Ljudska primordijalna priroda i želja za savršenstvom

Ljudska primordijalna priroda i želja za savršenstvom

Nema nikakve sumnje u to da čovjek želi krajnje savršenstvo, a ono je u blizini Božijoj. Zbog toga, da bi stigao do krajnjeg savršenstva, koristi se svim sredstvima i činiocima. Međutim, ograničena savršenstva ne predstavljaju krajnju želju čovjeka jer, kao prvo, kada ih upoređujemo sa višim savršenstvima, gube svoju vrijednost, a drugo, nakon što ostvari svoju želju, čovjek se zasiti. Zbog toga je i rečeno: “Spajanje (visal) je grobnica ljubavi.” Dakle, čovjek ne može biti zaljubljen u ograničenu ljepotu i savršenstvo, nego je po prirodi zaljubljenik u apsolutno savršenstvo i onaj je koji želi Boga.

Bol čovjeka Božanska je bol, i ako se otklone zastori od grijeha ispred njegovih očiju pa vidi svog Voljenog, i on će, poput Alija, a.s., činiti ibadete iz ljubavi. Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže:

…A kada se Allah spomene, srca se, zaista, smiruju! [1]

To što su u arapskom tekstu ovoga ajeta riječi „spominjanjem Allaha“ došle na početku rečenice ukazuje na ograničavanje značenja: samo spominjanje Allaha smiruje srca i izvodi ih iz stanja zabrinutosti i bola, a ako neko umisli da će mu imetak, bogatstvo, ugled i položaj donijeti smiraj, teško se vara. Svakako, Kur'an ne zabranjuje stjecanje i tome slično, ali kaže da to čovjeku ne donosi smiraj i smirenost (Šehid Mutahhari: Savršeni čovjek, str. 94-96).

Rekli smo da čovjek želi apsolutno savršenstvo i da se na putu ostvarenja tog cilja koristi svim sredstvima i činiocima. Jedan od činilaca postizanja apsolutnog savršenstva jest i šaputanje s Bogom i “oživljavanje” mesdžida. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: Blago onima koji su na Sudnjem danu predvodnici i bajraktari. Oni ljude vode ka Džennetu, a drugi, da bi došli do Dženneta, njih slijede. Oni su ti koji su u zoru i u druga doba dana prije drugih išli u džamije. (Ovdje je “u zoru” navedeno na početku zbog toga što je najbolje vrijeme za ibadet noć i zora.)

Za bolje razumijevanje treba obratiti pažnju na sljedeće pitanje. Jedna od karakteristika čovjekove duše jeste da, ako vidi da drugi koračaju putem dobra i koristi obaju svjetova, i on time biva motiviran da postupa isto. Sam princip “prihvatanja uzora” u psihologiji se smatra najboljim sredstvom odgoja. Uzori ustvari imaju najveći utjecaj na čovjekovo ponašanje.

Ako neko bude predvodnik u izvršavanju nekog dobrog djela, on privlači pažnju drugih i na kraju se i drugi odlučuju na činjenje takvog djela. Prihvatanje uzora veoma je zanimljivo posebno kod mladih. Što ljudi postaju potpuniji, to više žele da budu uzor drugima i ovo osjećanje ispoljavaju svojim ponašanjem i činjenjem dobrih djela. Kao posljedica toga, i drugi bivaju motivirani.

Prirodno je kada neko u jednom društvu započne neku stvar – da ga i drugi bez problema slijede. Naprimjer, kada u jednoj školi u vrijeme podne-namaza nekoliko ljudi pohitaju u džamiju, ovo njihovo djelo motivirat će i druge da odu u džamiju. Ali, ako nekoliko ljudi ne budu predvodnici, drugi neće obraćati pažnju na to da je vrijeme namaza i da trebaju biti prisutni u džamiji, a ako i budu obraćali pažnju, nedostajat će im poticaj. Ovo stanje pokazatelj je te duhovne psihološke istine poznate kao “prihvatanje uzora”

Ukoliko čovjek djeluje tajno da ne bi bio ukaljan samopokazivanjem (rija), njegovo djelo je dobro i pohvaljeno, ali ukoliko neko javno radi dobro djelo da bi i drugi bili podsticani, ne samo da njegova radnja nije neprihvatljiva, već je veoma umijesna i vrijedna, zato što on u ovom slučaju nema namjeru da se pokazuje i svoje djelo javno ispoljava samo da bi i druge podsticao.

U vezi s ovim Uzvišeni Bog je rekao:

…I koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju.[2]

Rečeno je: Tajno udjeljivanje je radi toga da bi se sačuvalo od samopokazivanja, a javno udjeljivanje je radi podsticanja drugih, te su lijepa oba načina. Dobro je djelo osobe koja zbog straha od samopokazivanja svoj namaz obavlja u tajnosti, a dobro je djelo i onoga koji, da bi podsticao druge, svoj namaz klanja u džamiji. Pored toga, onaj koji iskreno i daleko od samopokazivanja u odlasku u džamiju prestiže druge i podstiče druge – ima višestruku nagradu i na Sudnjem danu je bajraktar drugima jer je njegovo djelo pomoglo drugima da dolaze u džamiju.

Rahmetli ajatullah El-Uzma Mar'aši Nedžefi, neka je Allah njime zadovoljan, imao je običaj da u zoru prije ezana bude počašćen čekanjem ispred harema. Na početku studija vjerskih znanosti, dok smo bili u internatu, nekada smo uspijevali u zoru otići u harem. Nekada bi padao snijeg i mi bismo s čuđenjem vidjeli da je rahmetli ajatullah Mar'aši glavu pokrio svojom abajom i sjedi pred vratima harema koja još nisu otključana. Ovo je bila jedna od vrlina kojom se isticao. Koliko takvo ponašanje podstiče druge! Kad bi učenici vidjeli da jedan vrhovni vjerski autoritet (merdže-i taklid) prije otvaranja vrata harema sjedi iza vrata i čeka da se vrata otključaju, bili bi motivirani da u zoru budu u haremu.

S obzirom da smo govorili o važnosti predvođenja u odlasku u džamiju, navest ćemo i dvije predaje vezane za važnost prisustva u džamiji:

“Uistinu džamije imaju svoje ljude s kojima se meleci druže. Kada (iz opravdanog razloga) nisu prisutni u džamiji, meleci ih tješe, ako se razbole, posjećuju ih, a ako budu u potrebi, oni im pomažu.”[3]

U drugoj predaji se kaže:

“Sjedenje u džamiji čekajući vrijeme namaza jeste ibadet. I rečeno je: Onome kome Kur'an bude govor, a džamija kuća – Allah će u Džennetu izgraditi dvije kuće.”[4]

[1] Er-Ra‘d, 28.

[2] Er-Ra‘d, 22.

[3] Mustedrekul-vesail, sv. 1, str. 358.

[4] Mustedrekul-vesail, sv. 1, str. 358.