Ljubav prema sebi
Ljubav prema sebi
Ljubav prema samom sebi i osjećaj čuvanja svoje biti (ličnosti) prirodni je nagon u čovjeku, koji prožima čovjekovo biće. Ovaj nagon čovjeka navodi da se trudi da sačuva svoju ličnost, svoje tijelo i svoju dušu od bilo kakvih neugodnosti i nevolja.
Svaki čovjek po svojoj iskonskoj prirodi voli život. U slučaju kada ožedni, bude gladan ili bolestan, ili osjeti da mu je život u opasnosti, njegov nagon očuvanja svoje biti se pokreće te on upotrijebi sav svoj kreativni potencijal ne bi li došao do vode, hljeba, prirode, lijeka i zaštite. Isto tako, svaki čovjek po svojoj prirodi želi da očuva svoju čast i dostojanstvo i ulaže maksimalne napore u njihovom održanju.
Kada osjeti da mu je obraz u pitanju i kada vidi da se nalazi pred poniženjem i gubitkom ponosa, svom snagom se diže i koristi svu energiju ne bi li sačuvao svoju čast i dostojanstvo.
Poriv ljubavi prema sebi ima različite manifestacije u tijelu i duši i pokazuje se u različitim oblicima. Kada među ovim manifestacijama nema suprostavljenosti i proturječnosti, svaka od njih se na prirodan način zadovoljava i program djelovanja svake od njih je jasan. Ali, velika teškoća se pojavljuje onda kada samoljublje postane proturječno i čovjeka stavi pod pritisak suprostavljenih želja i osjećanja. U ovom slučaju neke osobe zastranjuju s ispravnog i razumnog puta i upuštaju se u nedozvoljena djela.
Naprimjer, neke osobe zbog ljubavnih poraza ili zbog poniženja i očaja, pokušavaju pobjeći od nevolja te pribjegnu samoubistvu – jasno je da se ovdje radi o osobama koje su zastranile.
Monteskije ovu stvar objašnjava na sljedeći način:
Samoljublje i osjećaj samoočuvanja pojavljuju se u raznim oblicima i nekada se pokazuje u proturječnim i suprostavljenim djelatnostima. Samoljublje postaje povod da se ‘žrtvujemo’ radi ljubavi prema sebi i spremni smo da uništimo svoj život i ova činjenica pokazuje da sebe volimo više od svog života.[1]
Svaki čovjek po svom prirodnom ustrojstvu osjeća u sebi samoljublje i nastoji na svim poljima da dostigne savršenstvo i da otkloni svoje slabosti i manjkavosti. Osobe koje sebe smatraju sitnim, poniženim i u sebi, s jedne ili više strana, osjećaju manjkavost i nedostatnost, u svom unutarnjem biću su zabrinute i uvijek pate od određenog unutarnjeg pritiska.
Za ovu skupinu ljudi pametan put da se prevaziđe kompleks niže vrijednosti je da svoju snagu koriste na pravi način i na pravom mjestu, da svoj talenat i potencijal učine očiglednim – čime dokazuju da su oni vrijedne ličnosti u društvu – te da postepeno zaborave svoju unutarnju slabost.
[1] Će midanam (Dženajat), str. 24.
