Pohod na Tebuku

Pohod na Tebuku

Pohod na Tebuku[1]

Islamska država je postala snažno uređena i muslimani su bili dužni da sačuvaju njene granice i teritorij sve dok se islamska Poslanica ne dostavi u sve dijelove svijeta.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je pozvao muslimane iz svih dijelova islamske države da se spremaju za rat protiv Rimljana, jer su bili obaviješteni da se oni spremaju za pohod na Arabijskom poluotoku, zarad uništavanje države i iskorjenjivanje islamske vjere. Desilo se da te godine bude oskudica i manjak plodova, a ljetni period je bio jako vruć, što je povećalo teškoće pokreta za borbu protiv jakog i vještog neprijatelja s velikim brojem boraca i dobrom opremom. Zakazali su oni niskih duša i slabog morala i ponovo se javno pojavilo licemjerje kako bi obeshrabrilo odlučnost i ostavilo islam na cjedilu.

Neki se nisu pridružili vojsci iz prevelike vezanosti za dunjaluk, drugi su za izgovor uzeli veliku vrućinu a treći oskudicu i činjenicu da Poslanik, s.a.v.a., nije imao dovoljno opreme da ih prebaci uprkos tome što su iskreni vjernici davali iz svoje imovine za džihad na Božijem putu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je saznao da se licemjeri okupljaju u kući jednog jevreja obeshrabrujući ljude i plašeći ih susretom s Rimljanima pa je s njima postupio odlučno i žestoko i poslao ljude da zapale njihove kuće kako bi bili pouka drugima.[2]

Uzvišeni Allah je objavio više ajeta[3] kojima je razotkrio planove licemjera i ukorio one koji su odustali od pomaganja, ali i oprostio onima koji su bili slabi i nisu bili u stanju. Ipak, i pored svih izdaja, muslimanska vojska je dostigla broj od trideset hiljada boraca.[4] Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ostavio Alija ibn Ebu Taliba u Medini zbog njegove mudrosti, promišljenosti i čvrste vjere jer se bojao sabotaže licemjera u Medini. Rekao mu je:

يَا عَلِيُّ، إِنَّ الْمَدِينَةَ لَا تَصْلُحُ‏ إِلَّا بِي أَوْ بِك‏.

“Ali, doista Medina neće biti u ispravnom stanju ako u njoj ne budemo ili ja ili ti.”[5]

Alijev polož kod Poslanika, s.a.v.a.

Licemjeri i oni bolesnih srca širili su glasine o razlozima ostanka Alija ibn Ebu Taliba u Medini govoreći da ga je Poslanik, s.a.v.a., ostavio jer mu je bilo teško voditi ga sa sobom pa da se rastereti, pokušavajući time izazvati smutnju u nadi da će Medina ostati slobodna za njih. Ali, a.s., je zbog toga požurio da stigne do Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i kada ga je stigao blizu Medine, rekao je:

يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّكَ خَلَّفْتَنِي‏ اسْتِثْقَالًا وَمَقْتًا.

“Božiji Vjerovjesniče, licemjeri tvrde da si me ostavio zato što si me smatrao teretom i da si se rasteretio od mene.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu je to opovrgao:

كَذِبُوا وَلكِنَّنِي خَلَّفتُكَ لِمَا تَرَكْتُ وَرَائِي فَأَنْتَ خَلِيفَتِي فِي أَهْلِ بَيْتِي‏ وَدَارِ هِجْرَتِي وَقَوْمِي أَمَا تَرْضَى أَنْ تَكُونَ مِنِّي بِمَنْزِلَةِ هَارُونَ مِنْ مُوسَى إِلَّا أَنَّهُ لَا نَبِيَّ بَعْدِي.

“Slagali su. Tebe sam ostavio zbog svega što ostavljam za sobom, ti si moj nasljednik u mojoj porodici, u mjesto mojeg iseljenja i u mom narodu. Zar ti nije drago, da budeš u odnosu na mene poput Haruna u odnosu na Musaa, osim što poslije mene nema vjerovjesnika?”[6]

Vojska teškoće

Muslimanska vojska je krenula dugim i teškim putem. Iako je prije pohoda Božiji Poslanik, s.a.v.a., objasnio cilj pokreta, ipak su na putu neke skupine zaostajale za njim pa je imao običaj govoriti ashabima:

دَعُوهُ، إِنْ يكُ فِيهِ خَيرٌ فَسَيُلحِقُهُ‏ الله‏ بِكُم، وَإِن كَانَ غيرَ ذلكَ فَقَد أَرَاحَكُمْ مِنهُ.

“Ostavite ga, ako bude dobra u njemu, Allah će vam ga pridružiti a ako nema u njemu dobra, Allah vas je rasteretio od njega.”[7]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ubrzao kada je prolazio pored ruševina Salihovog, a.s., naroda i savjetovao svojima ashabima:

لَا تَدْخُلُوا مَسَاكِنَ الَّذِينَ ظَلَمُوا أَنْفُسَهُمْ إِلَّا أَنْ تَكُونُوا بَاكِينَ أَنْ يُصِيبَكُمْ مَا أَصَابَهُمْ.

“Nemojte ulaziti u kuće onih koji su griješili osim plačući iz straha da vas ne pogodi slično onome što je njih pogodilo.” Zabranio im je da koriste vodu iz tog područja i upozorio ih je na opasnost klimatskih uvjeta tog područja.[8]

Zbog različitih oskudica koje su pratile ovaj pohod kao što su voda, hrana, opskrba, konji, ova vojska je nazvana vojskom teškoće – džejšu-l-‘usre.

Muslimani nisu našli vojsku Rimljana jer su se bili razišli pa se Božiji Poslanik, s.a.v.a., posavjetovao sa svojim ashabima da li da traže neprijatelje ili da se vrate u Medinu, a oni su mu rekli: “Ako ti je naređeno da idemo dalje, onda nas vodi.” Poslanik, s.a.v.a., im je rekao: “Da mi je bilo naređeno, ne bih ni tražio vaše mišljenje.”[9] I odlučio da se vrate u Medinu. Poslanik, s.a.v.a., je potom stupio u kontakt s čelnicima sjevernog dijela Arabijskog poluotoka i sklopio s njima sporazum o nenapadanju te poslao Halida ibn Velida s vojskom prema području Deumetu-l-džendel[10] iz bojazni da se njegov poglavar ne pridruži Rimljanima u drugom napadu. Muslimani su uspjeli zarobiti njihovog poglavara i zaplijeniti veliku količinu plijena.[11]

---

[1] Ova bitka se dogodila u mjesecu redžebu devete godine po hidžri. Pogledati: Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 366; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 276.

[2] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 516-517.

[3] Et-Tevbe, 29, 38-57 i 81-96.

[4] El-Megazi, sv. 2, str. 1002; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 51.

[5] El-Iršad, sv.1, str. 155; Biharu-l-envar, sv. 21, str. 208.

[6] El-Iršad, sv.1, str. 156; Biharu-l-envar, sv. 21, str. 208; Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 519-520; Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 368; Tarihu Dimešk, sv. 2, str. 31; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 278; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 50; Subulu-l-huda ve-r-rešad, sv. 5, str. 441.

[7] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 523; Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 371; Delailu-n-nubuvve, sv. 5, str. 211.

[8] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 521-522; ‘Ujunu-l-eser, sv. 2, str. 265; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 3, str. 133-134.

[9] El-Megazi,sv. 2, str. 1019; Tarihu Dimešk, sv. 2, str. 37; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 62.

[10] Neki izgovaraju Dume, a neki drugi Deume. Deumetu-l-džendel je selo u El-Džeufu. El-Džeuf se nalazi na sjeveru područja Tejma u blizini granice Jordana.

[11] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 166; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 63-64.