Manifestacija ličnosti Imama Alija, a.s., na polju džihada

Manifestacija ličnosti Imama Alija, a.s., na polju džihada

Kad je džihad u pitanju, pokušaj njegovog utvrđivanja u životu Imama Alija, a.s., je poput pokušaja objašnjavanja najjasnijih stvari i dokazivanja onoga što je samo po sebi evidentno, budući da među muslimanima, pa čak ni nemuslimanima, nema razilaženja u tome da je Ali, a.s., poslije Poslanika, s.a.v.a., bio najhrabriji među ashabima, i najsmjeliji. Mada su se hrabrost i ljubav prema džihadu u životu ashaba jasno očitovale, one su kod Imama Alija, a.s., bile još vrednije jer su se kod njega očitovale u onim teškim misijama, kada se drugi povlače i nemaju snage da se suoče, a Imam Ali, a.s., istupa da svojom od Boga datom nadmoći skine obruč s muslimana. O ovom svjedoče bitke koje je vodio protiv mnogobožaca i sljedbenika Knjige na Bedru, Ahzabu, Hajberu, Hunejnu i dr.

Preneseno je od Ebu Hurejre da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako je na Hajberu rekao: „Predat ću zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika. Allah će preko njega dati pobjedu.“ Omer je konstatovao: „Nikad mi zapovjedništvo ne bi bilo draže nego tog dana“, ali je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zastavu predao Aliju, a.s., i rekao mu da ne obraća pažnju na druge. Nakon nekog vremena, Ali, a.s., ga je upitao: „Božiji Poslaniče, radi čega da se borimo protiv njih?“ i on mu je odgovorio: „Da svjedoče da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik. Kad to urade, oni su zaštitili svoju krv i imovinu osim u zakonom određenim slučajevima, a njihov obračun je kod Allaha, Uzvišenog.“[1]

U Bici na Hendeku Imam Ali, a.s., je postao izvanredan primjer za pomaganje Istine, čime se izdvojio od ostalih ashaba i zato je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ovjekovječio vrijednost ovog velikog događaja kada je istakao da Imam Ali, a.s., predstavlja svu Istinu spram sve neistine. Većina muslimanskih prenosilaca prenijela je da niko od prisutnih muslimana, nakon što je u Bici na Hendeku ‘Amr ibn Abdivedd El-‘Amiri izašao na bojno polje, nije smogao snage da mu izađe na dvoboj, osim Imama Alija, a.s., koji je uvijek i u svemu izražavao svoju spremnost. Kako se niko drugi nije javio, Poslanik, s.a.v.a., mu je dopustio da pođe u dvoboj s njim, a kad je krenuo, Poslanik, s.a.v.a., mu je rekao: „Sav je iman izašao na dvoboj protiv sveg širka.“[2]

Ahmed ibn Hanbel je u svom Musnedu zabilježio kako je Hasan ibn Ali, a.s., (pri ukopu Imama Alija, a.s.) održao govor i između ostalog rekao: „Zbilja, jučer vas je napustio čovjek koga ni prvi nisu pretekli, a kamoli da ga stignu posljednji. Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga je slao s bajrakom dok mu je s desne strane bio Džibril, a s lijeve Mikail, i nikad se nije vraćao sve dok ne bi pobijedio.“[3]

El-Harazmi je zabilježio da je čuo ‘Ubejdullaha ibn ‘Aiša, a on opet svog oca da je rekao: „Kad bi mnogobošci u ratu ugledali Alija, jedan bi drugog preporučivali za poslije smrti!“[4]

Od Džabira ibn Abdullaha je preneseno da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako je govorio na dan Hudejbije dok je držao Alijevu nadlakticu: „Ovo je zapovjednik dobročinitelja i ubica pokvarenjaka, pomognut je onaj ko njemu pomaže, očajan je onaj ko njega ostavlja na cjedilu“ i potom glasno rekao: „Ja sam grad znanja, a Ali mu je kapija, pa ko želi ući u kuću znanja, neka uđe kroz kapiju.“[5]

Od Ibn Abbasa je preneseno: „Na Bedru je bilo 77 muhadžira, a ensarija 236. Nosilac Poslanikovog, s.a.v.a., bajraka bio je Ali ibn Ebu Talib, a nosilac ensarijskog bajraka je bio Sa'd ibn ‘Ubade.“[6]

Također je preneseno od Ibn Abbasa: „Muhadžirski bajrak u svim bitkama kao što su Bedr, Uhud, Hajbar, Ahzab i na dan osvajanja Mekke bio je kod Alija, a.s., i još uvijek je.“[7]

Ovako je Imam Ali, a.s., govorio o svom djelovanju s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., kad su njih dvojica krenuli da porazbijaju kipove postavljene iznad Ka'be, a on se bio popeo na Poslanikova, s.a.v.a. ramena: „Krenuo sam s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., i došli smo do Ka'be. Poslanik, s.a.v.a., se popeo na moja ramena i rekao mi da ustanem pa sam ustao. Kada je vidio da sam slab, rekao mi je da se spustim. Spustio sam se i on je sišao, sjeo i rekao mi da se ja popnem na njegova ramena. Ja sam se popeo pa me on podigao.“ Imam je nastavio: „Činilo mi se, da sam htio, mogao sam stići do horizonta neba. Popeo sam se na Ka'bu, a na njoj je bio kip od bronze ili bakra, i počeo sam ga ljuljati desno – lijevo, naprijed i nazad kako bih ga otkinuo i na kraju sam uspio. Tad mi je Poslanik, s.a.v.a., rekao da ga bacim i bacio sam ga, a on se rasuo u komadiće kao zemljana posuda. Potom sam sišao, pa smo nas dvojica požurili da se izgubimo iz vida među kućama bojeći se da ne susretnemo koga.“[8]

Potpuni opis postupaka Imama Alija, a.s., sa svih božanskih aspekata najbolje je dat u riječima Božijeg Poslanika kada ga on, s.a.v.a., poredi s Božijim vjerovjesnicima. Rekao je Poslanik, s.a.v.a.: „Ko želi gledati uAdema po znanju, Nuha po odlučnosti, Ibrahima po blagosti, Musaa po strahopoštovanju, Isaa po sustezanju, neka gleda Alija ibn Ebu Taliba.“[9]