Nebesko odgajanje Alija, a.s., pokazatelj odabranosti

Nebesko odgajanje Alija, a.s., pokazatelj odabranosti

Svi se slažu u tome da je časni Poslanik, s.a.v.a., Alija, a.s., još od kad je bio dječak uzeo kod sebe, poučavajući i odgajajući ga u svojoj kući. Od samog početka Ali, a.s., nije bio upoznat sa moralom osim Poslanikovim. Historičari su napisali razloge zbog kojih je Poslanik, s.a.v.a., od samo početka uzeo Alija, a.s., od svog amidže, doveo ga u svoju kuću, čak ga odvodio na mjesto gdje se osamljivao da čini ibadet.

Neki kao razlog navode samo aspekt toga da je Poslanik bio zahvalan Ebu Talibu i zato što je postojala potreba da mu se pomogne, jer je i on sam u djetinjstvu bio pod starateljstvom svog djeda Abdulmuttaliba, a nakon njega došao je kod amidže Ebu Taliba. Pa je s ovog aspekta Ebu Talib imao veliko pravo kod časnog  Poslanika, s.a.v.a., jer se godinama brinuo za njega. Rekli su da je Poslanik htio nadoknaditi sve te usluge i napor svog amidže Ebu Taliba, zato nakon što je dobio kuću i počeo porodični život, uzima malog Ebu Talibovom sina, Alija, a.s., i preuzima na sebe njegove materijalne potrebe i odgoj.

Neki historičari pišu da je nastupila teška godina. Poslanik predlaže dvojici amidža, Abbasu i Hamzi da pošto je Ebu Talib bio u neimaštini a imao je brojnu porodicu, da uzmu učešća u brizi o njegovoj porodicu. Otišli su Ebu Talibu sa ovim prijedlogom. Ebu Talib je rekao: Ostavite mi Akila, a od ostale djece uzmite koje god želite. Abbas je uzeo Taliba, Hamza Džafera, a Poslanik Alija.

Ova priča se doima da je daleko od istine, jer svi navode da je Ali tada imao pet ili šest godina, Džafer je od njega bio stariji deset godina, a Akil od Džafera deset godina, a Talib od Akila deset godina. Prema tome Talib je u to vrijeme bio čovjek od 35 godina, Akil mladić od 25 godina, Džafer tinejdžer od 15 godina. Nije za vjerovati da muškarci od 35 i 25 godina imaju potrebu da se neko brine za njih. Hamza i Poslanik koji se spominju u ovom događaju imali se oko 35 godina, tj. bili su generacija sa Talibom, najstarijim Ebu Talibovim sinom.

Neki drugi historičari u ovom slučaju ne spominju Taliba, kao što ne navode ni među amidžama ime Hamze, već samo kažu da je Poslanik o ovome govorio sa svojim amidžom Abbasom, a Ebu Talib nije htio dati Akila. Abbas je uzeo Džafera a Poslanik Alija.

U skladu s ovom predajom Abbas je preuzeo brigu o Džaferu a u skladu s prvom predajom o Talibu. Ovo je sukob između dvije predaje. A pored toga nije jasno da li je ova priča uopšte utemeljena ili ne. Posebno zbog toga što Poslanikovo starateljstvo oko Alija, a.s., nije trajalo godinu dvije. Ali je do kraja ostao u Poslanikovoj kući, pod njegovim odgojem, čak i za vrijeme ibadeta i osamljivanja on bi Alija vodio sa sobom. Nakon svega, način kako se prema njemu odnosio, koliko ga je volio, kako je bio vezan sa Zapovjednikom vjernika, još u doba djetinjstva, daje nam do znanja da je Poslanik lično imao posebnu pažnju prema Aliju, a to nije samo zbog toga što je bio zahvalan Ebu Talibu.

Ibn Ebil-Hadid prenosi od Fadl ibn Abbasa da je upitao svog oca Abbasa: “Koje svoje dijete je Poslanik najviše volio?” On reče: ‘Alija.’ Ja mu rekoh: “Ja te pitam o njegovoj djeci, koje je najviše volio a ti mi kažeš da je najviše volio Alija?” On reče: ‘Poslanik nijedno svoje dijete nije volio u mjeri koliko je volio Alija.’”

Posebna Poslanikova pažnja prema Aliju još od djetinjstva, kazuje nam da je glavni razlog njegovog starateljstva nad Alijem i briga o njegovom odgoju, duhovne prirode, odgajao ga je da bi prema njemu imao onaj položaj koji je Harun imao prema Musa, a.s. Dakle pomagač, savjetnik, ministar. Sam Ali, a.s., o Poslaniku i svome odgoju Poslanikovom rukom govori:

وَ لَقَدْ قَرَنَ اللهُ بِهِ مِنْ لَدُنْ اَنْ کانَ فَطیماً اَعْظَمَ مَلَک مِنْ مَلائِکتِهِ یَسْلُک بِهِ طَریقَ الْمَکارِمِ وَ مَحاسِنَ اَخْلاقِ الْعالَمِ لَیْلَهُ وَ نَهارَهُ وَ لَقَدْ کنْتُ اَتَّبِعُهُ اتِّباعَ الْفَصیلِ اَ ثَرَ اُمِّهِ یَرْفَعُ لی فی کلِّ یَوْمٍ مِنْ اَخْلاقِهِ عَلَماً وَ یَأْمُرُنی بِالْاِقْتِداءِ بِهِ

„Allah je uz njega postavio najvećeg od meleka Svojih da ga vodi i danju i noću putem dobrote i lijepog ponašanja. A ja sam ga slijedio poput devčeta koje slijedi trag majke svoje. Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i naređivao mi da ih slijedim.“[1]

Ovo je bilo porijeklo, odgoj i obrazovanje Alija, a.s., za koji se ne može ni zamisliti nešto slično. On i Poslanik bili su poput dva drveta koja su se napajala vodom iz jednog korjena. Do te mjere su imali duhovni sklad i moralnu sličnost. On je rekao:

وَ اَ نَا مِنْ رَسولِ اللّهِ کالصِّنْوِ مِنَ الصِّنْوِ وَ الذِّراعِ مِنَ الْعَضُدِ

“A ja i Allahov poslanik bili smo poput dva drveta s jednim korijenom i poput podlaktice s nadlakticom.”[2]

Ovaj jedan korijen, povezanost i isprepletenost manifestira se u svim aspektima života Zapovjednika vjernika. Sejjid Radi koji je sakupio govore Zapovjednika vjernika i nazvao ih Stazom rječitosti, u uvodu opisujući njegov govor kaže:

عَلَیْهِ مَسْحَةٌ مِنَ الْعِلْمِ الْاِلهِیِّ وَ فیهِ عَبْقَةٌ مِنَ الْکلامِ النَّبَوِیِّ

“Njegov govor je znak božanskog znanja i u njemu je miris vjerovjesničkog govora.”

Ova usklađenost, sličnost i jednakost između riječi Zapovjednika vjernika i riječi časnog Poslanika vodi porijeklo upravo iz tog istog korijena i osnove, otuda jer je Zapovjednik vjernika pio vodu iz Poslanikovog ružičnjaka, tu je i odrastao. Tako da Imam Ali, a.s., pored toga što s Poslanikom ima rodbinsku vezu i što su iste krvi, imaju i duhovnu i odgojnu vezu. Njega je lično odgojio Poslanik, ne samo da se koristio njegovim podukama, već je Allahov poslanik bio njegov privatni i kućni odgajatelj. Pored toga što je Staza rječitosti znak izvanredne rječitosti, retorike i elokvencije, a sejjid Radi, koji je i sam bio književnik i poeta, upravo je s tim razlogom sakupio i tako nazvao: Stazom rječitosti, izuzetnom riznicom islamskog nauka, i nakon Kur’ana, najboljim dostupnim djelom u islamu. Riječi Zapovjednika vjernika, a.s., od samog početka islama privlačile su pažnju i prijatelja i neprijatelja. Čak ni neprijatelji i protivnici Imama – koji su i sami bili učeni, nisu mogli da sustegnu svoju pažnju, zapisivanje i učenje napamet njegovih riječi.

Abdul-Hamid, poznati pisac, i pisar Mervana ibn Muhameda, posljednjeg emevijskog halife, porijeklom je iz Sirije. Njegova rječitost, elokvencija i pero bili su poslovični, dotle da je govoreno: “Pisanje je počelo sa Abdul-Hamidom, a završilo sa Ibnul-‘Amidom.” Kada bi pitali Abdul-Hamida: “Šta te dovelo do rječitosti?” On bi rekao: “Učio sam napamet riječi Alija.” Ovaj čovjek je blizak Emevijama, štaviše, on je iz Šama/Sirije, a u isto vrijeme priznaje da je njegov učitelj u ovoj tehnici Ali ibn Ebu Talib.

Džahiz u El-Bejan vet-tebjin u prvom svesku prenosi riječi Alija, a.s.: “Vrijednost svakog čovjeka je u onome što smatra dobrim.”[3] Zatim kaže: Da u cijeloj ovoj knjizi nema ništa osim ovih riječi bilo bi dovoljno, čak i više nego dovoljno, ovo je najbolji govor u njoj koji u svojoj sažetosti sadrži uzvišeno značenje.”

I još kaže: “Kao da je Allah, dž.š., ovaj iskaz ogrnuo odorom grandioznosti i prekrio svjetlom mudrosti na temelju namjere i bogobojaznosti govornika.”

Zatim kaže: “Ukoliko je govor gledajući mu značenje odličan a po izrazu elokventan a nije usiljen, s čovjekovim srcem čini ono što kiša čini sa čistom zemljom.” Ovaj čovjek koji izgovara ove riječi niti je sljedbenik niti prijatelj Zapovjednika vjernika, šta više za njega je rečeno: “Sklon je nasibijama,” dakle smatrali su ga nasibijom.

Adi ibn Hatim Ta’i cijenjeni ashab Zapovjednika vjernika, a.s., bio mu je na raspolaganju u ratu na Siffinu, gdje su mu poginula tri sina Tarīf, Tārif i Tarfe. Nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, i Muavijinog preuzimanja hilafeta, jednog je dana ušao kod Muavije. Muavija mu reče: “O Adi, gdje su ti sinovi?” On reče: “Ubijeni su na Siffinu pred Ali bin Ebi Talibom.” Muavija reče: “Ali nije prema tebi pošteno postupio, tvoje sinove je poslao naprijed, oni su poginuli, a njegovi sinovi su ostali živi.”

Adi reče: “Ne, već ja nisam pošteno postupio prema Aliju, jer on je ubijen, a ja ostah živ.” Muavija reče: “Opiši mi Alija.” On reče: “Dozvoli da to ne radim.” Muavija: “Moraš.” Adi: “Tako mi Allaha bio je na vrhunaravnom stepenu uzvisitosti, veoma jak, govorio je pravdu, njegov sud je bio nepobitan, mudrost i  znanje su iz njega ključali poput vode sa izvora.”

Nastavio je govoriti opisujući njegova stanja, dok Muavija nije zaplakao, i svojim rukavom obrisao suze zatim je sam rekao: “Nek se Allah smiluje Ebu Hasanu, bio je takav.” Zatim je rekao: “Kako trpiš bez njega?” Reče: “Poput onog u čijem su krilu odsjekli glavu njegovom čedu.”

I prijatelji i dušmani su priznavali da je iz njega ključala mudrost i znanje.

Staza rječitosti zbilja je izuzetna knjiga, to je riznica koja hrani dušu, dariva mir i sigurnost, osvjetljava, ona je poput enciklopedije jer u njoj se o različitim temama govori, raspravlja i analizira, počev od tevhida, Božijih atributa, vjerovjesništva, proživljenja, stvaranja svijeta i čovjeka. Ima sjajna objašnjenja o islamu, Kur’anu, mudrosti i filozofiji propisa, slanju pečata vjerovjesništva, i učincima Poslanikovog poziva u svijetu. Osim toga sadrži savjete i moralne teme o strpljenju, hrabrosti, čednosti, takvaluku, istrajnosti, uzvišenim težnjama i volji, razmišljanju i uzimanju pouka, slobodi i ukrašavanju duše, sprječavanju srdžbe i odvraćanju od uzajmanog hvalisanja, oholosti, laži, nepravde, samopokazivanja i slično.

Pored toga ima i niz društvenih tema. Govori o smutnjama, njihovim povodima i posljedicama, kao i o jedinstvu i razdoru i njihovim učincima, časti i grandioznosti, poniženju i zarobljeništvu, o principu pravednosti, jednakosti, pravima, vlasti, zakonu, dužnosti vladara i podanika i obavezama ljudi jednih prema drugima i slično, o svemu ovome govori se u ovoj knjizi. Ima visoke i mudre riječi o džihadu i ratnim direktivama.

(…)

U potpunosti analizira društvena pitanja i navodi uzroke smutnji u svome vremenu, poput događaja ustanka protiv Osmana, smutnje na Devi, Siffinu, i priče o arbitraži i Haridžijama.

Pored svega ovog sadrži i neke vijesti o budućnosti koje je čuo od Allahovog poslanika, poput budućnosti Basre i Kufe, i smutnje u Zendžu, tiranije Abdul-melika i Hadždžadža, okončanja Emevija. Kao i odlomke o svojoj ličnosti, metodi i politici koju slijedi, a koji nisu bili po volji tadašnjih ljudi.

Ima i kratku referencu o historiji vjerovjesnika. O mudrosti i suštini propisa. O namazu, postu, hadžu, džihadu, zekatu, rodbinskim odnostima, naređivanju dobra i odvraćanju od zla. Govori i o znanju i imetku i njihovoj usporedbi. Ima sjajne i snažne ratne epove. Tu su i irfanske rasprave o srcu, duhovnom putovanju, zikrullahu, čistoti, duhovnosti, pokajanju, traženju oprosta grijeha i dovi.

Ukoliko bi se naveo ukupan broj tema u ovoj izvanrednoj knjizi, to bi iznosilo oko stotinu tema, od kojih su sve zanimljive. Nekim od ovih tema posvećeno je više prostora u riječima Zapovjednika vjernika, i on je prema njima pokazao posebnu pažnju. Poput pitanju tevhida i Božijih atributa. Mnogo govori o Božijoj elementarnosti, jednosti, znanju, moći, providnosti i mudrosti. Ponekad je tu opsežan govor upravo o ovoj temi. Ove teme razgovora toliko su na visokom nivou i mudre, da nam nema druge osim da priznamo da se njegovo blagodarno srce napajalo spoznajom iz niše vjerovjesništva i da je bio spojen sa svijetom duhovnosti, i kako je kazao Džubran Halil Džubran: “Bio je u blizini i u noćnim razgovorima sa univerzalnom dušom.”

(…)

U riječima Zapovjednika vjernika dosta se govori o vrstama prava u društvu, o tome da je pravo opšta stvar, nije određena da bude za jednu grupa a protiv druge, za koga god jeste ono je i protiv njega i protiv koga god jeste ono je i za njega, gdje god postoji pravo uz njega ide i obaveza, nije tako da pravo pripada nekima a obaveza nekim drugima.

U pitanja kojima se relativno poklanja velika pažnja u riječima Zapovjednika vjernika, a.s., spada posebna politika i metod upravljanja zajednicom, koju je i sam slijedio, tojest, metod poštenja i iskrenosti, bez prevare i manipulacije, bez spletkarenja, obmane, licemjerja koji su postojali u upravljanju poslovima, i nije bio spreman ni po koju cijenu koristiti se prevarom, obmanom, trikovima.

Dostojno je da se neke od ovih tema pažljivo i uzevši sve aspekte govora komentarišu i objasne. Često se vidi da neki uzmu samo dio iz njegovih riječi i bez obraćanja pažnje na ostale riječi, i bez obraćanja pažnje na Imamov metod i način prakse, te riječi objašnjavaju na način koji ne odgovara duhu Imamovih poduka.

Od stvari koje se potpuno ističu u životu Zapovjednika vjernika jeste sklad i harmonija između riječi i djela. Zapovjednik vjernika prije nego li je dobar govornik, i naprimjer prije nego li dobro govori o zuhdu i takvaluku, on sam je bio na krajnjem stepenu zuhda i takvaluka, isto tako prije nego li počne govoriti o stanjima srca i suptilnim irfanskim značenjima, on sam je bio praktični duhovni putnik, arif, iskrenog i svijetlog srca

(…)

Govorio je o uzvišenim interesima islama, i puninom svoje odvažnosti je pokazao da će preći preko svojih interesa zarad očuvanja uzvišenih interesa islama, dajući prednost interesima islama nad svojim ličnim interesima. Sklad i harmonije riječi i djela, govora i djelovanja, je čovjekova najveća vrlina, i u tome je tajna jedinstvene omiljenosti Alija, a.s.

 

 

[1] Staza rječitosti, govor 191.

[2] Staza rječitosti, pismo 45.

[3] Staza rječitosti, mudrost 81.