Odgovor Muhammedu Hanefiji

Odgovor Muhammedu Hanefiji

Još jedan od onih koji su izrazili bojazan i strepnju zbog Imamove odluke bio je i Muhammed Hanefija, drugi sin Zapovjednika pravovjernih, Alija, s.a.

Prema navodima Taberija i drugih historičara, on je otišao do Husejna ibn Alija i obratio mu se ovim riječima:

“Brate! Ti si najplemenitiji i najbolji čovjek i ja osjećam dužnost da ti kažem ono što smatram ispravnim. Mislim da vi sada, koliko je to moguće, ne treba da se nastanjujete u nekom gradu. Ti i tvoja porodica trebali biste se odmaknuti od Jezida i njegovih gradova i izdaleka slati svoje predstavnike ljudima kako biste pridobili njihovu podršku. Ako oni sklope zavjet s tobom, onda se zahvali Bogu, a ako dadnu zavjet nekom drugom – to ti neće donijeti štetu. Ali ako odeš u neki od Jezidovih gradova, bojim se da će doći do razdora među ljudima: jedni će te podržavati, a drugi će se pobuniti protiv tebe, što će uzrokovati ubistva i prolijevanje krvi i ti ćeš postati meta strijelama. Tada će se proliti krv najboljih ljudi ovog ummeta, a tvoja porodica će biti izvrgnuta poniženju.”

Imam ga je onda upitao: “Gdje bi mi to ti preporučio da odem?” i Muhammed Hanefije mu je odgovorio:

“Prvo otiđi u Mekku, a ukoliko ni tamo ne bude sigurno, onda kroz pustinju idi od jednog do drugog grada, kako bi razmotrio stanje ljudi i njihovu budućnost. Mislim da ćeš pronicljivošću i promišljanjem, koje znam da imaš, uvijek odabrati pravi put i da ćeš oprezno i postepeno rješavati probleme jedan za drugim.”

Odgovarajući Muhamedu Hanefiji Imam je onda rekao:

“Brate, ti koji mi predlažeš da radi izbjegavanja zavjetovanja Jezidu lutam od jednog do drugog grada, znaj: i da na ovom bijelom svijetu ne postoji nikakvo skrovište i utočište, ja opet ne bih sklopio zavjet s Jezidom ibn Muavijom.”

يَا أَخِي، وَ اللَّهِ، لَوْ لَمْ يَكُنْ مَلْجَأٌ وَ لَا مَأْوًى‏ لَمَا بَايَعْتُ يَزِيدَ بْنَ مُعَاوِيَةَ

I dok su se suze slivale niz lice Muhameda ibn Hanefije, Imam je nastavio:

“Brate! Da tebe Bog nagradi dobrom zbog toga što si ispunio svoju dužnost s najboljim namjerama, ali ja svoju obavezu poznajem bolje nego ti i odlučio sam da krenem prema Mekki. Ja, moja braća, djeca mog brata i grupa mojih sljedbenika smo se već pripremili za taj put. Oni su moji istomišljenici i njihovi cilj i želja su isti kao i moji, a ti mi šalji potrebne informacije.” [1]

يَا أَخِي، جَزَاكَ اللَّهُ خَيْراً، فَقَدْ نَصَحْتَ وَ أَشَرْتَ بِالصَّوَابِ وَ أَنَا عَازِمٌ عَلَى الْخُرُوجِ إِلَى مَكَّةَ وَ قَدْ تَهَيَّأْتُ لِذَلِكَ، أَنَا وَ إِخْوَتِي وَ بَنُو أَخِي وَ شِيعَتِي وَ أَمْرُهُمْ أَمْرِي وَ رَأْيُهُمْ رَأْيِي وَ أَمَّا أَنْتَ، يَا أَخِي، فَلَا عَلَيْكَ أَنْ تُقِيمَ بِالْمَدِينَةِ، فَتَكُونَ لِي عَيْناً لَا تُخْفِي عَنِّي شَيْئاً مِنْ أُمُورِهِمْ

Nakon razgovora s Muhammedom Hanefijom imam Husejn je još jednom otišao do Poslanikove džamije i na njegov mezar, recitujući dva stiha Jezida ibn Muferriga o očuvanju svog ugleda, makar se i suočio s opasnostima:

Ja se ne plašim očiju konja u prijepadu u osveti jutra

ne zvao se ja Jezidom ako ikada zbog straha od smrti

predam se poniženju i sklonim se pred opasnostima koje su mi u zasjedi. [2]

لا ذَعَرْتُ السَّوَامَ فِي فَلَقِ الصُّبْحِ    مُغِيرًا و لا دُعِيتُ يَزِيدا

 يَومَ أُعْطِي مَخَافَةَ الْمَوتِ كَفًّا     و الْمَنَايَا يَرْصُدُنِي أَنْ أَحِيدَا

Ebu Seid Mekburi kaže: “Kada sam čuo ova dva stiha imama Husejna na putu prema Poslanikovoj džamiji, shvatio sam da je naumio izvršiti neki uzvišeni cilj i učiniti nešto važno i veličanstveno.”[3]

Zaključak

Imam Husejn je u ovom razgovoru s Muhammedom Hanefijem i navođenjem stihova Jezida ibn Muferriga objasnio razlog svog ustanka, a to je suprotstavljanje Jezidu, i pokazao čvrstu odluku da mu neće dati zavjet čak ni ako na čitavoj planeti u svom njenom prostranstvu ne nađe utočište te da će biti postojan i ustrajan u ostvarenju svog cilja usprkos bilo kakvoj opasnosti.

Ovo je bio cilj imama Husejna i govor njegove duše, kojeg je izražavao ponekad u razgovoru s drugima, a ponekad navođenjem stihova.[4]

 

---

[1] Mektelu-l-Husejn (Harazmi), sve 1, str. 188; Mektele avalim, str. 54.

[2] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 221; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 265; El-Iršad, str. 202.

[3] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 221; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 265; Ibn ebi-l-Hadid u knjizi Šerhu nehdži-l-belaga sv. 1, str. 375, naveo da su ova dva stiha od Jezida ibn Muferriga Himjerija.

[4] Ovaj govor Imama je bio osnov govora velikog vođe islamske revolucije i sljedbenika puta imama Husejna, velikog ajetolaha imama Homeinija. Kada ga je irački režim protjerao, u historijskom saopćenju on je napisao: “Ako mi nijedna država ne dozvoli boravak na svojoj teritoriji, ja ću se ukrcati na brod i između uzburkanih valova mora podići svoj glas, koji je glas obespravljenosti muslimana, i on će doprijeti do ušiju svih stanovnika Zemlje.”