Oholost

Oholost

Jedna od reakcija koju, s ciljem da sakriju svoje unutrašnje poraze, pokazuju oboljeli od kompleksa niže vrijednosti jeste oholost.

Ova loša osobina i sa stanovišta vjere i sa stanovišta znanja smatra se jednom od najvećih i najopasnijih duševnih i psiholoških bolesti. Ohole osobe su kod ljudi omražene, a kod Allaha ih čeka kazna i patnja.

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[1]

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّـهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ponositost i uznositost pripadaju samo Allahu, a onome ko se bude natjecao s Allahom Uzvišenim u ovoj osobini, Allah neće povećati ništa osim poniženja.”[2]

Osnovni izvor ove nepoželjne osobine leži u jednoj vrsti niskosti i osjećaju niže vrijednosti, koje nadmeni i oholi čovjek osjeća unutar sebe, i koje uvijek uzrokuju nemir i brigu kod njega. Ohol čovjek, prikazivanjem svoje veličine i nadmoći, nastoji zapravo da od ljudi sakrije svoju unutrašnju niskost, ne bi li tako zadovoljio svoju sujetu i barem donekle nadomjestio svoj poraz.

Imam Sadik, a.s., također kazuje: “Nema čovjeka da se uzoholio ili se tlačiteljski ponašao, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koje je našao u sebi.”[3]

On je isto tako rekao: “Nikoga nije spopala oholost, a da to nije zbog niskosti i poniženosti koju nalazi u sebi.”[4]

[1] Lukman, 18.

[2] Kafi, sv. 2., str. 309.

[3] Kafi, sv. 2., str. 309.

[4] Kafi, sv. 2., str. 309.