Predodređenost čovjekove opskrbe

Predodređenost čovjekove opskrbe i nemogućnost da je dosegne neko drugi

“O Ebu Zerre, ne može udio onom ko ne žuri oteti drugi i pohlepan ne može postići ono što mu nije suđeno.”

Čovjek se u životu suočava sa dvjema važnim nedaćama: Jedna je ta da ga životne potrebe pokreću na traganje za pribavljanjem svojih potreba i želja, pa na kraju ne uspijeva izvršavati svoje dužnosti propisane od Boga; a druga je ta da kada izvršava dužnosti propisane od Boga, biva pogođen samoobmanom i samodopadnošću, a samoobmana je vatra koja uništava djela. Za sprečavanje ovih nedaća mora se tražiti rješenje.

Neki ljudi misle da će izvršavanje dužnosti propisanih od Boga i društvenih dužnosti poremetiti njihove živote. Umišljaju da je zabavljenost Ovim svijetom neophodnost koja se ne može ignorirati, a sâmo ovo biva prepreka izvršavanju dužnosti propisanih od Boga i vjerskih dužnosti. Ove isprike i izgovori šejtanska su došaptavanja. Ono što će spriječiti ova došaptavanja jeste obraćanje pažnje na to da je Uzvišeni Bog za svakog predodredio opskrbu, i koliko god se čovjek trudio, ne može postići više od onoga što mu je predodređeno.

Jedno od učenja iz Knjige i sunneta na koje čovjek mora obratiti pažnju jest i pitanje predodređenosti opskrbe. Mi se ovdje ne želimo baviti objašnjenjem značenja predodređenosti opskrbe ni time da li se čovjek, da bi stigao do svoje opskrbe, treba truditi ili ne, već uopćeno želimo kazati da se u vjerskim učenjima ovom pitanju pridaje važnost.

U brojnim slučajevima u Nehdžul-belagi ukazuje se na temu predodređenosti opskrbe. I u ovoj predaji se to spominje. Ako neko bude lijen u stjecanju svoje opskrbe, drugi neće moći pojesti njegovu opskrbu, a ako je neko previše pohlepan za imetkom i trudi se da stekne što više, neće postići ono što mu nije predodređeno. Stoga obraćanje pažnje na ovo pitanje sprečava šejtanska došaptavanja.

Kada šejtan želi čovjeka odvratiti od izvršavanja dužnosti propisanih od Boga i došaptava mu prilikom vršenja dužnosti da se sada treba zabaviti pribavljanjem jela i pića, čovjek treba zatvoriti šejtanu usta i reći mu: Ušuti, moja je opskrba predodređena i ne može pripasti drugom. Svakako, ovo vjerovanje se stječe tek onda kada čovjek bude siguran u predodređenost opskrbe od strane Uzvišenog Boga.

Govor o tome da je Bog opskrbu ljudi predodredio ne znači da čovjek treba dići ruke i reći kako će mu Bog opskrbu poslati. Na odgovarajućem mjestu rečeno je da se čovjek mora truditi da bi osigurao svoje potrebe. Bog ne voli čovjeka koji je lijen i koji se prepušta strastima. Rasprava o predodređenosti opskrbe zbog onih je koje šejtan vara svojim došaptavanjima i sugestijama (ilkâ'ât). Oni umišljaju da će – ukoliko se pokrenu zarad izvršavanja svojih dužnosti propisanih od Boga – oni, njihove supruge i njihova djeca umrijeti od gladi. Bog je mnogo uzvišeniji od toga da ostavi gladnim onoga koji se udostoji Njemu robovati.