Odlike i kirameti Imama Hasana ‘Askerija, a.s. – 1

Odlike i kirameti Imama Hasana ‘Askerija, a.s. – 1

 

Navođenje nekih odlika Imama Askerija, a.s., pokazatelja imameta i njegovih mudžiza

Ibn Kulevejh (svojim lancem prenosioca) prenosi od Hasana ibn Jahje i drugih da su rekli:

“Ahmed ibn Abdullah ibn Hakan bio je službenik u uredu za državnu imovinu i porez u gradu Komu (na to mjesto je bio postavljen od strane Abasija). Jednoga dana su na njegovom skupu spomenute alevije i njihov mezheb, a on je bio čovjek koji je imao veliko neprijateljstvo prema Ehli bejtu i imao je veliku odbojnost prema toj porodici. Unatoč tome je rekao:

“Ja nisam vidio i ne poznajem u svojoj porodici čovjeka od alevija poput Hasana ibn Alija (Imama Askerija) u pogledu dostojanstva, staloženosti, kreposti, čednosti i velikodušnosti. Cijela porodica njemu daje prednost nad starim ljudima i velikanima, a prednost mu daju i svi komandanti, veziri i obični ljudi nad svojim velikanima i uglednicima.

Ja sam jednoga dana stajao iznad glave svoga oca a to je bio dan kada je sjedio i primao ljude. Odjedanput su došli vratari i rekli: ‘Ebu Muhammed ibn Rida je pred vratima.’

Moj otac je glasno rekao: ‘Dopustite mu da uđe.’

Ja sam ostao iznenađen onim što sam čuo od njega i njihovom smjelošću da u prisustvu moga oca nekoga oslovljavanju priimenom jer osim halifu ili prestolonasljednika ili osobu za koju je vladar dao dopuštenje pred mojim ocem nikoga nisu oslovljavali priimenom. Vidio sam čovjeka svijetlo smeđe puti, skladne i lijepe građe, prijatnog lica, lijepog izgleda, tek stasalog i mladog kako je ušao sa veličinom i grandioznošću. Kada je pogled moga oca pao na njega  ustao je sa svoga mjesta i prišao mu sa nekoliko koraka. Ja se ne sjećam da je tako postupio i sa jednim Hašimijom ili nekim komandantom. Kada mu se približio prigrlio ga je i poljubio u lice i grudi. Uzeo ga je za ruku i posjeo na mjesto na kojem je on sjedio. Sjeo je pored njega i okrenuo se prema njemu i počeo da razgovara sa njim. Tokom razgovora mu je govorio: Žrtvovao bih se za tebe. Ja sam i dalje bio zatečen onim što sam vidio, a odjedanput je došao vratar i rekao:

‘Došao je Muvafik!’ (Muvafik je bio brat halife Mu'temida i vezir u njegovoj vojsci. Praksa je bila takva da svaki put kada bi Muvafik dolazio na skup kod moga oca prije njega bi ulazili njegovi posebni vratari i vojnici. Oni bi stajali ispred skupa moga oca sve do ulaznih vrata poredani sa dvije strane dok bi Muvafik ušao i izašao. Moj otac je i dalje bio okrenut prema Ebu Muhammedu, a.s., i razgovarao je sa njim, sve dok mu pogled nije pao na posebno Muvafikovog slugu koji je ušao. Tada je moj otac rekao njemu:

‘Da me Bog učini žrtvom za tebe, ako biste sada željeli.’

Potom je svojim vratarima rekao:

‘Vodite ga iza ova dva reda čuvara da ga Muvafik ne vidi.’

On je ustao i moj otac je također ustao. Zagrlio ga je, i nakon što se poselamio sa njim on je otišao.

Ja sam vratarima moga oca i slugama rekao:

‘Teško vama, ko je bio ovaj čovjek kojeg ste oslovljavali po priimenu u prisustvu moga oca i prema kojem je moj otac tako postupao?’

Rekli su:

‘Ovo je čovjek iz Alijevog roda i zove se Hasan ibn Ali. Poznat je kao Ibn Rida (sin Ride).’

Ja sam se još više začudio. Toga dana sam sve do noći stalno razmišljao o njemu i bio sam zabrinut zbog njega i moga oca i onoga što sam vidio, sve dok se nije spustila noć. Moj otac je uobičavao da poslije jacije namaza sjedne i razmišlja o svakodnevnim aktivnostima i o onome što treba podnijeti kao izvještaj vladaru i o ostalim poslovima.

Kada je obavio namaz i sjeo ja sam došao i sjeo preko puta njega. Niko nije bio kod njega! On je rekao:

‘O Ahmede, trebaš li nešto?’

Rekao sam: ‘Da.  Ako dopuštaš da postavim pitanje?’

Rekao je: ‘Dopuštam.’

Rekao sam: ‘Dragi babo ko je bio onaj čovjek kojeg sam jutros vidio i kojem si ukazao svu onu čast i poštovanje i za kojeg si spreman žrtvovati sebe, oca i majku?’

Rekao je: ‘Sine dragi, to je Imam i predvodnik rafidija, Hasan ibn Ali, poznat kao Ibn Rida.’

Stao je na momenat ne govoreći ništa, a i ja sam šutio. Potom je rekao:

‘Sine dragi, ako imamet i upraviteljstvo izađe iz ruku porodice Abasija i njihovih halifa niko od Beni Hašima osim njega nije dostojan hilafeta, a to je zbog prednosti koju on ima nad drugima, kreposti, pobožnosti, asketizma, ibadeta, lijepe ćudi i dostojnosti. Da si mu vidio oca, to je bio pametan, razborit i izuzetno učen čovjek.’

Kada sam čuo te riječi o njemu od svoga oca povećala se moja onespokojenost i ljutnja prema mome ocu. Nakon tog događaja moja razmišljanja i briga nisu bile usmjerene ni na šta drugo osim na pitanja o njegovom stanju i istraživanja o njemu. Nisam pitao nijednog Hašimiju niti ijednog vođu, sudiju, fakiha i ostale ljude, a da u njima nisam vidio vrhunac poštovanja, uvažavanja i lijepog govora o njemu. Svi su ga stavljali ispred svoje porodice i svojih starih. Zbog toga su njegov položaj i njegova ličnost u mojim očima postali veliki jer sam vidio da ga i prijatelji i neprijatelji spominju po dobru i da ga hvale i veličaju.

Jedan od prisutnih na skupu koji je bio iz plemena Eš'ari iz Koma je rekao:

‘Kakvo je bilo stanje njegovog brata Džafera i kakav je njegov položaj naspram Hasan ibn Alija?’

U odgovoru je rekao:

‘Ko je Džafer da se pita o njemu ili da se stavi u istu ravan sa Hasanom?!’

Džafer je osoba koja otvoreno čini razvrat i besramno se ponaša. Uvijek je pijan i najprezreniji je čovjek kojeg sam ja vidio. To je čovjek koji nema ni trun časti, bez imalo digniteta, i propalica koja je samog sebe upropastila. Kada je Hasan ibn Ali preselio sa ovog svijeta halifu i njegove saradnike je obuzelo stanje zbog kojag sam ja ostao u čudu. Nisam ni pretpostavljao da će biti takvi zbog preseljenja bilo koga. Kada se Hasan ibn Ali razbolio halifa je poslao čovjek kod moga oca da kaže se razbolio Ibn Rida! Moj otac je istog trenutka uzjahao na jahalicu i otišao u palaču. Potom se hitro vratio i sa njim je bilo pet osoba koje su posebno služile halifu. Svi su bili njegovi bliski saradnici i ljudi od povjerenja. Među njima je bio Nahrir, jedan od halifinih vratara. Njemu je naredio da stalno pazi na kuću Hasana ibn Alija i da bude obaviješten o njegovom stanju. Potom je uputio poruku nekolicini doktora da idu da ga pregledaju i da ga obilaze svakog jutra i svake večeri. Nakon dva do tri dana oni su izvjestili da je bolest uznapredovala i da je Imam izgubio snagu. Moj otac je doktorima naredio da ostanu u njegovoj kući i da ne izlaze iz nje. Poslao je čovjeka da dovede glavnog sudiju. Kada je došao naredio mu je da dovede deset osoba u čiju je vjeru i pobožnost potpuno uvjeren. Kada su došli sve ih je poslao u kuću Hasna, a.s. Naredio je da tamo danonoćno ostanu. Oni su tako tamo boravili sve dok on nije preselio sa ovoga svijeta.

Kada se proširila vijest o njegovom preseljenju Samara je u potpunosti bila obavijena tugom. Bazari su bili zatvoreni. Beni Hašimi, vojni komandanti, pisci, povjerljivi ljudi, sudije i drugi ljudi su na jahalicama došli na njegovu dženazu. Samara je toga dana ličila na Kijametski dan. Kada su završili sa opremanjem njegovog tijela halifa je poslao čovjeka po Ebu Isaa, Mutevekilovog sina da dođe i da mu klanja dženazu. Kada su spustili tijelo da se obavi dženaza namaz Ebu Isa se približio, sklonio platno sa Imamovog lica i rekao Beni Hašimima, Alijevim pristalicama i potomcima, Beni Abbasima, vojnim komandantima, piscima i sudijama:

‘Ovo je Hasan ibn Ali ibn Muhammed ibn Rida koji  je prirodnom smrću preselio sa ovoga svijeta. Od posebnih služitelja halife taj i taj, taj i taj… od sudija taj i taj, taj i taj… od doktora taj i taj, taj i taj… su u trenutku smrti bili pored njega (i svi su svjedoci da je preselio prirodnom smrću). Potom je prekrio Imama i klanjao mu dženazu. Naredio je da tijelo ukopaju.

(Prevodilac kaže: sva ta insistiranja i pravljenje prizora i izvještačeno pravljenje svjedoka da bi se prikazalo da je Imam Askeri preselio prirodnom smrću više je proizvodilo podozrenje i sumnju i potvrđivalo tvrdnje one skupine cijenjenih šiitskih muhadisa koji su uvjereni da su Imama otrovali, iako autor i neki drugi nisu ništa rekli o trovanju.)

Kada su ukopali Hasan ibn Alija, a.s., njegov brat Džafer je došao kod moga oca i rekao: ‘Dajte mi položaj moga brata, a ja ću vama svake godine davati 20 hiljada dinara.’

Moj otac ga je otjerao i vrlo oštro postupio prema njemu. Rekao mu je neke riječi od kojih sam se uznemirio. Rekao mu je:

‘Glupane, halifa je isukao sablju da one koji vjeruju u imamet tvoga oca i tvoga brata odvrati od tog vjerovanja, pa nije uspio. Ako si ti kod šija tvoga oca i tvoga brata Imam, onda ti ne treba ni halifa niti iko mimo halife da te postavlja na njegovo mjesto, a ako nemaš položaj imameta onda nećeš do njega doći putem nas.’

Moj otac je na osnovu tog njegovog postupka shvatio da je on lahkomislen i čovjek slabog karaktera. Naredio je da ga istjeraju. Dok je bio živ nije mu dao da dođe kod njega. Mi smo izašli iz Samare, dok je Džafer i dalje bio u tom stanju, a halifa do dan danas traga za sinom Hasana ibn Alija, ali još ništa nije našao. Njegove šiije vjeruju da kada je Hasan ibn Ali preselio sa ovoga svijeta iza sebe je ostavio sina koji je njegov nasljednik i koji posjeduje položaj imameta.

 

2. Muhammed ibn Ismail prenosi:

Imam Askeri, a.s., dvadeset dana prije smrti abasijskog halife Mu'taza napisao je pismo Ishaku ibn Džaferu u kojem je stajalo:

Nemoj da izlaziš iz kuće dok se ne desi ono što treba da se desi!

Kada je ubijen Barihe Ishak je napisao Imamu, a.s.:

Desilo se ono što se trebalo desiti. Šta sada nalažete?

Imam je u odgovoru napisao:

Nije to bilo ono što se trebalo desiti. To je jedan drugi događaj.

Nakon toga se desilo to sa Mu'tazom.

On kaže:

‘Ostalo je bilo deset dana do ubistva Muhammeda ibn Davuda, a on je drugom čovjeku napisao:

Muhammed ibn Davud će biti ubijen.

Kada je došao deseti dan Muhammed ibn Davud je ubijen.

 

3. Muhammed ibn Ali prenosi:

Mi smo zapali u siromaštvo pa mi je otac rekao:

‘Dođi da idemo kod Ebu Mhammeda (Imama Askerija, a.s.), jer je on poznat po darežljivosti.’

Rekao sam ocu:

‘Da li ti njega poznaješ?’

Rekao je:

‘Ne, ja njega ne poznajem i nikada ga nisam vidio.’

On kaže:

‘Mi smo se uputili kod njega. Dok smo išli putem otac mi je rekao:

Koliko nam treba? Ako mi da 500 dirhema, 200 za odjeću, 200 za brašno (u drugoj predaji se kaže „za dug“, a to se slaže sa predajom od Kulenija, r.a.), a 100 dirhema za troškove.

Muhammed ibn Ali kaže:

Ja sam u sebi rekao:

‘Kamo sreće da i meni da 300 dirhema. Za 100 dirhema ću kupiti magarca, 100 dirhema za troškove i 100 dirhema za odjeću. Sa tim (magarcem, odjećom i ostalim potrepštinama) ću otići u planinu.’ (neki kažu da je mislio na Hamedan i okolna mjesta)

On kaže:

‘Čim smo stigli do vrata njegove kuće izašao je njegov sluga i rekao:

Neka uđu Ali ibn Ibrahim i njegov sin Muhammed. Kada smo ušli i poselamili moj otac je rekao:

O Ali zašto nisi do sada dolazio?

Stidio sam se da u ovom stanju dođem kod vas.

Kada smo izašli iz kuće prišao nam je njegov sluga, dao vrećicu mom ocu i rekao: Ovdje ima 500 dirhema, 200 dirhema za odjeću, 200 za brašno (ili dug), 100 za troškove.“

I meni je dao vrećicu i rekao:

Ovdje je 300 dirhema. Za 100 dirhema kupi magarca, 100 dirhema potroši na odjeću, a 100 za svakodnevne troškove, i nemoj da ideš u planinu, već idi u Sura’. (Sura’ je grad u okolini Hille i mjesto u Bagdadu).

On je otišao u Sura’ i oženio se. Danas ima prihode od dvije hiljade dinara (a u jednoj predaji četiri hiljade, a u predaji od Kulejnija hiljadu dinara). Unatoč tome vejruje u mezheb vakefija, tj. vjeruje da ima samo sedam imama i kaže:

‘Imam Musa ibn Džafer, a.s., nije umro i on je skriven.’

Muhammed ibn Ibrahim Kerdi kaže:

Rekao sam mu:

‘Teško tebi, da li želiš jasniji dokaz za imamet od ovog?’

Rekao je: ‘Istinu govoriš, ali to je uvjerenje kojeg smo mi prihvatili (i to je mezheb naše porodice)!’