Predaje koje govore o preinačavanju Kur'ana
Predaje koje govore o preinačavanju Kur'ana
Sad trebamo ispitati sadržaje ovih predaja te objasniti da one ne kazuju isto, da ih ima više vrsta. Stoga ovakvo što trebamo prokomentirati i zadržati se na svakoj pojedinačnoj vrsti.
Prva vrsta jesu one predaje koje ukazuju na stvarno preinačavanje Kur'ana. Ovakvih predaja ima dvadeset i mi ćemo navesti neke, izostavljajući samo one čiji se smisao ponavlja. Radi se, dakle, o sljedećim predajama:
- ‘Ali ibn Ibrahim el-Kommi od Ebu Zerra prenosi sljedeće: “Kad je objavljen ajet: ‘Na Dan kad će se neka lica zabijeljeti, a neka zacrnjeti…!’, Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Meni će na Sudnjem danu moj ummet doći pod pet zastava…’ Zatim je spomenuo da će Božiji Poslanik, s.a.v.a., tad ove pod zastavama upitati kako su se odnosili prema dvije dragocjenosti (koje im je ostavio iza sebe, tj. „sekalejn“: Kur'an i svoju Porodicu) pa će oni pod prvom zastavom reći: ‘Što se tiče većeg od njih (Kur'an), njega smo preinačili i zabacili ga za svoja leđa, a što se tiče onog manjeg, prema njemu smo se ponijeli neprijateljski, prezreli ga i nasilje mu učinili!’ Oni pod drugom zastavom reći će: ‘Što se tiče većeg od njih, njega smo preinačili, pocijepali ga i postupali suprotno njemu, a što se tiče onog manjeg, prema njemu smo se ponijeli neprijateljski i oružjem se digli protiv njega…!'”[1]
- Ibn Tāvūs i Sejjid el-Muhaddis el-Džezāirī, sa svojim prijenosnim nizovima, posredstvom Hasana ibn Hasana es-Sāmirija bilježe poduži hadis u kojem stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Huzejfeu o onima koji će povrijediti svetost Harema pored ostaloga rekao i ovo: “Ljudi će skrenuti s Allahovoga puta, Allahova Knjiga bit će preinačena, a moj sunnet promijenjen!”[2]
- Sa'd ibn Abdullāh el-Kommi, sa svojim prijenosnim nizom, posredstvom Džābira el-Džu'fija, bilježi sljedeće Ebu Džaferove, a.s., riječi: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozvao je ljude na Mini i rekao im: ‘Ljudi, ja vam ostavljam dva teška bremena (sekalejn), pa ako ih se budete držali, nećete zalutati. To su Allahova Knjiga i moja porodica, i Ka'ba, Sveta kuća!'“ Zatim je Ebu Džafer, a.s., rekao: „Što se tiče Allahove Knjige, nju su preinačili; što se tiče Ka'be, nju su porušili, a što se tiče Porodice, ona je poubijana. Sve Allahove pohrane zabacili su, a nekih se i odrekli!”[3]
- Sadūk u svom El-Hisālu, sa svojim prijenosnim nizom, od Džābira bilježi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.a., riječi: “Na Sudnjem danu doći će troje i požaliti se. To su Mushaf, džamija i moja porodica. Mushaf će reći: ‘Gospodaru, mene su preinačili i pocijepali me!’ Džamija će reći: ‘Gospodaru, mene su stavili izvan upotrebe i zapostavili me!’ Moja porodica reći će: ‘Gospodaru, nas su poubijali, otjerali i protjerali nas…!”[4]
- Kāfi i Sadūk, sa svojim prijenosnim nizovima, od ‘Alija ibn Suvejda bilježe sljedeće: “Ja sam Ebul-Hasanu Musau, a.s., dok se nalazio u zatvoru napisao jedno pismo..”, a onda je naveo sav njegov, a.s., odgovor, u kojem je, pored ostalog, stajalo i ovo: “Ostavljena im je u amanet Allahova Knjiga, pa su je preinačili i izmijenili!”[5]
- Ibn Šehr Āšūb, sa svojim prijenosnim nizom, posredstvom Abdullaha bilježi hutbu Ebu Abdullaha el-Husejna, a.s., koju je održao na Dan ašure, a u kojoj se kaže: “Vi ste neposlušan narod, prvaci naroda u nepravdi, odbacivači Knjige, ispljuvci Šejtanovi, četa grešnika, preinačitelji Kur'ana!”[6]
- U djelu Kamil Zijārāt, autorovim lancem prenosilaca, posredstvom Hasana ibn ‘Atijje, navodi sljedeće Ebu Abdullahove, a.s., riječi: “Kad se približiš mezaru Imama Husejna, reci: ‘Bože moj, prokuni one koji Tvoje poslanike proglasiše lašcima, koji porušiše Tvoju Ka'bu i preinačiše Tvoju Knjigu!'”[7]
- Hadždžāl, posredstvom Kutbeta ibn Mejmūna, bilježi sljedeće riječi Abdul-‘A'lāa: “Ebu Abdullah, a.s., rekao je: ‘Oni koji govore arapskim jezikom preinačuju Allahov govor, dajući mu drugi smisao!'”
Stvarni smisao ovih predaja
Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja:
Iz posljednje spomenute predaje očevidno je da se preinačavanje tumači kao različito učenje kod učača Kur'ana te kao unošenje njihovih ličnih nastojanja u načine učenja (kira'āt). Ovakvo što proizlazi iz različitosti u kakvoći učenja, uz očuvanje biti Kur'ana i njegove osnove. Na početku studije čitaocu smo, pak, objasnili da u pogledu postojanja ove vrste preinake ne postoji nikakva sumnja, s obzirom na ono što se pokazalo kao istina – da, naime, sedam načina učenja Kur'ana nije preneseno od Vjerovjesnika, s.a.v.a., na neupitan način. Pogotovo, nema nimalo sumnje da je bilo ovakve preinake, ukoliko sedam načina učenja prihvatimo da su preneseni na neupitan način. Naime, načina učenja Kur'ana bilo je mnogo, a oni su se temeljili na hipotetskim istraživanjima (idžtihādāt) koja su nalagala promjenu u načinu učenja. Prema tome, ova predaja nije u vezi s onim što želi dokazati onaj ko je uzima za argument.
Što se tiče ostalih predaja, sve one jasno ukazuju na to da se pod preinakom misli na davanje ajetima drugog smisla u odnosu na onaj koji oni nose u sebi, što je posljedovalo poricanjem prednosti Članova Poslanikove porodice (Ehlul-bejt), a.s., pobuđivanjem neprijateljstva prema njima i dizanjem oružja na njih. To potvrđuje – sasvim jasno – pripisivanje preinake onima koji su se oružano digli protiv Imama Husejna, a.s., u ranije navedenoj hutbi.
U predaji koja je zabilježena u El-Kafiju, a koja je navedena na početku ove studije, Imam Bākir, a.s., kaže: “Knjigu koja im je bila objavljena zabacivali su tako što su joj slova zadržavali kakva jesu dok su preinačavali kazne koje su njome bile predviđene!”[8]
Kazali smo da je ove vrste preinake bilo zasigurno i da ovakvo što nije sporno među muslimanima. Da te preinake nije bilo, prava Poslanikove, s.a.v.a., porodice do danas bi bila sačuvana, a svetost (hurmet) Vjerovjesnikovog akceptirana kroz njih i stvar se ne bi završila onako kako se završila – da njihova prava budu pogažena, a Vjerovjesnik, s.a.v.a., povrijeđen kroz njih.
Druga vrsta jesu predaje koje govore o tome da su neki objavljeni ajeti iz Kur'ana sadržavali imena Imama, a.s., a takve predaje brojne su.
Među njima jeste i ona u kojoj se navode imena Imama, a.s., a koja se bilježi u El-Kafiju, sa svojim prijenosnim nizom, posredstvom Muhammeda ibn el-Fudajla, od Ebul-Hasana, a.s. Predaja glasi: “Vilajet ‘Alija ibn Ebi Tāliba bio je zapisan u svim listovima vjerovjesnika – Allah više neće poslati nijednog poslanika osim s vjerovjesništvom Muhammedovim i zaštitništvom (vilajet) njegovog nasljednika (vasijj) – Allahovi blagoslovi neka su na njih dvojicu i njihove porodice!”[9]
Među njima jeste i predaja koju bilježi El-‘Ajjāši, sa svojim prijenosnim nizom, od Sādika, a.s., koja glasi: “Da se Kur'an uči onako kako je objavljen, mi bismo se tamo nalazili spomenuti po imenima!”
Među njima jeste i predaja u El-Kāfiju koja se prenosi od Ebu Džafera, a.s., a koju nalazimo i u El-‘Ajjāšijevom komentaru Kur'ana te koja se, zatim, prenosi i od Ibn ‘Abbasa u Kenzul-fevaidu, s većim brojem prijenosnih nizova, a koju, također, s različitim prijenosnim nizovima, nalazimo i u komentaru Kur'ana Furāta ibn Ibrahima el-Kūfija te koja se prenosi i posredstvom El-Asbega ibn Nebāteha. Prenose da je rekao Emiru-l-mu'minin: “Kur'an je objavljen na četiri četvrtine: jedna četvrtina objavljena je o nama, druga o našim neprijateljima, treću četvrtinu čine običaji i primjeri, a četvrtu stroge vjerske dužnosti i propisi. Nama pripadaju i dragocjenosti Kur'ana!”[10]
Među njima jeste, također, i predaja u El-Kāfiju koja se, sa svojim prijenosnim nizom, navodi od Ebu Džafera, a.s., a koja glasi: “Džebrail se Muhammedu, s.a.v.a., spustio s ovim ajetom koji je bio ovakav: ‘Ako vi sumnjate u ovo što Mi objavljujemo Našem robu – u vezi s Alijom – pa dajte vi suru koja će biti poput ove!'”[11]
Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja: Već ranije smo objasnili da su neki objavljeni odjeljci (tenzil) dolazili kao komentari Kur'ana, da nisu bili sami Kur'an, pa se, prema tome, ovakve predaje, one u kojima se spominju imena Imama, a.s., moraju tretirati ovim dijelovima, ili se imaju odbaciti s obzirom na to da su u suprotnosti s Kur'anom, sunnetom i onim dokazima koje smo ranije naveli, a koji opovrgavaju preinačavanje kur'anskog teksta. Usto, predaje koje su nam prenesene pouzdanim putem (mutevātir) kazuju nam da se sve predaje moraju uporediti s Kur'anom i sunnetom te da se one od njih koje budu u konfrontaciji s njima moraju odbaciti, udariti njima o zid.
Među onim što ukazuje na to da ime Vođe pravovjernih, a.s., nije eksplicitno navedeno u Kur'anu jeste i hadis Gadīra, koji na nedvosmislen način govori o tome da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., ‘Alija postavio za svog nasljednika po Božijoj zapovijedi, nakon što mu je došla potvrda u vezi s tim i nakon što mu je Allah obećao da će ga zaštititi od ljudi. A da je ‘Alijevo ime bilo spomenuto u Kur'anu, onda ne bi bilo nikakve potrebe za ovo naimenovanje, kao ni za pripremu ovog velikog muslimanskog skupa, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., ne bi se bojao ovakvo što obznaniti pa da bude potrebe za potenciranje s Neba za dostavljanje toga.
Ukratko: sama vjerodostojnost hadisa Gadīr nalaže da se sve predaje koje govore o tome da su imena Imama bila spomenuta u Kur'anu imaju okvalificirati kao lažne. Ovakvo što posebno je nužno stoga što je hadis Gadīr izrečen prilikom Oproštajnog hadža, koji se zbio pred sami kraj Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., života, kad je Kur'ana uglavnom već bio u cijelosti objavljen i proširen među muslimanima.
Treba kazati da istinitost posljednje predaje koju smo naveli iz El-Kāfija sama po sebi nije održiva, a s obzirom na to da navođenje ‘Alijevog, a.s., imena na mjestu potvrđivanja vjerovjesništva i izazivanja nevjernika da sami sačine nešto poput Kur'ana ne korespondira sa zahtjevom date situacije. Pored ovoga, sve ovakve predaje u suprotnosti su s vjerodostojnom predajom Ebu Basira koja se navodi u El-Kāfiju, a koja glasi: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: ‘Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i zapovjednicima vašim!’[12] a on mi je rekao: ‘Objavljen je u vezi s ‘Alijem ibn Ebi Tālibom, Hasanom i Husejnom, a.s.!’ ‘Ljudi govore’, rekao sam ja, “zašto u Allahovoj knjizi nisu imenom spomenuti ‘Ali i članovi njegove porodice?!’ ‘Recite im’, kazao je on, ‘da je Božijem Poslaniku, s.a.v.a., objavljen i namaz, a da im nije nazvan ni trorekatnim ili četverorekatnim – to je nešto što im je objasnio Božiji Poslanik, s.a.v.s.!'”[13]
Tako je ova vjerodostojna predaja presuditeljica svim drugim predajama ove vrste. Ona objašnjava sve ono što se njima željelo kazati. Spominjanje imena Vođe pravovjernih, a.s., u ovim predajama može se smatrati samo tumačenjem ili nečim što je došlo s Neba a nije sastavni dio Objave (tenzīl) te što se nije moralo dostaviti ljudima. Tome treba dodati i činjenicu da oni koji su odbijali izraziti svoju lojalnost Ebu Bekru nisu kao argument navodili da je ‘Ali u Kur'anu spomenut po imenu – da je on bio spomenut u Kur'anu, ovakvo što bilo bi im najsnažniji dokaz, posebno ako se ima u vidu da se sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku – kako tvrde oni koji ovakve predaje uzimaju za argumente – dogodilo nakon ne baš malo vremena po okončanju pitanja hilafeta. Ovo je sasvim jasan dokaz da se ‘Ali nije spominjao u kur'anskim ajetima.
Treća vrsta jesu one predaje koje govore o tome da je u Kur'anu bilo preinačavanja u smislu nadodavanja ili izuzimanja nekih dijelova te da su muslimani nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., promijenili neke riječi stavivši namjesto njih druge.
Među ovakvim predajama jeste i ona koju ‘Ali ibn Ibrahim el-Kommi, sa svojim lancem prenosilaca, posredstvom Hariza prenosi od Ebu Abdullaha, a.s. Predaja glasi: “Put onih kojima si blagodat Svoju ukazao, a ne onih na koje si se rasrdio i ne onih koji su zalutali! (Sirāta men en'amte ‘alejhim gajril-magdūbi ‘alejhim ve gajrid-dāllīn).”
Među njima jeste i ono što El-‘Ajjāši bilježi od Hišāma ibn Sālima, naime: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o riječima Uzvišenoga: ‘Allah je odabrao Adema, i Nuha, i porodicu Ibrahimovu, i porodicu ‘Imranovu!’[14] a on mi je rekao: ‘Ispravno je: porodicu Ibrahimovu i porodicu Muhammedovu, one su odabrane nad svim svjetovima!, samo što su namjesto jednog stavili drugo ime!'”, tj. promijenili su tako što su namjesto “porodicu Muhammedovu” stavili “porodicu ‘Imranovu”.
Odgovor: O argumentiranju ovom vrstom predaja – nakon konstatacije da su njihovi prijenosni nizovi slabi – treba kazati da su one u suprotnosti s Kur'anom, sunnetom i konsenzusom muslimana o tome da u Kur'anu nije dodano ni jedno jedino slovo; ovakvo što ne tvrde čak ni oni koji su na stanovištu da je u Kur'anu bilo preinake. Jedna velika skupina učenjaka tvrdi da postoji jedinstven stav muslimana o tome da u Kur'anu nije bilo nikakvog nadodavanja te da je sve ono što se nalazi među dvjema koricama sastavni dio Kur'ana. Među onima koji tvrde da o tome postoji konsenzus muslimana jesu i šejh Mufīd, šejh Tūsi, šejh Behāi i drugi velikani – neka Allah posveti njihove duše! – a ranije je navedena i predaja iz Ihtidžadža, a koja govori o tome da u Kur'anu nije bilo nikakvog nadodavanja.
Četvrta vrsta jesu one predaje koje ukazuju na preinačavanje u Kur'anu, ali samo u smislu izostavljanja nekih dijelova.
Odgovor na argumentiranje ovom vrstom predaja: Sve ovakve predaje moraju se razumijevati onako kako smo ranije napomenuli u pogledu dodataka u Mushafu Vođe pravovjernih, a.s. U protivnom, moraju se odbaciti, s obzirom na to da se nalaze u suprotnosti s Kur'anom i sunnetom. U kontekstu ove naše studije u vezi s njima naveli smo i jedan drugi prijedlog, no nećemo ga ovdje ponovo navoditi da ne bismo zašli u suvišnu opširnost. To bi mogla biti i najbolja mogućnost, a na nju ćemo pažnju skrenuti na drugom mjestu, ako Bog da.
Treba kazati da je najveći broj ovih predaja – odnosno mnoge od njih – slabog prijenosnog niza, dok neke same po sebi ne mogu biti istinite. Skupina istaknutih učenjaka eksplicitno se izrazila da je kod ovakvih predaja nužno ili njihovo valjano tumačenje ili njihovo odbacivanje.
Među onima koji su se o njima izrazili na ovaj način jeste i veliki stručnjak el-Kilbāsi. On je, prema onome kako se prenosi od njega, rekao: “Sve predaje koje govore o preinačavanju kur'anskog teksta u suprotnosti su s konsenzusom sve uleme muslimanskog ummeta, osim nekih rijetkih slučajeva koji se ne uzimaju u obzir… Bilo kakvo umanjivanje kur'anskog teksta nema nikakve osnove – da ga je bilo, to bi se svakako pročulo i vijest o tome pouzdano bi se prenijela do nas, kakav je slučaj sa svim velikim događajima. Preinačavanje bi, bez sumnje spadalo u takve događaje, štaviše bilo bi najveći od svih njih!”
Od velikog stručnjaka El-Bagdādija, komentatora El-Vāfije, također se prenosi jasno izjašnjenje o ovome, a on ga prenosi od Kerekija, koji je o tome napisao jedan zaseban traktat, a u kojem navodi sljedeće: “Predaje koje govore o izostavljanju nekih dijelova Kur'ana moraju se ili ispravno protumačiti ili biti odbačene, jer svaki hadis koji dođe u suprotnost s dokazom iz Kur'ana, vjerodostojno prenesenog sunneta ili konsenzusa muslimana, odnosno koji ne bude pravilno protumačen, ili shvaćen na neki prihvatljiv način, obavezno se mora odbaciti!”
El-Kereki, kako smo vidjeli, ukazuje na isto ono na šta smo i mi nešto ranije ukazali – naime, na činjenicu da neupitno vjerodostojne predaje sugeriraju da se sve one predaje koje su u suprotnosti s Kur'anom obavezno imaju odbaciti. Neke od ovakvih predaja jesu i sljedeće:
- Ona koju bilježi šejh Sadūk Muhammed ibn ‘Ali ibn el-Husejn, sa svojim vjerodostojnim prijenosnim nizom, od imama Sādika, a.s., a koja glasi: “Bolje je kod određene sumnje ostati rezerviran, nego zalaziti u pogibelj. Naime, svaka istina ima svoju realnost, a na svakoj ispravnosti nalazi se svjetlost, pa ono što je u skladu s Allahovom Knjigom – to prihvatite, a ono što je u suprotnosti s Allahovom Knjigom – to ostavite…!”[15]
- Ona koju bilježi uvaženi šejh Se'īd ibn Hibetullāh El-Kutb Er-Ravendi, sa svojim vjerodostojnim prijenosnim nizom, a koju pripisuje imamu Sadiku, a.s., naime: “Kad do vas dođu dva međusobno suprotstavljena hadisa, omjerite ih o Allahovu Knjigu, pa onaj koji bude u skladu s Allahovom Knjigom – taj prihvatite, a onaj koji bude u konfrontaciji s Allahovom Knjigom – njega odbacite…!”[16]
[1] Bihārul-envār, 37/346, poglavlje 55, hadis br. 3.
[2] Bihārul-envār, 98/352, poglavlje 13, hadis br. 1.
[3] Bihārul-envār, 33/140, poglavlje 7, hadis br. 91.
[4] El-Hisāl, 1/174, poglavlje 3, hadis br. 232.
[5] El-Kāfī, 8/125, hadis br. 95.
[6] Bihārul-envār, 45/8, poglavlje 37. Usp. i Tuhaful-‘ukūl, odnosno ono što se ovdje navodi od Imama Husejna, a.s.
[7] Kāmil Zijārāt, str. 362, poglavlje 79, hadis br. 1.
[8] El-Kāfī, 8/52, hadis br. 16.
[9] El-Kāfī, 1/437, hadis br. 6. U drugoj verziji ove predaje stoji: “I njegovog duhovnog nasljednika ‘Alija, a.s.”
[10] El-Kāfī, 2/628, hadis br. 4.
[11] El-Kāfī, 1/17, hadis br. 26.
[12] Nisa, 59.
[13] El-Kāfī, 1/286, poglavlje o onima koje su Allah i Njegov Poslanik podrazumijevali svojim riječima, hadis br. 1.
[14] Ali Imran, 33.
[15] El-Vesāil, 27/119, poglavlje 9, hadis br. 33368.
[16] El-Vesāil, 27/118, poglavlje 9, hadis br. 33362.
