Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a. – Povijest mevluda

Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a.

5 – Povijest mevluda

Uvod

Muslimani su stoljećima navikli prakticirati obilježavanje dana rođenja Poslanika, s.a.v.a. Ovaj časni povod još uvijek je prisutan i živ u srcima svih muslimana. U mnogim zemljama islamskog svijeta muslimani ovaj dan svečano obilježavaju po džamijama i kućama nastojeći ga ovjekovječiti, onako kako i pripadnici drugih religija cijene svoje svetinje i veličaju svoje velike dane i plemenite povode. Naravno, uvijek se želi da ovo obilježavanje iz samog radovanja, izražavanja sreće i zahvaljivanja Allahu, pređe u svjesni proces primanja inspiracije od ovog povoda i njegovih darova.

Uprkos jasnoći dozvoljenosti, neki su ljudi nastojali tragati za stvarima koje bi im opravdale zabranjivanje obilježavanja rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pozivajući se na pogrešno shvatanje značenja bid'ata. A ovo shvatanje stoji i u pozadini zabrane mnogih dozvoljenih stvari pod izgovorom da o tim slučajevima nisu preneseni posebni vjerski tekstovi. Zato ovdje želimo razmatrati pitanje obilježavanja rođenja Poslanika, s.a.v.a., i analizirati stupanj njegove dozvoljenosti, a zatim ćemo kritizirati tvrdnje zabrane.

Ovu ćemo diskusiju rasporediti u okvir sljedećih tačaka:

Povijest mevluda

Peto, historijska stvarnost dana rođenja Poslanika, s.a.v.a.

Historičari kažu: Želja za što većim veličanjem Poslanika, s.a.v.a., među dobrostivima i bogobojaznima bila je razlog da se 300. h. godine[1] počinje obilježavati njegovo rođenje, tj. ovo je obilježavanje postojalo i prije ove godine, ali na ovaj datum obilježavanje je s individualnog prešlo na kolektivni oblik. Razlog je bio sve veće interesovanje koje su za ovaj dan pokazivali dobri i bogobojazni ljudi islamskog ummeta. Preneseno je o Keradžikiju (umro 343. h.), koji je bio jedan od pobožnih isposnika, da nije prekidao post osim na dva bajrama i na dan rođenja Poslanika, s.a.v.a.[2]

Kastalani je rekao: “Još uvijek pripadnici islama obilježavaju mjesec njegovog, s.a.v.a., rođenja, priređujući gozbe, udjeljujući razne sadake u njegovim noćima, izražavajući radost, povećavajući dobročinstva, posvećujući se učenju njegovog časnog mevluda, a na njima su očite svakovrsne blagodati zahvaljujući njegovom blagoslovu… pa nek se Allah smiluje čovjeku koji noć njegovog rođenja uzima kao blagdan.”[3] Potom Kastalani hvali stav Ibnu-l-Hadža riječima: “I Ibnu-l-Hadž je u El-Medhalu potpuno odbacio novotarije, zabave i pjevanke uz zabranjene instrumente, koje su ljudi uveli prilikom izvođenja časnog mevluda. Neka ga Allah nagradi za njegove lijepe namjere.”[4]

Es-Sehāvi je rekao: “Još uvijek pripadnici islama iz ostalih područja i velikih gradova organiziraju mevlude, u noćima ovog mjeseca udjeljuju različite sadake i pridaju važnost čitanju njegovog plemenitog mevluda, a na njima su očite svakovrsne blagodati zahvaljujući njegovom blagoslovu.”[5]

Ibn ‘Abbad[6] je u svojoj knjizi Er-Resailu-l-kubra rekao: “Što se tiče mevluda, pa ono što se meni čini jeste da je to jedan od muslimanskih bajrama i jedan od njihovih blagdana i sve što oni u tom danu čine, što je zahtjev radosti i sreće, radi blagoslovljenog mevluda, kao što su paljenje svijeća, naslađivanje očiju i ušiju, ukrašavanje raskošnom odjećom i jahanje udobnih životinja, dozvoljeno je i niko to ne može negirati.”[7]

Od Ibn Hadžera je preneseno da je rekao: “A ono što se čini u tom danu, pa treba se ograničiti na ono od čega se razumije zahvala Allahu, kao što su učenje Kur’ana, hranjenje ljudi, udjeljivanje sadake, recitovanje hvalospjeva Poslaniku, s.a.v.a., i stihova vezanih za duhovnost, a ono što ide uz to kao slušanje muzike, igranje i slično, pa ono što je dozvoljeno, što ne škodi radosti tom danu, nije problem da se smatra dijelom mevluda, ali ono što je haram ili mekruh (pokuđeno), to nije dopušteno i isto je ono što je bolje izbjegavati.”[8]

Obilježavanje rođenja Poslanika kod vladara i političara

Kažu da je prvi od vladara koji je obilježio rođenje Poslanika, s.a.v.a., bio zapovjednik Ebu Se'id Muzafferudin El-Erbeli,[9] umro 630. h.[10] Na tom blagdanu učestvovale su skupine ljudi iz Bagdada, Mosula, El-Džezire, Sendžara, Nesibejna, čak i iz Perzije. Među njima su bili ulema, sufije, govornici, učači i pjesnici i proveli bi period od muharrema do rebi'u-l-evvela u Erbilu. Zapovjednik bi u glavnoj ulici postavio velike etažere od drveta s više etaža, jedan iznad drugog, do pet spratova, koje je ukrašavao, a na njima su do vrha sjedili pjevači, muzičari, igrači na konjima…[11] Rešid Rida piše: “Prvi koji je organizovao okupljanje radi čitanja priče o rođenju Poslanika, s.a.v.a. – mevlud, bio je jedan od čerkesijskih[12] kraljeva u Egiptu.”[13]

Također su napisane mnoge knjige i poslanice i objavljene mnoge diskusije koje govore o dozvoljenosti i šerijatskoj legitimnosti mevluda i ostalih obilježavanja i proslava, pored mnogih studija koje su usputno, uz druge teme, navođene po raznim knjigama koje su pisane u druge svrhe. Neke od tih knjiga i poslanica su sljedeće:

1. Et-Tenvir fi mevlidi-s-siradži-l-munir; Ibn Dehje je ovu knjigu napisao za zapovjednika Muzafferudina, a on mu je darovao 1000 dinara i platio mu troškove boravka kod njega.[14]
2. Husnu-l-meksad, poslanica koju napisao Sujuti.
3. El-Mevlid, Ibnu-r-Rebi’.
4. En-Ni'metu-l-kubra ‘ala-l-‘alem fi mevlidi sejjidi ibni Adem, Ahmed ibn Hadžer El-Hesemi Eš-Šafi'i.[15]

Svojstva i propisi mevluda

Dan rođenja Poslanika, s.a.v.a., ima svoje posebne vjerske propise, kao što donosi i blagoslove i darove koje Uzvišeni Allah iz samilosti daruje Svojim robovima. Iz riječi spomenutih učenjaka kao što su Kastalani, Ibnu-l-Hadž, Ibn ‘Abbad i Ibn Hadžer, razumije se da se dan rođenja Poslanika, s.a.v.a., smatra jednim od bajrama.[16]

1. Ibnu-l-Dževzi je rekao: “Jedno od svojstava mevluda jest da će biti zaštita u toj godini i ubrzana radosna vijest o dolasku do želje i cilja.”[17]
2. Mustehab je ustati pri učenju mevluda i donošenju salavata na Poslanika, s.a.v.a. Spomenuli su i da su oni iz poštovanja i veličanja ustajali na noge i govorili su o propisima ovog ustajanja. Safuri Eš-Šafi’i je rekao: “Nije odbačeno pitanje ustajanja pri spominjanju rođenja Poslanika u mevludu, jer je to jedan od pohvalnih bid'ata. Jedna je skupina izdala fetvu da je mustehab ustati pri spominjanju njegovog rođenja, a jedna je skupina smatrala obaveznim donošenje salavata na njega kad god ga se spomene, što je znak njegovog poštivanja i veličanja.”[18]

Ibn Tejmije i pjevanje na bajram

Ovako je objasnio Ibn Tejmije: Bajram nije ograničen na ibadete, sadaku i slično, već prelazi i na igru i pokazivanje radosti. Ibn Tejmije tvrdi: “Za to postoji osnov u sunnetu, tj. u predaji se spominje da su kod Posanika, s.a.v.a., bile sluškinje koje su pjevale, pa je ušao Ebu Bekr i osudio to riječima: ‘Zar šejtanove frule u kući Božijeg Poslanika?’[19], ali je Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Doista, svaki narod ima svoj bajram, a danas je naš bajram.’”[20] Dodao je: “Motiv za sve što se čini na Bajram, kao što su jelo, piće, odjeća, ukrasi, igra, odmor i slično, postoji u svim dušama, ukoliko nema neke zapreke za to, posebno kod djece, žena i mnogih slobodnih ljudi.”[21]