Scroll to top
Podijeli

Prediftarsko „tekfirenje“ odraz lične frustracije ili akademske dekadencije?  



23. Maja 2019.

Prediftarsko „tekfirenje“ odraz lične frustracije ili akademske dekadencije?  

U petak, 17. maja, profesor Esad Duraković gostovao je u ramazanskom programu na TV Hayat. Za očekivati je da emisija ovakvoga tipa, u produhovljenom ramazanskom ozračju, prije svega, promovira mir, nadu, prijateljstvo i bliskost među ljudima. Takva očekivanja ponajviše imaju vjernici koji nakon cjelodnevnog posta sjede ispred svojih TV ekrana u iščekivanju lijepih iftarskih trenutaka.

Profesor Duraković, manje više poznat široj javnosti, zahvaljujući i svojim povremenim medijskim nastupima, a profesor je arapskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predstavlja se akademikom. Nastup akademika Durakovića u spomenutoj emisiji bio je zanimljiv, ali Akademik je, kao i mnogo puta do sada bio prilično nedosljedan. Ili zbog godina ili zbog bavljenjama temama o kojima i ne raspolaže dostatnim informacijama. Pokušao je privući pažnju gledatelja pozom teoretičara i erudite upućenog u sve i svašta, skakanjem s teme na temu. Ne bih rekao da je u tome uspio. Nedosljednost, proturječje, … avaj!

Ovdje nemam namjeru detaljno secirati i analizirati različite dijelove Durakovićevog kazivanja u revijalnom ramazanskom „muhabetu“. Osvrnut ću se tek na nekoliko tema koje je načeo:

1 – Profesor Duraković zauzima pozu sveznalice, intelektualca opće prakse. Naravno, argument su mu književna djela! Naprimjer, u odgovoru na pitanje zašto muslimani nisu ujedinjeni, odgovara: „Nismo pravilno shvatili ideju ummeta, onog zahtjeva da se čvrsto držimo svi za isto Božije uže, ako tako mogu reći. Kad bismo se svi toga držali onda bi to bilo uredu! … Ima još jedna stvar tu koju bi ja mislim trebalo spomenuti. Ulema u svijetu, pa i kod nas ovdje, naročito oficijelna, ne prigovaram hatibima po džematima, islam shvaća na jedan restriktivan način, a to je da oni mogu da sude o nečijoj vjeri, imaju pravo da sude o nečijoj vjeri a to je Božija prerogativa u skladu sa ovim ajetom koji ponovo, po treći put spominjem, samo Bog zna koliko je ko vjernik. Ali muslimani su otišli toliko daleko, da vrlo često, naročito u muslimanskom svijetu, u arapskim zemljama, uzimaju Božije prerogative i sude o tome koliko je ko vjernik, kakav je ko vjernik i ako nije po njegovom mišljenju vjernik on je u stanju da ga likvidira…“

Cijenjeni akademiče Durakoviću, je li ovaj citirani pasus naučni govor? Jeste li, možda, metodom indukcije, došli do zaključka nakon što ste istražili stavove svakog muslimanskog alima na dunjaluku? Ili ste o tome čitali u književnim djelima? Na kojim naučnim i etičkim postulatima zasnivate svoje pravo da potvorite stotine hiljada muslimanskih učenjaka koji širom svijeta ulažu napore pozivajući muslimane da prihvate jedni druge, čak da prihvate i nemuslimane?

Zašto za mjerilo uzimate nekoliko osoba, poput šejha Jusufa Kardavija, Selmana El-‘Avde, Abdu-l-Medžida Ez-Zindanija, Muhameda Hassana, Avada El-Karnija, Muhameda El-Urejfija… koji su zarad stranačko-sektaških interesa izdali i islam i muslimane? Da li ljudski moral i profesionalnost dopuštaju obrazovanoj osobi da tako odvažno, nedokumentirano i bez ikakva utemeljenja, optužuje druge, ma ko oni bili?

Drugo, u nastavku govora vi s jedne strane optužujete sve muslimane „islamskog svijeta u arapskim državama,“ a s druge strane na čudan način brkate osobni moral i pitanje spoznaje. Ukoliko samo Bog zna koliki je ko vjernik, kako ste to vi dokučili da svekolika muslimanska ulema, štaviše, svi muslimani u arapskim državama daju sebi za pravo da zauzmu Božiji položaj i donose sud o drugima? Kakva je razlika između suda koji, kako vi tvrdite, muslimani donose jedni o drugima, i vašeg suda o svoj ulemi i svim muslimanima? Nije li vaša tvrdnja previše apsolutistička? Ukoliko je ovo moralno pitanje, onda svaki čovjek na svakoj tački zemaljske kugle može biti zahvaćen takvom moralnom bolešću da donosi sud o drugima u vezi onog što nije njegova dužnost i o čemu nije obavješten. Upravo ono što ste vi uradili.

Zatim, tvrdnja da vjeru shvataju na restriktivan način je u potpunosti različita od tvrdnje da sebi daju pravo da zauzmu Božiju poziciju. Prva tvrdnja tiče se polja spoznaje, a druga osobnog morala! To dvoje, akademskim jezikom govoreći, epistemologiju i etiku, ne brkaju ni studenti druge godine! Čak ni upotreba stranih riječi poput „restriktivan“ i „prerogativa“ ne mogu sakriti nekonzistentnost u govoru Akademika.

Prva tvrdnja bi mogla značiti da je obrazovni sistem takav da vjeru tumači restriktivno i da koristi pravila kojima samo svoju grupu smatra pripadnicima vjere, izbacujući druge iz tog kruga. Nema sumnje da je među muslimanima bilo, a i danas ima,  grupa koje su zagovarale ovakav pristup. To nije ništa novo. Međutim, profesore Durakoviću, takav stav pripisati svekolikoj muslimanskoj ulemi, između ostalog i onoj zvaničnoj bosanskoj, je nešto sasvim novo i prilično „ambiciozno“.

Druga tvrdnja bi značila da jedna ili više osoba zbog pogrešnog odgoja, sebe uzima mjerilom i stepenom vjerovanja i religioznosti drugih ljudi. Prva tvrdnja vezana je za religijski doktrinanri sistem, a druga je vezana za osobni moral. Sigurno da ni sam Akademik ne zna koju od njih odabrati. Jer prvo, koristeći pojam ulema i restriktivno shvatanje, izlaže jednu, a onda nastavljajući istim smjerom govoreći o „muslimanima u islamskom svijetu u arapskim državama“ i o „likvidiranju“ dolazi do druge tvrdnje! Međutim, očitom kontradiktornošću na kraju je optužena ulema zato što nisu djelovali preventivno i što su davanjem fetvi bili uzrok sukoba i rata između šiizma i sunizma.

Treće, etički i naučno gledajući koja je razlika između suda kojeg, kako Duraković tvrdi,  muslimani iznose jedni protiv drugih, i suda kojeg je Duraković lično iznio na račun sve uleme i svih muslimana u arapskim državama? Da li je Durakovićev sud na račun svih muslimana ili sve uleme moralno valjan, a naučno utemeljen i odbranjiv, i to u stanju kada je sud kojeg muslimani donose jedni protiv drugih, u skladu sa Durakovićevom tvrdnjom, moralno osuđen, a naučno neopravdan i neargumentiran?

Četvrto, ko god danas  dešavanja u islamskom svijetu prati izbliza i izravno, a ne preko ličnih prijatelja ili klasične arapske književnosti, zna da u posljednjim krvavim godinama, posebno od kako je počela velika imperijalističko-cionistička urota idilično nazvana „arapskim proljećem“, niko od uleme sa Al Azhara, Zejtunije, nijedan šiitski autoritet, pa čak niti iko od članova zvaničnog saudijsko-vehabijskog vijeća uleme nije izdao nijednu jedinu fetvu kojom se odobrava rat ili ubijanje muslimana na temelju vjerskog identiteta ili mezhepske pripadnosti. Štaviše, svi ovi centri su više puta izlazili sa fetvama kojima zabranjuju ubijanja, rat i terorizam. Jedina grupa koja je u ovom periodu, poduprta cionističkim centrima moći i medijima na Zapadu, izdavala fetve i pozivala omladinu na ubijanje drugih, na terorizam, na rušenje država i vojski u islamskom svijetu, jeste Društvo muslimanske braće „Ihvanu-l-muslimin“ od kojih su svima poznati Jusuf Kardavi i desetine drugih osoba vezanih za ovu zajednicu. Prema tome, ukoliko je gospodin Duraković emotivno vezan za ovu grupu i ukoliko je nervozan zbog neuspjeha urote zvane „arapsko proljeće“ (koja je isplanirana kako bi dovela do podjele islamskih zemalja na Bliskom istoku na vjerskim, mezhepskim, etničkim, rasnim pa i regionalnim osnovama, te kako bi Izrael postao velika regionalna sila) i ukoliko se ne može nositi s ovim porazom (a u vrijme događanja „proljeća“ nije tako govorio), ne treba taj svoj hal prenositi na obične i nevine paćenike ove hude Bosne i Hercegovine.

Peto, gospodin Duraković kaže da je ovo stanje okončalo ratom između šiizma i sunizma. Kao da gospodin Duraković, šiijsko-sunijski rat uzima neospornom činjenicom i kao da je to najveći problem islamskog svijeta. Ova teza, a to je uzgred i glavna teza cionista i zapadnjaka a u islamskom svijetu nešto čemu je težilo samo Muslimansko bratstvo, u najmanju ruku govori o neobavještenosti akademika Durakovića. Doduše, šejh Kardavi i njegovi istomišljenici su ulagali velike napore da političkom sukobu u Iraku, pa i u Siriji, daju sektašku boju i miris, jer to je stara izraelska želja. Hvala Bogu, u tome nisu uspjeli. Velika islamska ulema je bila svjesna i spriječila je da se dogodi takva katastrofa. Međutim, ono što akademik Duraković ne vidi ili ne želi vidjeti, jesu krvavi sunijsko-sunijski ratovi koji traju desetljećima i koji na kraju uništavaju zemlje poput Somalije i Afganistana; Sudan (Darfur) su doveli skoro do raspada, Libiju do uništenja; Egipat, Tunis i Alžir već godinama grcaju u krvi, južna Turska je u katastrofalnom stanju… Zanimljivo, u svim ovim primjerima jedna strana sukoba su uvijek Muslimanska braća.

Ideologija

2 – U sljedećem dijelu profesor Duraković kaže: „Problem je u tome kada se religija koristi u neke političke svrhe, i onda dobijete ideologiju. Ja nisam sociolog, ali meni se tako čini. Onda dobijete ideologiju, to više nije ni religija ni politika nego kombinacija, dobijete jedan amalgam koji je vrlo, vrlo negativan. To se događa sa šiizmom, koji predvodi recimo Iran, mada nije samo u Iranu šiizam to je logična stvar, ili sa selefizmom ili vehabizmom koji predvodi Saudijska Arabija ali nije samo ona. Gdje ljudi koriste vjeru u ostvarenje nekih političkih ciljeva…“

Kao prvo, definicija koju o ideologiji navodi poštovani Akademik je sasvim nova i čudna. Naravno, on je slobodan koristiti svaku riječ u željenom značenju pod uvjetom da objasni šta je njome naumio kazati. Novu definiciju ideologije od profesora Durakovića prihvatamo upravo u ovom njegovom značenju. Drugim riječima, ova definicija znači: ideologija je zloupotreba religije za ostvarenje političkih ciljeva.

Drugo, on pretvaranje religije u ideologiju vidi u šiizmu. Značenje ovih riječi na temelju njegovog objašnjenja je da u šiizmu ne postoji religija, već da se religija zloupotrebljava zarad realiziranja političkih ciljeva. Svakako, na kraju je brzinski ukazao i na selefizam i vehabizam kako bi njegov napad na šiizam bio „pravedan“, „nepristran“ i „nesektaški“.

Gospodinu Durakoviću se mora postaviti pitanje na osnovu čega jedan islamski mezheb koji postoji od početka islama pa do danas, optužuje na ovako bezobziran i bezrazložan način? Pogledamo li historiju islama od početka pa do danas, da li je šiizam ili pak sunizam bio taj tok koji je zloupotrebljavao religiju? Koji od ova dva toka je kroz povijest djelovao kao nekakav nižerangirani državni ured koji je uvijek opravdavao postupke halifa i vlastodržaca te bespogovorno i redovno izdavao fetve koje odobravaju okupaciju, širenje države na račun druge, ubijanja i likvidiranja protivnika? Da li je šiijska ulema od početka povjesti islama do danas primala državnu plaću, pa čak i od ateističkih vlasti, ili je to pak sunijska ulema?

Tražimo od gospodina Durakovića da ne samo u književnim djelima već u svim knjigama svijeta pronađe jedan primjer fetve šiijskog alima kojom je dozvolio halifi ili vladaru rat, ubistva, širenje države ili je pak opravdao njihove postupke suprotne Šerijatu. Kome još nisu poznate sramne fetve koje je u prethodnim godinama u direktnim prijenosima na satelitskim kanalima izdavao Kardavi, duhovni lider Muslimanskog bratstva, a u kojima traži ubijanje određene osobe ili pokolj određenog naroda ili izvršenje samoubilačkih napada? Koji je to danas politički lider muslimana koji odlazi i u džamiju i klanja sa muslimanima i lijepim glasom uči Kur’an a izvan džamije zvanično prihvata homoseksualce, a za javne kuće daje zvaničnu državnu dozvolu? Ko to u svojoj državi govori protiv Izraela ali je najbliži izraelski saveznik na Bliskom istoku, i prvi je muslimanski lider koji odlazi na grob Theodora Hertzla, začetnika ideje cionizma? Ukoliko se pod zloupotrebom religije misli na osnivanje šiijske vlasti, naprimjer u Iranu, zar kroz povjest islama sunije nisu imale vlast nad islamskim svijetom? Konačno, je li Ebu Bekr Bagdadi, koji je proglasio svoj hilafet, šiija ili sunija? Da li je gospodin Erdogan koji se trudi da ponovo oživi Osmansko carstvo, sunija ili šiija? Da li je Muslimansko bratstvo, koje je uz pomoć Amerike pokrenulo „arapsko proljeće“ s namjerom uspostave islamske vlasti, šiijski ili sunijski tok?

Treće, gospodin Duraković je spomenuo Iran kao zemlju koja zloupotrebljava religiju zarad političkih ciljeva. Nadam se da ove riječi akademika Durakovića nisu dio psihološkog rata Amerike protiv Irana a izrečene na zahtjev ambasade preko puta Filozofskog fakulteta. Premda, danas nas više ništa ne može iznenaditi. Opetovani govor protiv jedne islamske države, jezikom punim prijezira, u mjesecu ramazanu i to u časovima iftara ispunjenim posebnom duhovnošću, mora imati svoj ozbiljan razlog. Ali, moralo bi se profesoru Durakoviću postaviti pitanje kako je to Iran zloupotrijebio religiju za političke ciljeve.

Koji je politički cilj trebao biti realiziran slanjem pomoći našem narodu za vrijeme rata, što je bilo popraćeno ozbiljnim opasnostima za Irance, i pri čemu je poginulo nekoliko njihovih važnih ljudi, a da bi pružanje pomoći Bosancima bilo moguće data su ogromna materijalna sredstva, što je Iran proglasio svojom vjerskom obavezom? Ili danas, uz sve svoje probleme Iran je jedina zemlja koja pomaže Palestincima protiv cionističkih okupatora, koji je u tome politički cilj? Zar svi politički i ekonomski pritisci koje Zapad vrši na Iran nisu rezultat stava kojeg je Iran zauzeo po pitanju Palestine? Ukoliko bi se Iran povukao u vezi palestinskog pitanja zar bi Zapad, a posebno Amerika, imao ikakav razlog za toliko neprijateljstvo prema Iranu?

Četvrto, iako je uvaženi akademik Duraković samo nekoliko trenutaka ranije za osnovni razlog muslimanskih problema, posebno u arapskim državama, naveo uskogrudost, restriktivnost i zauzimanje božanske pozicije u donošenju suda o drugim muslimanima, on sam u ovom dijelu svoga obraćanja kao i u nastavku, odjednom postaje ekstremni sektaš koji bez ikakvog problema iz vjere izvodi stotine miliona muslimana!

Šta je Ebu Bekr Bagdadi govorio više od onog što je rekao Duraković? Olahko izbacivanje drugih pravaca i mezheba iz okvira islama i izazivanje mržnje i odvratnosti prema njima kod ljudi, to je ono što je cijenjeni profesor Duraković nekoliko trenutaka ranije osudio, a onda svojim riječima proveo u djelo!

Peto, riječi profesora Durakovića o saudijskom režimu su također netačne i ukazuju na njegovu neobaviještenost. Njegov napad na Saudijsku Arabiju,  uzevši u obzir velikodušnost Katara, je razumljiv. Posebno za one koji u mladosti nisu imali priliku ostvariti medijsku reputaciju a u starosti se za sticanje slave moraju boriti sa nemilosrdnim protivnikom, vremenom. Jer, prema mišljenjima ozbiljnijih istraživača, saudijski režim je bio potpuno sekularan i areligiozan, te mu je vehabizam bio tek nužan saveznik, i ovo dvoje su samo pomagali jedno drugom. Trenutni razvoj situacije u Saudijskoj Arabiji u potpunosti potvrđuje ovo mišljenje.

Šesto, moguće je da svaki čovjek u svom ponašanju ima ideološki pristup, ali to nije lahko dokazati argumentima. Ipak, ukoliko Kur’an prevodimo na ideološkim temeljima, i na taj način eksplicitni tekst ajeta žrtvujemo pred oltarom svoje ideologije ili svoga doktrinarnog sistema, takvo što računa se golemom prevoditeljskom iznevjerom. Akademik, profesor Esad Duraković je ajet o abdestu u Kur’anu uprkos njegovoj očiglednoj nedvosmislenosti, preveo na svojim sunijskim ideološkim temeljima, jer u ajetu se naređuje (prilikom abdesta): operite lice i ruke svoje do laktova a glavu svoju i noge svoje potarite. Međutim, uvaženi akademik, kur’anskome tekstu dodaje i malo svoga mišljenja (vjerovanja): i operite noge svoje!

 

Druga varijanta vjere

3 – U drugom dijelu svoga govora, a voditelj programa je čini se imao namjeru navesti ga na tu stranu, profesor Duraković kaže: “Arabljani su u vrijeme pojave Poslanika bili primitivna, zaostala plemena, znamo kako je to bilo kod njih. Prije njih su Iranci bili, ihahaa, daleko razvijeniji civilizacijski kulturalno, sasanidska iranska kultura. Ali su ih ovi arapi, odnosno arabljani vojnički pokorili Irance, a Iranci nikad nisu uspjeli da prebole to, i oni su, a ja to znam preko književnosti, klasične arapske književnosti.”

Voditelj: “Bez obzira što im je to donijelo islam?”

Duraković: “Svejedno, ali pazite, oni su se osjećali superiornim, nadmoćnim u odnosu na Arape, ali su ih ovi pokorili, pa danas su toliko ljuti da nikad ne možete naći ime Omer i Ebu Bekr, dakle imena halifa koji su pokorili Iran. Dakle Iranci su bili sujetni, i danas su, na svoju kulturu koja je uistinu bila jako velika i impresivna i oni su, po mom sudu vrlo jednostavno rečeno a pojednostavljivanja su uvijek opasna, htjeli da naprave vlastitu varijantu islama, pod znacima navoda, znate. Mi jesmo muslimani ali nismo muslimani kao što ste vi Arapi, mi ćemo ovako. Za nas je glavni hazreti Alija pa će u ezanu Aliju da prizivaju i tako dalje, i napravili su neke devijacije, neku vlastitu varijantu islama da bi imali i vlastiti islam. To je posljedica njihovog povijesnog kulturalnog kompleksa superiornosti.”

Ovaj dio Durakovićevog izlaganja je za rubriku “vjerovali ili ne”.

Prvo, profesor Duraković nije objasnio za koji period je vezano ono što je rekao o Iranu i Irancima, i koji je islam kojeg su napravili Iranci koji je devijacija od originalnog islama? Jer, kako nas uči historija kulture i civilizacije islamskoga svijeta, islamsko razdoblje iranske povijesti može se podijeliti na dva dijela: Do početka XVI stoljeća dominirao je jedan mezheb, a od početka tog stoljeća polahko se promijenio mezheb kojeg je slijedila većina Iranaca tako da je drugi mezheb zadobio znatnu dominaciju. Najvjerovatnije je baš onaj islam iz prvog perioda posebna varijanta iranskog islama, čitaj devijacija od Poslanikovog originalnog islama, o kojoj govori akademik. Jer, ukoliko su Iranci bili ljuti i sujetni zbog poraza od strane Arapa, i ukoliko su imali želju da se osvete, kako to tvrdi profesor Duraković, to su bili Iranci tog perioda jer tada je još uvijek njihovim habitusom dominirala sasanidska kultura, još su bili kompaktan narod, nisu bili izmiješani s drugim narodima, posebno ne sa Arapima, i još ih nije bio duboko dotaknuo duh islamskog nauka sa svojim posebnim učinkom; i, još su rane teškoga poraza od Arapa bile svježe. Ukoliko su ti Iranci zarad osvete Arapima napravili svoju vlastitu varijantu islama i tako skrenuli od originalnog islama, e pa taj islam je isti ovaj islam koji slijedi profesor Duraković. U Iranu je do počekta XVI stoljeća dominirao sunijski tok. I skoro sva ulema koju slijede sunije na cijelome svijetu su upravo Iranci ili, ako više volite, Perzijanci iz tog perioda. Od najpoznatijih su Ebu Hanifa, Buharija, Muslim, Malik ibn Enes, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ebu Davud, Hakim Nišaburi, Gazali, Bejheki, Taberi, Taberani, Ibn Sina, Farabi… Da nije bilo ovih autoriteta danas od sunijskog islama ne bi bilo ni traga ni glasa. Prema tome, islam kojeg su kreirali Iranci je isti onaj islam koji danas postoji u Bosni i Hercegovini, Turskoj, Egiptu… i to je dakle devijacija od originalnog islama. Ovaj zaključak izvodimo na temelju socioloških zakonitosti do kojih je akademiku Durakoviću posebno stalo.

Međutim, čini se da profesor Duraković pod devijantnom varijantom iranskog islama ipak misli na šiizam. Neka nam dopusti da to zaključimo iz konteksta njegova predmetnoga kazivanja, ali i temeljem uvida u njegove medijske nastupe tokom posljednjih godina u kojima redovito o šiizmu i šiijama, i kad je to tema i kada nije, govori s primjetnim prezirom. Nerijekto, bez ikakva posebnoga povoda. E, ako Duraković pod devijantnom iranskom varijantom islama misli na šiizam, onda se mora kazati da je njegova teza, kako historijski tako i sociološki, potpuno neutemeljena i neodrživa. Nonsens par excellence! Zašto? Pa, zato što se šiizam u Iranu razvio tek prije nekih 500 godina, a prije toga su Iranci punih sedam stoljeća ne samo bili prave pravcate sunije, već rodonačelnici sunizma. Ako je to tako, a neupitna historija kaže da jeste, koji bi zdrav razum mogao prihvati jedinu preostalu varijantu akademikove teze? Ta varijanta bi glasila: Iranci su se, nakon sedam stoljeća plodnog i nadasve kreativnog i uspješnog služenja islamu, odjednom sjetili svoje sasanidske predislamske kulture i njezine superiornosti, te u izljevu osvetničkoga bijesa prema mrskim Arapima sjeli i napravili novu verziju islama!

Šiizam, kako je to već poznato svim imalo ozbiljnijim istražiteljima, ima arapske korijene i nastao je u Medini, i to u vremenu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jer on je lično koristio termin (شيعة علي) „Alijeve šije“ za svoje najodanije ashabe poput Ebu Zerra, Selmana, Ammara ibn Jasira, Mikdada…. Kao da profesor Duraković nigdje u arapskoj književnosti nije pročitao da su šiijski Imami svi redom Arapi i potomci Poslanikovi, s.a.v.a., a skoro svi glavni sunijski imami, fakihi, prenosioci hadisa, komentatori Kur’ana Perzijanci ili Iranci.

I k tomu, još, profesore, šiizam su prije oko 500 godina Irancima donijeli/nametnuli ne Perzijanaci, već Turci – Safavidi, koji su i sami u početku bili sunije. Učinili su to zbog rivalstva sa Turcima Osmanlijama!

Iako akademik Duraković tvrdi da je o svemu rečenome čitao u knjigama arapske književnosti, zamolit ćemo ga za malo iskrenosti: takvo što pisali su, zar ne profesore, pojedini zapadni orijentalisti. A većina njih gajila je mržnju prema islamu i muslimanima, mahom bivajući izvidnica i prethodnica zapadnjačkih kolonijalista u zemljama Istoka. Oni su to, doduše, činili logički konzistentnije i jasnije. No, vjerovatno zbog godina ili slabog pamćenja, profesoru Durakoviću se sve to pomiješalo, te takve teze iznosi kao svoje braneći ih i obrazlažući kontradiktorno i logički neodrživo.

Drugo, veoma “jak, naučni i logičan” dokaz Akademika da optuži Irance kako su napravili vlastitu varijantu islama jeste to da danas među svim tim ljudima nema imena Omera i Ebu Bekra, arapskih halifa koji su porazili Irance, dok se ime Ali priziva čak i u ezanu!

Naravno, tako naučno utemeljen i logički konzistentan argument može se očekivati samo od akademika. Od sad pa nadalje, kad god muslimani po ulicama i sokacima ili na internetu čuju takvo što od najnepismenijeg vehabije, trebaju znati da je ovo naučni i logični dokaz jednog akademika. Nije šala!

E, da bi se ovaj čvrsti naučni dokaz shvatio moramo pitati akademika, profesora Esada Durakovića, prevodioca Kur’ana: S obzirom da su muslimani Iran osvojili za vrijeme Omerovog hilafeta, da li je Ebu Bekr tada bio živ i da li je učestvovao u porazu nad Irancima? Ukoliko nije bio živ i nije učestvovao u osvajanju Irana, zašto onda Iranci svojoj djeci ne daju njegovo ime? A, s obzirom da je hazreti Alija, u vrijeme nanošenja pobjedničkog udarca Iranu bio živ, je li on bio Perzijanac, nearap ili protivnik osvajanja Irana? Koliko je nama poznato, hazreti Alija je bio Arap, i bio je za osvajanje Irana. U knjizi Staza rječitosti, veoma važnoj knjizi kod šiija, prenosi se da se Omer u vezi s ovim pitanjem savjetovao s Alijom, i ovaj ga je podržao!

Je li, možda, u klasičnoj arapskoj književnosti koju akademik Duraković decenijama istražuje, Imam Ali predstavljen kao Perzijanac ili pak kao protivnik osvajanja Irana?

Je li professor Duraković, među najvećim književnicima i jezičarima arapskog jezika čuo ime Mahmuda Zamahšerija? On je, naime bio Iranac a njegov otac zvao se Omer. Je li Zamahšerijev vanredan doprinos arapskom jeziku i književnosti bio motiviran osvetom Arapima? Da li je profesor čuo za ime velikog muslimanskog ljekara, filozofa i hemičara Ebu Bekra Muhameda ibn Zekerijaa Razija? Da li je Ebu Bekr Razi bio Iranac ili Arap? Da li je čuo za ime Omera Hajama? Profesor Duraković je profesor arapske književnosti, da li je čuo za ime Sibevejha, čuvenog lingvistu i gramatičara arapskog jezika? Zar Sibevejh nije bio Perzijanac i Iranac? Je li i on dao taj nemjerljivi doprinos arapskoj lingvistici iz osvete prema Arapima?

Treće, pogledamo li objektivno, nepristrasno i pošteno, bogatu intelektualnu baštinu islama, s velikom dozom sigurnosti  možemo kazati da u polju filozofije, logike, različitih disciplina unutar islamskih nauka poput tefsira, hadisa, fikha, povjesti, ali i književnosti, islamske umjetnosti, kulture i civilizacije, nijedan narod pa čak ni Arapi nisu učinili uslugu islamu kao što su to učinili Iranci. Možda su neki drugi muslimanski narodi na polju širenja države, osvajanja drugih zemalja i velikih krvoprolića pod krinkom džihada imali veću ulogu od Iranaca.

Iako akademik Duraković na stvari gleda pozitivistički, a u mnoge stvari ne vjeruje pa i pri razumijevanju nebeskih vjerovanja poseže za sociologijom, muslimani koji vjeruju u Kur’an i Poslanika, s.a.v.a., znaju koliko visoko mjesto Iranaca u islamu i kod muslimana je potvrđeno na nebesima. Makar se to nekome i ne sviđalo. Posljednja rečenica u posljednjem ajetu sure Muhammed, sukladno predaji,  ukazuje na Božije obećanje da izabere Perzijance umjesto Arapa da predvode islamski ummet. Ebu Hurejre govori: “Kada je objavljen ajet: A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti, Selman je sjedio pored Poslanika, s.a.v.a. Ashabi su upitali: “O Allahov Poslaniče, koji je to narod kojim će nas Bog zamijeniti ukoliko mi glave okrenemo?” Poslanik je rukom udario u mišicu Selmana i rekao: “Od ovog i njegovih ljudi, i tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša, kad bi vjera bila na Plejadama neki Perzijanci bi je dokučili!”

Četvrto, u ovom dijelu na licu akadamika, profesora Durakovića i u njegovim objašnjenjima očitava se mržnja prema šiijama, nasuprot pozi akademika, on prelazi na tekfirenje šiija i sasvim komotno sve Irance predstavlja kao zabludjele, a njihov islam, njihovom vlastitom tvorevinom. Tekfirenje i zauzimanje Božije pozicije (a to je Božija prerogativa!) i donošenje suda o vjeri i vjerovanju drugih jeste upravo ono što čini Esad Duraković. Da kojim slučajem, ne dao Bog, gospodin Esad Duraković djeluje na Bliskom istoku, i da tamo ima određeni broj pristalica, vjerovatno bi ih vodio u sektaške ratove.

Peto, na Bliskom istoku je od prethodnih godina započet jedan pravi i sveobuhvatni rat između dva fronta i on traje svom silinom. To je rat između Imperijalističko-cionističkog fronta s jedne i Osovine otpora s druge strane. A nije ni vjerski, ni rasni, ni etnički, ni regionalni. Na obje strane nalaze se i muslimani i nemuslimani (Jevreji, hrišćani…), šiije i sunije, islamisti i sekularisti. U principu to je rat između dva vrijednosna sistema. U ovom složenom i opštem ratu imperijalističko-cionistički front se ne libi nijednog sredstva da bi postigao svoje ciljeve. Rat je to koji se odvija na različtim poljima: oružani rat, terorizam, osnivanje terorističkih grupacija poput Al-Kaide i IDIŠ-a, izazivanje unutarnjih, etničkih, vjerskih, mezhebskih, regionalnih sukoba, cijepanje država, uništavanje nacionalnih vojski u državama, psihološki rat, mehki rat, ekonomska izolacija i pritisak, pogotovo masovni medijski rat sa najnovijom zapadnjačkom i istočnjačkom tehnologijom. Jedan od programa imperijalističko-cionističkog fronta jeste i smutnja zvana “arapsko proljeće” koja bi trebala podijeliti gotovo sve muslimanske zemlje Bliskoga istoka na po tri do pet manjih cjelina. Takva podjela ne bi bila moguća bez općeg krvoprolića. Što to bi značilo da bi sve zemlje upale u dugotrajne krvave vjerske, mezhepske, etničke i regionalne ratove, a Izrael bi bila jedina mirna i sigurna država koja bi imala trajnu dominaciju nad tim regionom. Ovaj je plan, ipak, doživio krah, počevši od Sirije. Iran, kao glavna osovina anti imperijalističko-cionističkog fronta, odigrao je najveću ulogu u osujećenju provedbe toga plana.

Uopće nije iznenađujuće da gospodin Duraković u najljepšim trenucima duhovnosti mubarek mjeseca ramazana, bez ikakve diplomacije, pokaže svoje sektaško lice, i da poput Kardavija i drugih lidera Arapskog proljeća pristupi tekfirenju muslimana pokazavši na taj način veliku dozu mržnje.

Veliki broj muslimana i nemuslimana u Bosni i Hercegovini razumijevanjem principijelnog stava Islamske Republike Iran u velikom broju pitanja, gaje velike simpatije prema toj državi i znaju da neprirodni i neobični program širenja mržnje u iftarskim satima nije ništa drugo do li dio američkog psihološkog rata koji se finansira novcem podaničkih arapskih režima iz Perzijskog zaljeva.

Narod Bosne i Hercegovine nikada neće zaboraviti temeljnu i bitnu ulogu Irana i Iranaca u najtežim uvjetima Bosne i Hercegovine i nikada neće prodati svoju ljudsku i profesionalnu savjest za nekoliko katarskih ili saudijskih rijala.