovjek dana. On je uzimao i od dana i od noći uravnoteženu mjeru. Od noći je uzimao ljubav, iskrenost i spominjanje Allaha, a od dana je uzimao snagu, moć i imetak, a sve to kako bi islamski poziv ojačao i kako bi učvrstio svoje korijene. Noćno bdjenje pomagalo mu je i jačalo ga je za podnošenje teške zadaće poslanstva. Uzvišeni kaže:
O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela, polovinu njezinu ili malo manje od nje, ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju imaš, doista, mnogo posla.[1]
Čini mi se uputnim ovdje navesti jedan hadis kudsi o noći i o njenim ljudima. Naime, bilježi se da je Uzvišeni Allah objavio jednom od siddikina (onih koji Istinu svjedoče) sljedeće: “Ima među Mojim robovima onih robova koji Mene vole, pa i Ja njih volim, i koji za Mnom čeznu, pa i Ja za njima čeznem, i koji Me spominju, pa i Ja njih spominjem, i koji u Mene gledaju, pa i Ja u njih gledam. Ako kreneš njihovim putem, zavoljet ću te, a ako se od njih okreneš, prezret ću te.” “Gospodaru”, upitao je on, “koje je njihovo obilježje?” “Danju paze na sjenu”, rekao mu je On, “kao što brižljiv pastir pazi na svoje stado. Žude da Sunce zađe, kao što ptice žude za svojim gnijezdima kad Sunce zalazi, pa kad padne mrak i prekrije ih noć, i prostirke prostru i ležajeve postave, i kad svaki zaljubljenik osami se sa svojom voljenom, oni noge svoje radi Mene podižu, a lica svoja preda Me polažu, i šapuću Mi govorom Mojim, i za Me se vežu napjevima Mojim. Neki od njih vape, a neki plaču, neki ječe, a neki Mi se jadaju, neki stoje, a neki sjede, neki su na rukuu, a drugi su na sedždi. Vidim šta podnose radi Mene, i čujem izraze žala radi ljubavi prema Meni. Prvo što ću im podariti jesu tri stvari: u srca njihova ulit ću Svog svjetla, pa će biti obavještavani o Meni, kao što sam i Ja obaviješten o njima; kad bi se i Nebesa i Zemlja vagala s njima, Ja bih njih učinio lakšim; licem Svojim okrenut ću se prema njima, a misliš li da iko zna šta ću dati onom prema kome okrenem lice Svoje?!”[2]
Bilježi se od Imama Bakira, a.s., da je rekao: “Među onim što je Allah objavio Musau ibn Imranu nalazi se i ovo: ‘Slagao je onaj koji tvrdi da Me voli, a kad nastupi noć, ostavi Me i zaspi. Da vidiš samo, o sine Imranov, one koji ustaju radi Mene u noćnim tminama – dok sam im se pred očima prikazao – da Mi se obraćaju, a Ja sam uzvišeniji od tog da bih mogao biti očima viđen, zatim da razgovaraju sa Mnom, a Ja sam silniji od tog da bih bio u prisustvu. O sine Imranov, pokloni Mi od oka svog suzu, i od srca svog poniznost, a zatim Me pozovi u tminama noći, i vidjet ćeš da sam blizu i da se odazivam!’”[3]
U hutbi bogobojaznih u Nehdžu-l-belagi vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib, a.s., opisujući Hemmamu stanje evlija u munadžatima kad ih natkrije noć, i njihovo spominjanje Allaha, i stajanje pred njihovim Gospodarom, kaže:
“Tokom noći, oni stoje na nogama svojim učeći dijelove Kur'ana i kazujući ga skladno načinom odmjerenim; rastužuju njime duše svoje i traže u njima lijek za slabost svoju. Kad naiđu na ajet koji potiče čežnju (za Džennetom), žudno se nadnose nad njim i duše njihove čežnjivo se nad njim nadnose, pa osjećaju kao da je on ispred očiju njihovih. A kad naiđu na ajet koji zastrašuje, okreću sluh srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i pucketanje njegovo dopire do ušiju njihovih. Pa se svijaju iza leđa svojih, padaju ničice na čela svoja, na dlanove svoje, na koljena svoja i na prste nožne, moleći Boga Uzvišenog za oslobođenje vratova svojih. A tokom dana blagi su, učeni, kreposni i Boga svjesni, strah ih izbrusio kao posude (…)!”[4]
[1] El-Muzzemmil, 1–7.
[2] Likaullah, str. 104.
[3] Likaullah, str. 101.
[4] Nehdžu-l-belaga, str. 303.
