Neprijatelj i krivotvorenje historije šehadeta

Članovi Ehli-bejta su govorili istinu o događajima na Kerbeli gdje god im se ukazala prilika jer imali na umu i znali da će neprijatelj, kada se suoči s reakcijama ovih dijela, uporno pokušavati po svaku cijenu iskriviti događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njim, i razmišljanja ljudi usmjeriti u pogrešnom pravcu. Upravo su zato, sasvim trezveno i sagledajući ishod događaja, na svakom skupu, na svakom bazaru i sokaku, u odgovoru na svako pitanje, u odgovoru na svaku psovku i uvredu, govorili čitavo poglavlje o onome što se desilo i osvjetljavali kutak historije šehadeta Imama Husejna, mir s njim. Upravo zbog toga prvog dana po ulasku u Kufu tri žene iz Poslanikove, s.a.v.a., porodice održale su govor. Nisu ni pomislile da nema potrebe da govore jer je među zarobljenicima Imam Sedžad, mir s njim, koji će se obratiti narodu Kufe i Ibn Zijadu. Svako od njih dizao je svoj glas u svakoj prilici koju bi ugrabio, pa čak to značilo da su iz nosiljke govorili. Upućivali su zavedeni narod na ono što se zbilo. Naravno, Ehli-bejt svojim govorima nije postigao da istog dana i istog sahata budu osobođeni i da se vrate u Medinu. Zasigurno to nisu ni imali na umu i nisu ni očekivali. Po njih nije bilo dobro da se odatle vrate u Medinu. Bilo je neophodno da se, bez obzira u kakvu stanju da se nalaze, prebace do centra upravljanja islamskim svijetom, tj. Damaska. Prelazak puta od Kufe do Damaska, pa čak i kao zarobljenika, čak i u okovima lanaca, za Imama Sedžada, mir s njim, bilo je podnošljivo, ali krivotvorenje historije Dana ašure i ostavljanje Imamova šehadeta bez plodova nije trebalo trpjeti.

Čini se da su se Imam Sedžad, mir s njim, i žene iz Poslanikove porodice rasteretile brige i oslobodile nemira i strijepnje kada su nekoliko dana provele u centru islamske vlasti i rekle što su imale kazati. Izbavile su narod Šama iz greške u koju je bio zapao. Napravile su takav posao – ako bi neki historičar u Šamu htio napisati i zabilježiti događaj na Kerbeli, ne bi moga napisati ništa osim onoga što su napisali Taberi, šejh Mufid i Ebul-Feradž Isfahani. Toga dana mogli su poželjeti da se vrate kući i mirne duše krenuti na put prema Medini. Bili su ožalošćeni. Plačući i jecajući, ušli su u Medinu. Napravili su prevrat u Medini, ali su bili mirni i rasterećeni po pitanju svoga cilja. Nisu se brinuli kako će se do sutra zapisati događaj Dana ašure, na koji način će pojasniti i tumačiti ustanak Imama Husejna, mir s njim, na koji način će krivotvoriti ponosnu historiju revolucije i pokreta Imama Husejna, mir s njim, i kojim će mitovima i izmišljenim lažima pomutiti umove naivnih ljudi. U ovom pogledu, Poslanikova porodica bila je sasvim mirna i bez brige. Dobro su znali da je rečeno sve što se trebalo reći i da su detalji vezani za događaj na Kerbeli danas zabilježeni u grudima ljudi, a u skoroj budućnosti stajat će na stranicama historije islama na takav način da neće postojati nikakava mogućnost krivotvorenja, promjene, dodavanja niti oduzimanja.