Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a. – Novotarija

Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a.

2 – Novotarija

Uvod

Muslimani su stoljećima navikli prakticirati obilježavanje dana rođenja Poslanika, s.a.v.a. Ovaj časni povod još uvijek je prisutan i živ u srcima svih muslimana. U mnogim zemljama islamskog svijeta muslimani ovaj dan svečano obilježavaju po džamijama i kućama nastojeći ga ovjekovječiti, onako kako i pripadnici drugih religija cijene svoje svetinje i veličaju svoje velike dane i plemenite povode. Naravno, uvijek se želi da ovo obilježavanje iz samog radovanja, izražavanja sreće i zahvaljivanja Allahu, pređe u svjesni proces primanja inspiracije od ovog povoda i njegovih darova.

Uprkos jasnoći dozvoljenosti, neki su ljudi nastojali tragati za stvarima koje bi im opravdale zabranjivanje obilježavanja rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pozivajući se na pogrešno shvatanje značenja bid'ata. A ovo shvatanje stoji i u pozadini zabrane mnogih dozvoljenih stvari pod izgovorom da o tim slučajevima nisu preneseni posebni vjerski tekstovi. Zato ovdje želimo razmatrati pitanje obilježavanja rođenja Poslanika, s.a.v.a., i analizirati stupanj njegove dozvoljenosti, a zatim ćemo kritizirati tvrdnje zabrane.

Ovu ćemo diskusiju rasporediti u okvir sljedećih tačaka:

Novotarija

Drugo, je li obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a., novotarija ili je ono dio srži vjere?

Da bismo objasnili kada je nešto dozvoljeno u vjeri, trebamo reći da je nešto dozvoljeno i u srži vjere onda kada je o tome izrečen neki poseban vjerski tekst, kao što je slučaj obilježavanja Ramazanskog i Kurbanskog bajarama te okupljanja na dan Arefe. Obilježavanje i okupljanje u ovim je slučajevima bez sumnje dozvoljeno i nije novotarija. Isto tako, nešto može biti dozvoljeno i u srži vjere onda kada je općenito obuhvaćeno rečenim vjerskim tekstom, a u ovakvom slučaju, izbor metode i načina izvedbe prepušten je muslimanu da on sam, kako želi, izražava svoju poslušnost, pod uvjetom da ga to ne odvede u neku zabranu. Kao objašnjenje mogu nam poslužiti sljedeći primjeri:

1. Islam poziva na podučavanje djece, ističe nužnost stjecanja znanja. Jasno je da ova opća stvar ima više oblika koji se mijenjaju promjenom uslova i okolnosti. U prošlosti se pisalo perom od trstike ili ptičijim perjem, a danas su sredstva za pisanje i podučavanje jako razvijena pa se za obrazovanje koriste moderni sistemi, poput računara i slično. U ovom primjeru vidimo da je Sveti Zakonodavac općenito naredio stjecanje znanja, ali je odabir metode prepustio samim obveznicima.
2. Poslanikovi, s.a.v.a., drugovi su – kako je rečeno – skupili razbacane kur’anske ajete u jednu knjigu i niko ovaj čin nije nazvao novotarijom, a to je samo zato što je njihov čin primjena Božije riječi:

﴿إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ﴾

Doista, Mi Kur'an objavljujemo, i doista, Mi ga čuvamo![1]

Dakle, njihov je čin bio praktični primjer općih vjerskih tekstova iz Knjige i sunneta. Istim su putem muslimani išli i na polju pridavanja važnosti Kur’anu pisanjem, dodavanjem tački, vokaliziranjem riječi i rečenica, numerisanjem ajeta, označivanjem ajeta crvenim tačkama i najzad štampanjem i publiciranjem te uvažavanjem i poštivanjem hafiza, do mnogih drugih stvari, što su sve razni vidovi potpore očuvanja Kur’ana i njegovog opstanka, iako ni Poslanik, s.a.v.a., ni njegovi drugovi niti tabi’ini nisu činili takve stvari, jer je za ispravnost toga dovoljno postojanje nekog osnova u vjerskim tekstovima.

3. Odbrana integriteta i samostalnosti islama i čuvanje njegovih granica od neprijatelja utvrđeni je osnov u časnom Kur’anu. Svevišnji Allah rekao je:

﴿وَأَعِدُّوا لَهُمْ مَا اسْتَطَعْتُمْ مِنْ قُوَّةٍ﴾

I koliko god je u vašoj moći, vi protiv njih pripremite sile,[2]

ali način odbrane, vrsta oružja i neophodnost vojne službe sve su primjena i implementiranje ovog načela. Možda bi neko opću mobilizaciju nazvao novotarijom zbog zanemarivanja stvarnog stanja i činjenice da islam drži do načela, a formu ostavlja i prepušta zahtjevima okolnosti. Ovo je načelo koje razdvaja novotariju od primjenjivanja općih dokaza i zastranjenja od slijeđenja upute. Navodimo neke izjave učenjaka o ovoj temi:

1. Ibn Redžeb:[3] “Ove Poslanikove riječi: ‘Izbjegavajte nove uvedene stvari, jer je doista svaka novotarija zabluda’ jesu upozorenje ummetu da ne slijedi nove, uvedene stvari u vjeri, a to je potvrdio riječima: ‘Svaka novotarija je zabluda’. Pod novotarijom se misli na ono što je novouvedeno, a u šerijatu nema nikakvog osnova koji bi upućivao na to. Ali ono što u šerijatu ima nekog osnova, to nije novotarija, iako se to jezički može smatrati novotarijom. U Muslimovom Sahihu stoji: “Preneseno je od Džabira da je u svojim govorima Poslanik, s.a.v.a., govorio: ‘Doista, najbolji govor je Božija Knjiga i najbolja uputa je Muhammedova uputa, a najgore stvari su one novouvedene u vjeri i svaka je novotarija zabluda…’ Njegove riječi: ‘Svaka je novotarija zabluda’ predstavljaju jedan od sveobuhvatnih govora koji ne izostavlja ništa i to je veliko načelo u načelima vjere. To je slično njegovim riječima: ‘Ko uvede u našu vjeru ono što joj ne pripada, on ju je odbacio.’ Prema tome, ko god uvede u vjeru nešto i pripiše ga njoj, a nema u vjeri za to neki osnov kojem se vraća, to je zabluda i vjera ga se odriče.”[4]
2. Ibn Hadžer je u komentaru svojih riječi “Doista, najbolji govor je Božija Knjiga” rekao: “Muhdesat je množina riječ muhdesa, a znači ono što je novo uvedeno iako za to nema nekog osnova u šerijatu, a u vjerskoj terminologiji naziva se bid’atom – novotarijom. Ono što u šerijatu ima nekog osnova nije bid’at. Prema tome, bid’at je u šerijatskoj terminologiji pokuđen, dok u jeziku nije, jer se bid’atom zove sve što se stvara bez prethodnog primjera, bez obzira na to je li pohvalno ili pokuđeno. Ista je stvar s riječju muhdesa.”[5]

Međutim, kada se obraćamo časnom Kur’anu i plemenitom sunnetu, vidimo da postoji vrlo važno načelo u vjeri u vezi s Poslanikom, s.a.v.a., a to je načelo neophodnosti uvažavanja i veličanja, kako za njegovog života tako i nakon preseljenja. Nijedan musliman ne može negirati ovo načelo. Međutim, način njegovog implementiranja i primjene prepušten je na izbor svakom muslimanu pod uvjetom da ga ne odvede u zabranu.