Namaz, ključ sreće

“O Ebu Zerre, sve dok si na namazu – kucaš na vrata Vladara Veličanstvenog, a ko mnogo kuca na Vladareva vrata, vrata će mu se otvoriti.”

Ovo je drugo objašnjenje da bi se čovjek potaknuo na namaz. Poslanik, s.a.v.a., kaže: Onaj koji klanja – kuca na vrata Božije kuće. Onaj koji ima posla sa Bogom – mora ići pred vrata Njegove kuće, a namaz predstavlja taj odlazak pred vrata Božije kuće i nemoguće je da neko ode pred vrata, da dugo kuca na vrata i da istrajava na svome zahtjevu, a da mu se vrata ne otvore; i to u kući Božijoj.

Stoga, ako volite da budete predmet Božije pažnje i da se pred vama otvore vrata Njegove milosti i uslišanja molbi, puno kucajte na ta vrata i budite ustrajni u klanjanju namaza. Moguće je da se na početku, zbog uprljanosti čovjeka grijesima ili zbog Božijeg proviđenja, vrata ne otvore, ali će se na kraju otvoriti.

Bez sumnje, vrata Božije milosti otvorena su pred ljudima jer je nemoguće da, s jedne strane, ljude poziva ka Sebi, a s druge strane, da vrata Svoje milosti zatvara pred njima. Vrata Božije milosti zatvorena su samo pred poricateljima Božijih dokaza i onima koji se uzohole. Ustvari, ovi su sami sebi zatvorili vrata Božije milosti:

Onima koji dokaze Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti.[1]

Zanimljivo je da se u nekim ajetima i predajama govori o nebeskim kapijama, a u ovoj predaji se kazuje da čovjek, dok je na namazu, kuca na vrata Božije kuće. Ovo je predstavljanje apstraktnog putem materijalnog primjera da bi se mogla shvatiti duhovna i metafizička pitanja. Istina je da između Boga i roba ne postoji nikakva prepreka i zastor; čovjekova loša djela sprečavaju obraćanje pažnje na Boga, odnosno čovjek zbog grijeha bude lišen Božije dobrote. Ključ kojim se otvaraju vrata Božije milosti i ono čime se zastori otklanjaju jeste robovanje Bogu, a namaz je najbolji oblik ibadeta. Poslanik s.a.v.a., u nastavku, u opisu velike nagrade koju dobija klanjač, kaže:

“O Ebu Zerre, kad god vjernik stane na namaz, obuhvata ga milost Gospodara svjetova sve do Arša, i za njega se odredi melek koji će se oglašavati: ‘O sine Ademov, kada bi znao šta postižeš namazom i Kome se obraćaš, nikada ne bi prestao klanjati.’”

(Termin tenâsere upotrebljava se za obilno padanje listova drveća ili za nešto što odozgo prema dolje pada u velikim količinama.) Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Onaj koji klanja – od glave do arša je obuhvaćen Božijom milošću. Naravno da će onaj koji je naklonjen ovom položaju i stanju produžavati svoj namaz. Više od toga, Bog zaduži meleka da se stalno obraća klanjaču riječima: O sine Ademov; kad bi znao s Kime šapućeš i Kome se obraćaš, nikada ne bi prestao klanjati i ne bi se umorio. Obraćaj pažnju pred Kim stojiš i s Kim stupaš u vezu, da bi shvatanjem važnosti toga namaz svoj držao važnim. Kad bi znao kakve koristi, vrline i nagrade stječeš obavljajući namaz, ne bi nikad prestao.

Radi ustrajnosti i kontinuiteta u ibadetu važno je da čovjek uživa u ibadetu i da osjeća da kroz namaz ostvaruje korist. Čovjek se brzo umori od posla u kojem ne uživa. Slast ibadeta biva povod da čovjek bude privrženiji ibadetu, a ova slast i užitak ne mogu se steći, osim napuštanjem grijeha. Griješenje uzrokuje čovjekovu lišenost kušanja užitka ibadeta. Zbog ovoga bi neki bezgrješnici u molitvi govorili: Bože, učini da okusimo slast i užitak ibadeta!

Kada bi bolesnom čovjeku pripremili i najukusniju hranu, s obzirom da je bolestan, niti će uživati, niti će okusiti slast te hrane. Međutim, zdrav i gladan čovjek uživa čak i u jednom zalogaju suhog hljeba. Dakle, važno je da u čovjeku oživi osjećaj potrebe i užitka u ibadetu.

Malo ječmene vode iz ruku učinit će te žednim

Dok ti ne potekne tvoja voda odozgo i odozdo.

U prethodnim rečenicama ukazano je na govor Poslanika, s.a.v.a.: Moja privrženost namazu veća je od privrženosti gladnog hrani i žednog vodi zato što se oni jedenjem i pijenjem zasite, ali ja se ne mogu zasititi namaza.

Imam Sadik, a.s., u vezi sa slašću ibadeta kod zaljubljenika u robovanje Bogu kazuje:

“Kad bi našao slast robovanja Bogu, vidio njegove blagoslove i svjetlošću Njegovom srce osvijetlio, ne bi ni jednog trenutka prestao, čak i kada bi te iskidali u komade.”[2]

U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:

“Tražih slast robovanja i pronađoh je u napuštanju grijeha.”[3]

[1] El-A‘raf, 40.

[2] Mustedrekul-vesail, sv. 11, poglavlje 17, str. 253.

[3] Mustedrekul-vesail, sv. 13, poglavlje 101, str. 183.