Plač Imama Sadika, a.s.

Mensur Davaniki je naredio svojim podanicima da se zapale vrata kuće Imama Sadika, a.s. Kada su ih zapalili sljedbenici Imama, a.s. su ugasili vatru. Sutradan su otišli kod Imama da ga utješe. Imama, a.s. su našli uplakanog. Rekli su mu:
“Hvala Bogu, uspjeli smo ugasiti vatru, nikome nije bilo ništa. Niko nije stradao. Zašto plačete?”
Imam Sadik, a.s., je rekao:
“Ne plačem za sobom. Plačem za svojim djedom Husejnom, a.s. Ja sam jučer bio u kući. Djeca su u meni našla utočište. U kući je bilo soba u koje su se mogli skloniti, ali su djeca bila uznemirena i isprepadana kada su vidjela da su vrata zapaljena. Ali na dan Ašure, šatori Imama Husejna su u potpunosti izgorjeli. Nije bilo osobe u kojoj su djeca mogla naći utočište. Nije bilo kuće u koju bi se mogli skloniti. Put kojim su oni bježali je bio isti onaj put kojim su neprijatelji napadali.”

Znači da je put spasa i put stradanja bio jedan te isti put.