Prepreke na putu Imamove vlasti

Prepreke na putu Imamove vlasti

Imam Ali, a.s., stupa na vlast nakon 25 godina povučenosti iz krugova islamske vlasti i vođstva ummeta i države, koji su se kretali krivim smjerom, čemu su doprinijeli upravitelji prethodnih vlasti. Bio je to učinkovit faktor u slabljenju Imamovog položaja kada je riječ o dešavanjima tog razdoblja, zato što su u prethodnom periodu ljudi naučili da na Imama gledaju kao na jednog od običnih, najobičnijih građana koji je potčinjen ljudima koji su manje sposobni i nižeg položaja od njega. Kod nekih ličnosti raste osjećaj suparništva i želja za postizanjem vrhovne vlasti radi ostvarivanja svojih ličnih interesa, kao kod Zubejra koji, iako je na Sekifi branio Imamovo pravo na vlast od onih koji su je priželjkivali, danas stupa na liniju svađe i sukoba s Imamom, ili pak Muavije, koji bijaše oslobođeni rob i sin oslobođenog roba, ali nakon prolaska spomenutog vremenskog perioda postaje veoma moćan protivnik, dotle da predstavlja prijetnju i ugrožava postojanje države.

Jedna od stvari koje su zakočile pokret Imama bila je ta da su oni koji su stali protiv njega na liniji zablude većinom bili Poslanikovi ashabi, zbog čega je ogroman broj muslimana bio prevaren, i to je zakompliciralo pitanje uspjeha i opstanka Imamove vlasti. Pored toga, Imam Ali, a.s., preuzima vlast veoma velike islamske države. U vrijeme Ebu Bekra granice države se nisu prostirale izvan Arapskog poluotoka i Iraka, ali u trenutku kada Imam Ali, a.s., dolazi na vlast, granice islamske države su, pored Arapskog poluotoka i Iraka, uključivale Siriju i dosezale do sjeverne Afrike i središnje Azije. Nearapski narodi su također prihvatili islam. Ti ljudi su svoju islamsku praksu počeli pod okriljem vlasti koja nije bezgrešna, štaviše, koja je skrenula s ispravne linije islamske poslanice i prakse. Imamova vlast je pored svih unutarnjih trenja u najkraćem roku morala obaviti velike poslove, kao što su:

1. Rušenje klasnog sistema koji su uspostavile halife
   • Jednakost u davanju (iz bejtu-l-mala) svim muslimanima, slijedivši sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.a., što su prethodne halife zapostavile. On je objasnio da politika raspodjele proizlazi iz Božijih riječi u suri El-Hudžurat, 13: (إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللهِ أَتْقَاكُمْ) Zaista najplemenitiji od vas kod Allaha je onaj ko je najbogobojazniji. Imam je rekao: “Znajte, na svakog čovjeka koji se odazove Allahu i Poslaniku, postane musliman, uđe u našu vjeru i okrene se prema našoj kibli, odnose se islamska prava i kazne. Vi ste Allahovi robovi, i imovina je Allahova. Ona se među vama dijeli podjednako. U tome niko nema prednost nad drugim. A za bogobojazne je kod Allaha najbolja nagrada i najodabraniji sevab.”[1]
   • Povrat otetog imetka iz bejtu-l-mala za vrijeme Osmanovog hilafeta. Imam je obznanio da nepravedno prisvojeni imetak – a toga je bilo mnogo u Osmanovo vrijeme – mora biti vraćen u bejtu-l-mal, zato što se ogromno bogatstvo uskraćeno narodu nalazilo u rukama dvorjana, ili im ga je pak Osman dao kako bi ih udobrovoljio. O tome je rekao: “Znajte, svaki posjed koji dade Osman i sav imetak dat od Božijeg imetka mora biti vraćen u bejtu-l-mal. Zaista istinu ništa pokvariti ne može. Boga mi, čak i da sam se uvjerio da su time žene udate ili djevojke robinje otkupljene i da je potrošen u gradovima, vratio bih ga, zato što je u pravičnosti obilje blagostanja. Kome je pravda tegobna, tegobnije će mu biti trpljenje nepravde.”[2]

Ovakva materijalna politika nije se svidjela Kurejšijama. Upravo zbog toga veliki broj kurejšijskih autoriteta, poput Mervana ibn Hakema, Talhe i Zubejra, koji su sebe smatrali važnim, zbog čega su se i ponašali oholo, zabrinuo se zbog Imamovih odluka. Istog trenutka kada su postali sigurni da je Imam ozbiljan u ovom pitanju, počeli su praviti smutnju i dizati pobunu protiv njegove vlasti. To je išlo dotle da su Talha i Zubejr otišli kod Imama i protestvujući protiv takvog programa rekli: “Mi smo Poslanikov rod, učestvovali smo u džihadu, a ti nam iz bejtu-l-mala daješ isti udio kao i drugima, dok nam Omer i Osman nisu davali jednako kao i drugima, oni su nas smatrali boljim od ostalih.” Imam Ali, a.s., im je odgovorio: “Evo Božije Knjige, pogledajte šta vam pripada i to uzmite.” Oni rekoše: “A naša povijest?!” On ih upita: “Je li bogatija od moje?” i oni odgovoriše: “Nije. A naša porodična povezanost s Poslanikom?!” On ih opet upita: “Je li veća od moje?” i oni odgovoriše: “Nije. A naša borba?!” On ih ponovo upita: “Je li veća od moje?” i odgovoriše: “Nije.” Napokon im on reče: “Tako mi Allaha, moj udio u tom imetku i udio moga sluge su jednaki.”[3]

• • Jednakost pred Božijim zakonom

Imam nije bio zanemario provođenje Božijih zakona ni u vrijeme prethodnih halifa. On je sudio i izricao presude u skladu s pravom i pravdom kada su drugi bili nemoćni to učiniti. Istog trenutka kada je vlast došla u njegove ruke, pokazao je najljepšu vrstu pravde i promoviranjem Božanske pravde i islamske snage počeo graditi državu na temeljima slobode, sigurnosti i pravde, krećući se najsvjetlijim putem istine.

U Imamovom životu nailazimo na veliki broj primjera za ovo što je kazano. On se nije libio koristiti zakon protiv sebe, svoje porodice i prijatelja. On je otišao s Jevrejem pred sudiju Šurejha, da im presudi u vezi s pancirom koji je Imam izgubio.^[4] Imamove odluke o donošenju presude proizilazile su iz dubine šerijata i Imamovog prostranog znanja o vjerskim i pitanjima ovog svijeta i ukazuju na njegovu bezgrešnost u mislima i djelu.

 

2. Organiziranje uprave i vraćanje centralne moći državi

Imam Ali, a.s., je smijenio sve upravnike koje je bio postavio Osman i na njihova mjesta doveo ljude dostojne tog položaja, koji su uživali povjerenje ljudi. Osmana ibn Hunejfa Ensarija je postavio namjesto Abdullaha ibn Amira u Basri, Ammara ibn Šehaba je postavio umjesto Muse ibn Eš‘arija u Kufi, Ubejdullaha ibn Abbasa umjesto Jaʼle ibn Munebeha u Jemenu, Kajsa ibn Saʼda ibn Ubadea umjesto Abdullaha ibn Saʼda u Egiptu i Sehla ibn Hunejfa umjesto Muavije ibn Ebu Sufjana u Siriji. Ova smjenjivanja bila su zbog toga što su postojeći upravitelji zloupotrebljavali svoj položaj, korupcija je bila uzela maha i to nije prestajalo do posljednjih trenutaka njihovog mandata. Jeʼla ibn Munebbeh bio je blagajnik kase bejtu-l-mala u Jemenu, koju je opustošio. Muavija ibn Ebu Sufjan je angažovao vojnu silu kako bi spriječio Sehla ibn Hunejfa da obavlja svoju dužnost u Siriji.[5]

Odabiru novih namjesnika Imam je pristupio krajnje precizno i realno, insistirajući na tome da se islam provodi u praksi s novim sistemom uprave. On je uključivanjem ensarija u vlast povratio njihovo povjerenje i podigao im moral. Nije prihvatao neispravne načine rješavanja problema, štaviše, nije prihvatao ni njihovu djelimičnu upotrebu, već je bio odlučan da iskorijeni smutnju. Bilo mu je predloženo da, kada stupi na vlast, ostavi Muaviju na njegovoj poziciji i tek kasnije ga zamijeni. Imam nije prihvatio takav prijedlog.[6]

Izbjegavanjem Muavije da dadne prisegu Imamu Aliju, a.s., Imam je pokušao da upravu Sirije podvede pod centralnu vlast hilafeta. Zato je bajrak borbe dao u ruke sinu Muhammedu ibn Hanefiji, Abdullaha ibn Abbasa je postavio na desno krilo vojske, a Omera ibn Ebu Selemeta[7] na lijevo krilo. Pozvao je Ebu Lejla ibn Omera ibn Džerraha, kojeg postavlja na čelo vojske. Održavanjem vatrenih govora pred građanima Medine poziva ih i bodri da se odazovu pozivu u borbu. Međutim, pokretanje vojske spriječila je vijest o izlasku Talhe i Zubejra u Basru protiv Imamove vlasti, nakon što su njih dvojica dobili dozvolu od njega da odu na Umru, uz opomenu da ne krše dogovor.[8]

[1] Biharu-l-enwar, sv. 32, str. 17.

[2] Staza rječitosti, govor 15.

[3] Biharu-l-enwar, sv. 41, str. 116.

[4] Es-Sunenu-l-kubra, sv. 10, str. 136; Tarihu Dimešk, sv. 3, str. 196; O Imamovom stavu u ovom slučaju piše u sljedećim izvorima: El-Agani, sv. 16, str. 36; El-Bidajetu we-n-nihaje, sv. 8, str. 4; El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 3, str. 399; Es-Sawaiku-l-muhrika, str. 78.

[5] Tarihu-t-Taberi, sv. 3, str. 462.

[6] Ibid., str. 461; El-Bidajetu we-n-nihaje, sv. 7, str. 255.

[7] Sin majke vjernika Umm Seleme od prvog muža.

[8] Tarihu-t-Taberi, sv. 3, str. 469.