Scroll to top
Podijeli

Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a. – Neznanje ili drskost?


Autor teksta: Abdurrahim El-Musevi
Izvor: Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a.

8. Novembra 2019.

Obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a.

6Neznanje ili drskost?

Uvod

Muslimani su stoljećima navikli prakticirati obilježavanje dana rođenja Poslanika, s.a.v.a. Ovaj časni povod još uvijek je prisutan i živ u srcima svih muslimana. U mnogim zemljama islamskog svijeta muslimani ovaj dan svečano obilježavaju po džamijama i kućama nastojeći ga ovjekovječiti, onako kako i pripadnici drugih religija cijene svoje svetinje i veličaju svoje velike dane i plemenite povode. Naravno, uvijek se želi da ovo obilježavanje iz samog radovanja, izražavanja sreće i zahvaljivanja Allahu, pređe u svjesni proces primanja inspiracije od ovog povoda i njegovih darova.

Uprkos jasnoći dozvoljenosti, neki su ljudi nastojali tragati za stvarima koje bi im opravdale zabranjivanje obilježavanja rođenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pozivajući se na pogrešno shvatanje značenja bid’ata. A ovo shvatanje stoji i u pozadini zabrane mnogih dozvoljenih stvari pod izgovorom da o tim slučajevima nisu preneseni posebni vjerski tekstovi. Zato ovdje želimo razmatrati pitanje obilježavanja rođenja Poslanika, s.a.v.a., i analizirati stupanj njegove dozvoljenosti, a zatim ćemo kritizirati tvrdnje zabrane.

Ovu ćemo diskusiju rasporediti u okvir sljedećih tačaka:

Neznanje ili drskost?

Šesto, kritiziranje tvrdnje zabrane

Uprkos jasnoći dozvoljenosti obilježavanja rođenja Poslanika, s.a.v.a., i njegovoj vezi sa srži vjere, samozvane selefije još uvijek insistiraju na tome da ovo obilježavanje spada u okvire novotarije. Ibn Tejmije kaže: “I tako je ono što su neki ljudi uveli, ili oponašajući kršćane u rođenju Isaa, a.s., ili zbog ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.a. Allah će njih nagraditi za ovu ljubav i ovaj idžtihad, ali neće za novotariju što su rođenje Poslanika, s.a.v.a., uzeli kao bajram, iako se ljudi razilaze o datumu njegovog rođenja, jer to ‘selefi’ – prve generacije muslimana – nisu činili, a postojao je motiv za to i nije bilo prepreke. Da je ovo bilo čisto dobro ili da je dobra strana bila jača, oni bi to svakako činili, jer su oni više voljeli Poslanika, s.a.v.a., i više su ga veličali.” Dodao je: “I uprkos njegovom priznavanju vrijednosti dana rođenja Poslanika, s.a.v.a., Ibnu-l-Hadž se ne slaže s njegovim obilježavanjem, zbog ružnih stvari koje se čine tom prilikom, zbog toga što je Poslanik, s.a.v.a., želio lahkoću za svoj ummet i što o mevludu nije preneseno ništa posebno, pa zato postaje novotarija.”[1]

Dakle, kroz spomenute izjave vidimo da su oni koji su ljudima zabranili obilježavanje rođenja Poslanika, s.a.v.a., i ostalih islamskih povoda i to smatrali haramom, svoje dokazivanje zasnovali na pogrešnom shvatanju značenja bid’ata – novotarije. Oni su mislili da nepovezanost s vjerom znači nepostojanje stvari u prvom dobu islama ili nepostojanje posebnog dokaza koji tu stvar dotiče imenom i nazivom, a povezanost s vjerom znači postojanje te stvari u prvom dobu islama ili dolazak posebnog dokaza za nju. Međutim, mjerilo za prepoznavanje novotarije nije samo postojanje ili nepostojanje posebnog dokaza, već treba pogledati na opće i generalne šerijatske dokaze koji djelo izvode iz domena novotarije, kao što neprakticiranje šerijata u prvom dobu nije jednako sa šerijatskom nepoželjnošću, jer mjerilo da nešto bude novotarija nije uopće neprakticiranje ili nepostojanje u prvom dobu šerijata.

Neki su drugi pokušali dodati još jedan dokaz za zabranu obilježavanja rođenja Poslanika, s.a.v.a., a to je da obilježavanje mevluda sadrži zabranjena djela kao što su muzika, pjesme, miješanje žena i muškaraca itd. Isto onako kako potpuno odbacujemo ovu vrstu tvrdnje o zabranjenim postupanjima na obilježavanjima koje priređuju sljedbenici škole Ehli bejta, a.s., i to smatramo neosnovanom optužbom, isto tako naglašavamo da održavanje mevluda zajedno s nekim zabranjenim činom samo po sebi ne može ukinuti dozvoljenost mevluda i ne može biti dokaz za zabranu mevluda, jer držanje do takve tvrdnje nužno bi iziskivalo poništenje općeprihvaćenih ibadeta kada bi se sastali s bilo kakvim zabranjenim činom, a to je nešto što niko ne bi podržao. Na primjer, ako se obavljanje farz namaza odvija istovremeno sa zabranjenim gledanjem neke žene ili muškarca, može li se reći da je farz namaz postao novotarija čije je obavljanje haram? Da li se ovaj haram uzlazno proteže do samog legimiteta i same obaveze zbog toga što se odvija istovremeno s nekim haram činom?

Ono što nam je važno ovdje spomenuti jeste da su preneseni opći šerijatski dokazi o neophodnosti poštivanja, uvažavanja i veličanja ličnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako za njegovog života tako i nakon njegove smrti, toliko brojni da ih niko ne može negirati ili sumnjati u njih, a ti su dokazi dovoljni da potvrde ispravnost mevluda, da mu dadnu šerijatski legitimitet, da ga učine jednom od najočitijih manifestacija i najjasnih primjera uvažavanja. Zato su neki od sunijskih učenjaka iz općeprihvaćenih dokaza shvatili dubinu veze ovog čina sa šerijatom, pa su ga neki od njih nazvali dobrom novotarijom. Ibn Hadžer o tome kaže: “Priređivanje mevluda je novotarija koja nije prenesena od dobrih prethodnika iz prva tri stoljeća, ali ona ipak sadrži i pohvalne i pokuđene stvari. Pa tako, ako neko drži do dobrog i ako izbjegava loša djela, onda je to dobra novotarija, ako ne, onda nije.”[2] Imam Ebu Šama je rekao: “Jedna od najboljih novina u našem vremenu jest ono što se čini svake godine na dan rođenja Poslanika, s.a.v.a., kao što su udjeljivanje sadake, dobročinstvo, pokazivanje ukrasa i radosti, jer je u tome, pored dobročinstva siromašnima, izražavanje ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.a., veličanje njega u srcu svakog ko to čini i zahvaljivanje Allahu što je pokazao Svoju milost stvaranjem Poslanika, s.a.v.a., kojeg je poslao kao milost svima.”[3]

Sujuti u svojoj poslanici, Husnu-l-meksad fi ‘ameli-l-mevlid piše: “Po mom mišljenju, sam čin mevluda, a to jeste okupljanje ljudi, učenje odlomaka iz Kur’ana i pripovijedanje prenesenih predaja o Poslaniku, s.a.v.a., i o čudima koja su se zbila s njegovim rođenjem, potom prostiranje trpeze s koje ljudi jedu, poslije čega se raziđu, bez dodavanja nečeg drugog, jest jedna od dobrih novotarija za koje će oni koji to čine biti nagrađeni, zbog veličanja položaja Poslanika, s.a.v.a., i izražavanja radosti i sreće zbog njegovog časnog rođenja.”[4] Dodao je: “Rekao je Mervzi: ‘Pitao sam Ebu Abdullaha (Ahmeda ibn Hanbela) o ljudima koji noću ostaju budni, kada učač uči Kur’an, i mole do ujutro. On je rekao: ‘Ja se nadam da u tome nema problema.’ I rekao je Ebu-s-Seri El-Harbi: ‘Ebu Abdullah je rekao: Šta može biti bolje od toga da se ljudi okupe, obavljaju namaz i spominju blagodati koje im je Allah podario, kao što su to činili ensarije?’”

Dodao je još i sljedeće: “Ovo je ukazivanje na ono što je Ahmed zabilježio, da je Ismail prenio od Ejjuba, a on od Muhammeda ibn Sirina da mu je preneseno da su ensarije prije dolaska Poslanika, s.a.v.a., u Medinu razmišljali: ‘Kad bismo mogli odrediti jedan dan da se okupimo i spominjemo ovo čime nam je Allah podario blagodati’ pa su predložili subotu, ali su odustali od toga: ‘Ne bismo da se poistovjećujemo s Jevrejima, jer je to njihov dan. Neka bude nedjelja.’ Neki su na to rekli: ‘Ne bismo da se poistovjećujemo s kršćanima. To je njihov dan. Neka bude el-‘arube’, a tako su nazivali petak. Potom su se okupili u kući Ebu Umama Es’ada ibn Zurara, zaklali jednu ovcu i bila im je dovoljna.”[5]

Prema tome, dozvoljenost okupljanja radi proslave i radovanja važnim vjerskim povodima čovjekova je težnja koja kreće iz ljudskog fitreta i prirodno se budi dok čovjek živi u društvu, a muslimani nisu zaostali u praćenju tog ljudskog postupanja u raznim vjerskim povodima. Ovo što Ibn Tejmije prenosi samo je jedan od desetina prizora koji prikazuju ovu činjenicu i oslikavaju se u životima muslimana na način koji odgovara i slaže se s prirodom običaja, tradicije i vrijednosti koje su tada vladale društvom. Sve to dokazuje da obilježavanje i okupljanje radi oživljavanja islamskih uspomena vuče korijene do početka pojave časnog islamskog poziva.

Mišljenje dr. Se’ida Havvaa o ovom pitanju slobodnije je i umjerenije u odnosu na druga mišljenja. On je podržao dozvoljenost oživljavanja svih islamskih uspomena, a posebno rođenje Poslanika, s.a.v.a., i to uvjerljivim dokazima, i napao ekstremiste koji nisu pravilno shvatili značenje novotarije, uprkos tome što je i dalje vjerovao da se novotarije dijele na pokuđene i pohvalne. On kaže: “Ono što mi kažemo jeste da se mjesec rođenja Poslanika, s.a.v.a., uzima kao povod podsjećanja muslimana na siru Poslanika, s.a.v.a., i njegove vrline, i to nije problem; da se mjesec rođenja uzima kao mjesec u kojem se budi osjećaj ljubavi kod muslimana prema Poslaniku, s.a.v.a., ni to nije problem; da se mjesec rođenja uzima kao mjesec u kojem se više govori o Poslanikovom šerijatu, ni to nije problem. U onome na što se naviklo po nekim mjestima, da se okuplja radi slušanja nekog predavanja, stihova ili ilahija u nekoj džamiji ili kući, ja ne vidim nikakav problem, pod uvjetom da ono što se govori bude ispravno.

Dakle, samo okupljanje radi slušanja jedne stranice iz sire ili neke kaside o hvaljenju Poslanika, s.a.v.a., dozvoljeno je i nadamo se da će oni koji učestvuju i prisustvuju tome biti nagrađeni. Ako se izdvoji jedan mjesec u kojem se kazuje o siri u obliku stihova i ljubavi, to ne može biti neki problem. Zar bi neka škola počinila grijeh ako bi za svaku oblast obrazovanja izdvojila po jedan mjesec? Ni ovdje ne mislimo da je stvar drugačija.”

I dodao je: “Profesor Hasan El-Benna bio je iskren čovjek, ispravnog gledišta i predvodnik u znanju. On se zalagao za oživljavanje islamskih povoda u nestabilnom mračnom dobu, u kojem su muslimani pali u nehaj lišeni znanja o mnogim vjerskim pitanjima. Neke od njegovih riječi u njegovim sjećanjima su i ove: ‘Oživljavanje svih noći u kojima je obavezno obilježavanje među muslimanima, bez obzira na to je li to učenje časne Božije Knjige, govor, prigodna predavanja (…).’ Potom on napada ekstremiste riječima: ‘Ekstremisti u ovim pitanjima nisu u pravu, jer stvari nisu prvobitno zabranjene, već je prvobitna dozvoljenost sve dok ne dođe odredba o zabrani, i pogrešno je njihovo shvatanje hadisa ‘šta god nije po našoj naredbi, odbačeno je (…)’.”[6]

Ustvari, zajedničko izražavanje vjerskih osjećanja i emocija koje su pohranjene u dušama muslimana prepušteno je običajima naroda, njihovim raznim metodama i posebnim društvenim tradicijama. Slično ovome čini većina ili sve države obilježavanjem dana nezavisnosti, osim što postoji jedna razlika između ovih općih obilježavanja i obilježavanja rođenja časnog Poslanika ili ostalih važnih islamskih povoda, a ona se sastoji u tome da su ta opća obilježavanja podložna običajima, pravilima i protokolima koji vladaju životima ljudi, a ne moraju biti obuhvaćena općim odredbama zakonodavstva koje bi ih uvele u okvir poželjnih i pohvalnih, dok obilježavanje islamskih povoda, naročito rođenja plemenitog Poslanika, s.a.v.a., spada pod naredbe islamskog šerijata i proizlazi iz njih, kao što smo već objasnili.

Na kraju, potrebno je reći da, kada pogledamo motive i razloge ove vrste postupanja do kojih drže sljedbenici Ehli bejta, a.s., i insistiraju na njima, na prakticiranju u raznim islamskim povodima, kako sretnim tako i tužnim, a naročito na obilježavanju rođenja Poslanika, nailazimo na njihovu jaku čežnju za čuvanjem znamenja ličnosti Poslanika, s.a.v.a., blistavim i zauvijek živim u svijesti muslimana. Nailazimo na njihovu jaku čežnju da podare osjećaj dostojanstva učenjima islamske poslanice i obnove težnje prema njima te da drže do njih, budući da svako ko je obaviješten o ovim obilježavanjima zna da je njihov cilj prije svega osvjetljavanje položaja časnog Poslanika, s.a.v.a., i objelodanjivanje vječnih plodova i rezultata njegovog položaja kroz riječi, kaside, govore, sjećanja, posebno odabrane islamske tekstove… Čak neki od radova sadrže različite studije o raznim aspektima njegovog časnog života i njegove velike borbe za uzdizanje Allahove riječi na Zemlji i druge stvari vezane za njega, koje pozivaju muslimane u poznavanje njegove sire i ohrabruju ih na to da ga slijede i kreću se prema njegovoj uputi.

Sejjid Muhsin El-Emin El-‘Amili u ovom kontekstu kaže: “Ne postoji nikakva zapreka ni po razumu ni po šerijatu za obilježavanje rođenja vjerovjesnika i bogougodnika, kojeg vehabije nazivaju a’jad ve-l-mevasim, izražavanjem radosti i stavljanjem ukrasa na dan njihovog rođenja koje je jedna od Božijih blagodati ljudima, čitanjem povijesti njihovog rođenja, kao što je običaj u čitanju priče o rođenju Poslanika, s.a.v.a., traženjem uzvišenijeg položaja za njih od Allaha, ponavljanjem salavata i selama na njih te traženjem milosti za bogougodnike, ako ne sadrži neki vanjski haram kao pjevanje, razvrat, korištenje zabranjenih instrumenta i slično, kao što rade svi razumni ljudi i pripadnici drugih religija u danima rođenja njihovih velikana i vjerovjesnika i u danima preuzimanja vlasti od strane njihovih vladara, a to je sve jedna vrsta uvažavanja. Pa ako je onaj koji se uvažava i dostojan toga, tada je uvažavanje istovremeno pokornost i robovanje Allahu, a nije svako uvažavanje robovanje onome koji se uvažava. Stoga je poređenje toga s činom idolopoklonika u vezi s njihovim idolima neumjesno.”[7]

[1] El-Medhal, Ibnu-l-Hadž, sv. 3, str. 2.

[2] El-Mevasim ve-l-merasim, str. 62, prenoseći iz Husnu-l-mekksad i Et-Tevessul bi-n-nebijj ve džeheletu-l-vehhabijjin, str. 114.

[3] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 83-84.

[4] Kej la nemdi be’idan ‘an ihtijadžati-l-‘asr, Se’id Havva, str. 6; Es-Siretu bi lugati-l-hubbi ve-š-ši’r, str. 42.

[5] Iktidau-s-sirati-l-mustekim, Ibn Tejmijja, str. 304. Izvor je Es-Siretu-n-nebevijja, Ibn Hišam.

[6] Kej la nemdi be’idan ‘an ihtijadžati-l-‘asr, Se’id Havva, str. 6; Es-Siretu bi lugati-l-hubbi ve-š-ši’r, str. 36-39.

[7] Kešfu-l-irtijab, str. 450.

Post a Comment

Povezani članci