Neka zapažanja iz govora na Mini

Neka zapažanja iz govora na Mini

Skretanje s puta vilajeta.

Prva stvar na koju je u ovom govoru ukazao Husejn ibn Ali jeste skretanje s puta Istine, ispravnog puta vilajeta i zaboravljanje preporuke Allahovog Poslanika o tome.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je od prvih dana poslanstva pa tokom dvadeset i tri godine isticao pitanje vilajeta i vođstva i na različite načine ljudima predstavio Zapovjednika vjernih. Jedan od tih načina, kao najočitiji primjer, bio je zatvaranje svih ulaza u džamiju osim ulaza imama Alija – Poslanik, s.a.v.a., je izdao naredbu: “Zatvorite sve ulaze osim Alijevog” i potom pojasnio: “Nisam ja zatvorio vaše ulaze, nego mi je Svevišnji Allah naredio da vaše zatvorim, a da ostavim samo Alijev.”

To predstavljanje je jasno i u izjavi: “Ti si zaštitnik svakog vjernika nakon mene” i mnogim drugim sličnim, sve dok nije u posljednjim danima svog časnog života otvoreno i u prisustvu svih ljudi na Gadir Humu istaknuo ovo važno pitanje, kako ni kod koga ne bi ostalo nikakve sumnje ni dvoumljenja i kako bi onemogućio i samu mogućnost različitih tumačenja.

Mnogi od prisutnih na Mini su bili svjedoci Poslanikovih nastojanja ili su o njima čuli od ashaba i povjerljivih očevidaca. Zato je njihov odgovor nakon svakog imam Husejnovog ponavljanja Poslanikovih hadisa bio potvrđivanje riječima: “Tako nam Allaha, da!”

U svakom slučaju, zastranjenje se dogodilo i vremenom uvećavalo. Prva cigla ovog krivog zida položena je negiranjem Poslanikovog nasljedništva i pozivanjem na konsenzus i odluke ashaba, dvije godine poslije položena je i druga, oslonjena na preporuke i negiranje konsenzusa i zabranu svake vrste iznošenja mišljenja, koja je zanemarivala mišljenje stručnjaka, da bi deset godina poslije za odabir trećeg halife bio iskorišten i treći način, suprotan dvama prethodnim, a to je vijeće, šura. Ako su ove zastranjenosti s ispravnog puta i trodimenzionalna kontradiktornost u načinu odabira halife, po mišljenju nekih, samo historijska dešavanja i vezana za prošlost, ne treba zaboraviti da su gorki rezultati i štetne posljedice koje su prouzrokovali toliko velike da ih nijedan društveni ili historijski istraživač ni analitičar ne može sve obuhvatiti.

Događaji u doba Zapovjednika vjernih u njegovom govoru

Djelić ove vjerske i društvene boli možemo zapaziti i u govoru Zapovjednika vjernih, a govor Husejna ibn Alija može poslužiti kao komentar i obrazloženje tog govora. Nakon što je prikazao način na koji su odabrani prvi i drugi halifa i ukazao na svoj položaj, imam Ali je spomenuo događaje, greške, posrtaje i probleme nastale u periodu halifata drugog i trećeg halife, a koji su naveli muslimane da se obrate njemu, te rušilačke pokušaje nekih muslimana zbog njihovih prohtjeva, strasti i privrženosti dunjaluku i položaju:

“Ljudi su se zato, Boga mi, spetljali u nesmotrenost, obijest, nestalnost i zastranjenje. Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, sve dok on ne ode putem svojim, i preda sve toj skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o, Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem?! Je li tamo mene prvi od njih za nešto sumnjičio ili su me smatrali bliskim sebi?

Ostadoh, međutim, tih kada i oni bijahu tihi, a letio sam visoko kada su i oni. Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put – te ovo te ono – sve dok ne ustade treći među njima, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišće proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je pohlepa njezina dokrajči i proždrljivost svali.

U tome času ništa me ne iznenadi do mnoštva ljudi koji navališe na mene. Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plećima. Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vođstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije:

Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga.

Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet je ovaj zasvjetlucao u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli.”[1]

Kao što se vidi u posljednjim rečenicama ovog govora, kada je imam Ali postao halifa, izvor pravednosti i osovina ispravnih islamskih propisa, i preuzeo vlast, predstavio je svoj način upravljanja:

[وَ اللَّهِ، لَوْ وَجَدْتُهُ‏ قَدْ تُزُوِّجَ‏ بِهِ النِّسَاءُ وَ مُلِكَ بِهِ الْإِمَاءُ لَرَدَدْتُهُ، فَإِنَّ فِي الْعَدْلِ سَعَةً وَ مَنْ ضَاقَ عَلَيْهِ الْعَدْلُ فَالْجَوْرُ عَلَيْهِ أَضْيَقُ‏.[2

“Boga mi, čak i da sam se uvjerio da su time žene udate ili djevojke robinje otkupljene, vratio bih ga zato što je u pravičnosti izvor obilja i blagostanja.” Onaj koji smatra da je tegobno djelovati pravedno, uvidjet će da je tegobnije činiti nepravdu. On je sprovodio zakon i držao do pravde, a ljudi su, zbog zastranjenosti od jedne četvrtine stoljeća, zaborava načina života Allahovog Poslanika i težnje da krše zakone i gaze tuđa prava, ustali protiv njega i izazvali građanski rat. Oni koji nisu direktno učestvovali u ratu protiv njega, svojom šutnjom su ojačavali neprijatelja. Njegova snaga, koja je trebala biti iskorištena za širenje pravde, primjenjivanje učenja časnog Kur'ana i ostvarivanje Poslanikovih ciljeva, usmjerena je na odbranu samog postojanja islama i očuvanje društva muslimana. Građanski sporovi i unutrašnji ratovi toliko su oslabili front Istine, umorili i uznemirili Zapovjednika vjernih da se on obratio Bogu i zatražio od Njega: “O, Bože moj, dojadili su mi, a i ja njima. Siti su me, a ja sam sit njih. Zamijeni ih meni boljim od njih, a zamijeni mene njima gorim od mene.”

Potom je rekao:

 وَإِنِّي وَاللهِ لأَظُنُّ هؤُلاءِ القَوْمَ سَيُدَالُونَ مِنْكُمْ بِاجْتِماعِهمْ عَلَى بَاطِلِهمْ، وَتَفَرُّقِكُمْ عَنْ حَقِّكُمْ، وَبِمَعْصِيَتِكُمْ إِمَامَكُمْ في الحَقِّ، وَطَاعَتِهِمْ إِمَامَهُمْ في البَاطِلِ، وَبِأَدَائِهِمُ الأَمَانَةَ إِلَى صَاحِبِهِمْ وَخِيَانَتِكُمْ، وَبِصَلاَحِهمْ في بِلاَدِهِمْ وَفَسَادِكُمْ،… اللَّهُمَّ إِنِّي قَدْ مَلِلْتُهُمْ وَمَلُّوني، وَسَئِمْتُهُمْوَسَئِمُوني، فَأَبْدِلنِي بِهِمْ خَيْراً مِنْهُمْ، وأَبْدِلُهمْ بِي شَرَّاً مِنِّى، 3

“Boga mi, počinjem misliti o tim ljudima da će uskoro zgrabiti zemlju cijelu jedinstvom svojim u krivdi i razjedinjenošću vašom u pravdi, nepokornošću vašom imamu svome u pravdi i pokornošću njihovom vođi svome u nepravdi, njihovim izvršavanjem zavjeta gospodaru njihovom i izdajom vašom, ispravnim djelovanjem njihovim u gradovima njihovim i lošim vašim. Čak ako bih nekome od vas povjerio zdjelu drvenu, bojim se odbjegli biste s ručkom njezinom.” Imam Ali je predvidio je ovo: “U nastalim okolnostima vi ste prema svom vođi i Imamu neposlušni i nemarni, dok je neprijatelj u svom spletkarenju sve uporniji. Uskoro će vas Muavija i njegove pristalice savladati i pobijediti, a onda vas čeka mračna i nesretna budućnost:

 أَمَا إِنَّكُمْ سَتَلْقَوْنَ بَعْدِي ذُلًّا شَامِلًا وَ سَيْفاً قَاطِعاً وَ أَثَرَةً يَتَّخِذُهَا الظَّالِمُونَ فِيكُمْ سُنَّة

zasigurno, susrest ćete poslije mene poniženja puno, sabljom britkom i sebičnošću koju će tlačitelji uspostaviti kao način ponašanja prema vama” I napokon je njegova molba: “Pa daj mi u zamjenu bolje od njih” uslišana i njegov suživot s ljudima koji su ga uznemiravali zamijenjen druženjem s Allahovim Poslanikom, Božijim vjerovjesnicima i evijama u Božijoj blizini. Konačnu pobjedu dočekao je udarcem po glavi i otišao u susret svom Gospodaru govoreći: “Tako mi Gospodara Kabe, postigao sam svoj cilj.”

Period imama Hasana, s.a.

Poslije preseljenja Zapovjednika vjernih, njegov sin Hasan Mudžteba, mirisni cvijet Božijeg Poslanika, bio je odlučan da nastavi očev put u borbi protiv Muavije i nastojanju da iskorijeni emevijske uzroke svih pokvarenosti te da borbu protiv nekadašnjeg nevjerstva, a sadašnjeg licemjerstva, stavi na vrh dužnosti svog vođstva i imameta, jer je on bio vođa istine i poglavar mladića stanovnika Dženneta, a njegov put i cilj su bili isti kao i Alijevi. Stoga je izdao naredbu za rat protiv Muavije, mobilisao Kufsku vojsku i kao vrhovni zapovjednik krenuo na front. Nakon izbijanja rata između dvije vojske, zbog svojih nepouzdanih ljudi, na čiju se nemarnost, nepovjerljivost i kršenje zavjeta Zapovjednik vjernih stalno žalio kod Allaha, s jedne, te zbog različitih Muavijinih spletki i varanja, s druge strane, Husejn ibn Ali je bio primoran da preko svoje želje i volje prihvati prekid vatre i potpiše sporazum za kojeg je bio svjestan da ga Muavija, sin Hinde, one koja je zagrizla hazreti Hamzinu jetru, neće poštovati. Hasan ibn Ali je na različite načine objasnio ljudima razlog ovog gorkog historijskog događaja i svoje naizgled popustljivosti te izrazio svoju bol radi toga. U toku svog govora, kada je i Muavija bio prisutan, ovako je rekao: “O, ljudi, doista je Muavija tvrdio da sam njega smatrao dostojnim hilafeta, a ne sebe. Slagao je Muavija. Ja sam najpreči ljudima po Božijoj knjizi i po zapovijedi Allahovog Poslanika. Kunem se Allahom, da su ljudi dali meni prisegu i pokoravali mi se i pomagali mi, nebo bi im podarilo svoje padavine i zemlja svoje berićete, a ti, Muavija, ne bi žudio za hilafetom jer, doista, Allahov Poslanik je rekao: ‘Ne predaje ni jedan narod vlast nekom čovjeku dok među njima ima neko ko je učeniji od njega, a da ne bude njihovo stanje stalno unižavano sve dok se ne vrate u vjeru obožavatelja teleta…’”

Potom je rekao: “Iako su Benu Israil znali da je hazreti Harun, a.s., Musaov, a.s., predstavnik i zamjenik, oni su ga napustili i pristupili robovanju teleta. Među muslimanima se dogodila ista zastranjenost – oni su i pored oporuke Allahovog Poslanika za Alija: ‘Ti si za mene poput Haruna za Musa, a.s.’, njega napustili i doživjeli neugodne posljedice svog čina.” Tada se imam Hasan obatio Muaviji: “Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozivao narod ka Bogu i Njegovoj jednoći, nalazio je utočište u pećini. Da je imao pristalice i pomagače, ne bi bježao. Muavija, da sam i ja imao pristalice i pomagače, ne bih pristao na primirje s tobom.” Potom se obratio ljudima: “Svevišnji Allah je prihvatio Harunovo opravdanje kada su ga ljudi ostavili i skovali plan da ga ubiju. Svevišnji Allah je prihvatio opravdanje našeg Poslanika, s.a.v.a., kada nije imao pristalica i pomagača i zbog toga se udaljio od svog naroda. I prihvatio je moje i opravdanje mog oca, jer mi nismo imali pristalica ni pomagača pa smo postupili popustljivo. To su historijski zakoni i slični događaji koji se dešavaju jedan za drugim.”

Imam Hasan je na kraju svog govora rekao: “Ljudi, pretražite i Istok i Zapad, ali nećete naći osim mene i mog brata druge djece Božijeg Poslanika.”[4]

U odgovoru na pitanje o primirju s Muavijom, koje je postavio neko od njegovih poznanika, rekao je:

 وَ اللَّهِ، مَا سَلَّمْتُ‏ الْأَمْرَ إِلَيْهِ‏، إِلَّا أَنِّي لَمْ أَجِدْ أَنْصَاراً وَ لَوْ وَجَدْتُ أَنْصَاراً لَقَاتَلْتُهُ لَيْلِي وَ نَهَارِي حَتَّى يَحْكُمَ اللَّهُ بَيْنِي وَ بَيْنَه‏

“Tako mi Allaha, nisam mu predao vlast dok nisam ostao bez pristalica i pomagača. Da sam imao pristalica, borio bih se protiv njega i noću i danju sve dok nam Svevišnji Allah ne bi presudio.”[5]

Zaključak

Ako Zapovjednik vjernih nije mogao ostvariti svoje uzvišene ciljeve, ako je Hasan ibn Ali prihvatio primirje s Muavijom, ako je Muavija uspio preuzeti vlast nad muslimanima i dovesti ih u poniženje, nesreću, udaljiti ih od islama i časnog Kur'ana i predati sudbinu islamskog ummeta opasnom nasljedniku Jezidu, onda je potrebno neposlušnost prema vođstvu i nemar skupine poznatih muslimana, koji nisu ispunili svoje obaveze prema ispravnom islamskom vođstvu, smatrati jednim od glavnih razloga za sva ova dešavanja. Ova skupina ne samo da se nije pokorila vođstvu, nego je iznoseći neumjesne kritike i izazivajući probleme dovela do nenadoknadivih gubitaka i štete.

Važnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Husejn ibn Ali se u drugom dijelu ovog časnog, vječnog govora obratio muhadžirima i ensarijama posebno i svim muslimanima u historiji općenito te ih prekorio za njihov nemar u izvršenju dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla, koja je temelj islamskog društvenog poretka. Nedovoljno zalaganje za ovu važnu dužnost predstavlja jedan od razloga nastanka društvenih nepravdi i nadmoći tlačitelja nad sudbinom muslimana.

Najvažniji aspekt naređivanja dobra i odvraćanja od zla

U ovom dijelu govora imama Husejna važno je objasniti vidove i pojam naređivanja dobra i odvraćanja od zla i ukazati na praktičnu stranu ovog sudbonosnog pitanja, jer je imam Husejn pozivajući se na dva ajeta rekao: “Ako se naređivanje dobra i odvraćanje od zla uspostavi u društvu, onda će se i sve ostale obaveze izvršiti i svi problemi će se riješiti.” Potom kao primjer navodi pet slučajeva – naređivanje dobra i odvraćanje od zla su poziv u islam, ispravljanje počinjenje nepravde, suprotstavljanje tlačiteljima, podjela državnog imanja i ratnog plijena, prikupljanje obaveza i dobrovoljnih priloga i njihova ispravna raspodjela.

Jasno je da dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla na spomenutom stupnju, odnosno suprotstavljanje tlačiteljima, ispravljanje počinjene nepravde, iskorijenjivanje pokvarenosti i uspostavljanje pravde u društvu, nije moguće izvršiti individualno, verbalno, bez uspostavljanja islamske države i formiranja izvršnih organa. Ovaj dio govora jasno odbacuje tvrdnje onih koji dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla svode na pojedinca i to samo na verbalnom nivou. To je još jedan dokaz neophodnosti formiranja islamske vlasti i sprovođenja naređivanja dobra i odvraćanja od zla u društvu. Upravo zbog toga, grupa velikih islamskih učenjaka u fikhu smatra da obaveza džihada, uprkos svim važnostima, veličinama, mnogobrojnim vidovima i propisima, spada u okvire naređivanja dobra i odvraćanja od zla u smislu da je on samo jedan vid od ove dvije važne islamske dužnosti. Izraz: “Svjedočim da si doista ti uspostavio namaz, dodijelio zekat, naređivao dobro i odvraćao od zla” u zijaretu imama Husejna, s.a., jest svjedočenje ove važnosti i podučava nas da je ustanak imama Husejna i džihad protiv Jezidove vlasti bio zbog izvršenja Božijih obaveza, uspostavljanja namaza, zekata i izvršenja dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

Zaključak

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla, u ispravnom i širem značenju uspostavljanja pravde i iskorijenjivanja nepravde i pokvarenosti, zahtijeva postojanje islamske vlasti – ukoliko se naređivanje dobra i odvraćanje od zla ne sprovodi u društvu u ovom smislu, tj. ukoliko se ne uspostavi vlast na temelju islama, prirodno je da će je zauzeti pokvareni ljudi i tlačitelji doći na vlast, kao što je i Zapovjednik vjernih u svojoj posljednjoj oporuci rekao:

 لَا تَتْرُكُوا الْأَمْرَ بِالْمَعْرُوفِ وَ النَّهْيَ عَنِ الْمُنْكَرِ فَيُوَلَّى‏ عَلَيْكُمْ‏ شِرَارُكُمْ‏ ثُمَّ تَدْعُونَ فَلَا يُسْتَجَابُ لَكُم‏.[6

 “Nemojte zapostaviti naređivanje dobra i odvraćanje od zla pa da vam vlast preuzmu vaši zli ljudi, jer ako tada vi uputite molbe Allahu, one vam neće biti uslišane.”

 

---

[1] Nehdžu-l-belaga, govor 3.

[2] Nehdžu-l-belaga, govor 15.

[3] Nehdžu-l-belaga, govor 15 i 25.

[4] El-Ihtidžadž, sv. 2, str. 8.

[5] Ibid., str. 12.

[6] Iz posljednje oporuke Imama Alija, a.s.