Osnove Imam Alijevog djelovanja

Share

Osnove Imam Alijevog djelovanja

Položaj autoriteta, čija je dužnost da u različitim dešavanjima nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., nadzire provođenje islamskih propisa i radi na tome da oni budu trajno zastupljeni u životu te da stoje na čvrstim temeljima, vrlo je istaknuta uloga. U islamu je jasno istaknuto ko je ta osoba: riječ je o Imamu Aliju, a.s., a nakon njega o njegovim izravnim potomcima koji imaju isti taj položaj.

Da bi izvršavao dužnosti nadzora i vođstva u vjerskim pitanjima, bezgrešni Imam, a.s., neminovno je trebao zauzimati najviše državne položaje. No, nakon Poslanikove, s.a.v.a., smrti, nedostojni pojedinci su se umiješali u složenim i nezgodnim uvjetima, došavši na taj način na tron moći. Međutim, to nije spriječilo Imama da obavlja svoje dužnosti. Previranja i trenja obično zahtijevaju brojne i različite uloge pojedinaca. Zbog toga se Imam, a.s., da bi ispravio otklone nastale u ummetu i očuvao vjerovanje i svetinje, u svom djelovanju oslanja na dvije metode.

Prva metoda: Nastoji da preuzme upravu i rukovodstvo države u svoje ruke da bi usmjerio narod prema nebeskom cilju, koji je Bog strogo propisao. Imam je odmah nakon Poslanikove, s.a.v.a., smrti lično započeo svoje djelovanje na ovoj osnovi. Kako vidimo, on svoju odgovornost kada je riječ o ovom pitanju objašnjava na sljedeći način: “Da mi ne dođoše ljudi i da pomagači ne iznesoše uvjerljive razloge te da Bog od učenih ne uze obavezu da neće mirno posmatrati proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, pustio bih iz ruku uzde hilafeta…”[1]

Imam se trudio da pokrene muslimane, ali nije u tome uspio iz različitih povoda i razloga:

  1. Ogromni dio islamskog ummeta nije znao ništa o nesreći koja se dogodila na dan Sekife, o političkim zavjerama i pogrešnim potezima.
  2. Ljudi nisu imali snage da shvate ulogu i odgovornost Imama i imameta. Smatrali su da je riječ o ličnim težnjama i ciljevima, a zapravo je cilj sučeljavanja Imama, a.s., s vladarima i zapovjednicima, na osnovu njegovog poznavanja Božije vjere islama i iskrenog upravljanja, bio osigurati da Božija poslanica traje na način kako je Bog propisao, čista i daleko od svih skretanja i zabluda, makar na tome putu morao žrtvovati sve što ima, čak ako se i njemu lično učini nepravda. A očuvanost i trajnost poslanice zasnivaju se na Božijoj istini i pravdi: “Spoznaj istinu, spoznat ćeš one koji joj pripadaju.”[2] A Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ali je s istinom i istina je s Alijem.”[3]

Imam Ali, a.s., je na svoj osoben način na svim poljima uspostavio sklad između teorije i prakse. Svoje prijatelje je odgojio da se priklanjaju Božanskim ciljevima, a ne pojedincima koji se mijenjaju kako vjetar puhne. On sam nije pristao prihvatiti hilafet na temelju prakse i pravila prethodnih halifa, jer bi preuzimanje tih metoda nanijelo štetu i udarac i poslanici i društvu.

  1. Sljedeći činilac koji se ispriječio Imamovom uspjehu bio je talog džahilijjeta, koji je kod ljudi bio duboko ukorijenjen. Džahilijjetski period u kojem su ljudi živjeli bio je suviše svjež u sjećanju, a vrijeme koje je proteklo prekratko da bi uspjeli izgraditi duboki i suštinski pristup shvatanju poslanice i misije islama, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao i ulogu Imama, a.s. Poslanikovu oporuku da nakon njega položaj vođe pripada Aliju, a.s., masa je posmatrala kao njegovu ličnu težnju da na mjesto halife postavi nekog iz svoje porodice, jer je na taj način htio održati živim čast i ugled porodice koja se domogla moći i utjecaja. Jer to je zapravo bio model većine vladara i upravitelja prije i poslije Poslanika, s.a.v.a.
  2. Velika je bila i uloga licemjera i njihove pohlepe u unošenju nemira u društvo, narušavajući tako sigurnost. Svim silama su pokušavali među muslimanima rasplamsati razne vrste sporova, zlobe i mržnje. Što je upravitelj bio slabiji i zavedeniji, to su oni imali više utjecaja i upliva u državni aparat.
  3. Pretendenti na vlast bili su duševno i psihički slabi te razumom izrazito nedorasli Imamu Aliju, a.s. To se najbolje može vidjeti na primjerima Imamove, a.s., iskrenosti, džihada, otvorenosti, hrabrosti, viteštva (kako je i zabilježeno u Muavijinom odgovoru na pismo Muhammeda ibn Ebu Bekra).[4]

Druga metoda: Kako prvom metodom nije uspio ostvariti svoj cilj, on je počeo s drugim metodom, a to je održavanje ummeta da se potpuno ne raspadne svojom izdržljivošću i čvrstom istrajnošću u suočavanju s iskušenjem vladavine nesposobnih i skretanja ummeta s puta istine i ispravnosti. Zato je Imam, a.s., nastojao ukorijeniti poslanicu u ummetu na misaonom, duhovnom i političkom planu i pokazati jasno islamsko učenje na sljedeće načine:

  1. Učinkovitim uplitanjem u postupke zalutalih ljudi koji su bili na mjestu vladara u brojnim prilikama kada nisu bili u stanju rješavati ni proste ni složene stvari, rješavajući probleme na ispravan način da bi spasio ummet od većeg gubitka. Dakle, uloga Imama bila je uloga čuvara poslanice koji djeluje u spomenutim situacijama. Tako zatičemo Imama kako se umiješao pobijajući sumnje poricatelja islama, nakon što vladari nisu bili u stanju odgovoriti na njih. Također, on usmjerava halife savjetima o vojnim i ekonomskim pitanjima i nebrojeno puta im daje stručne presude.[5]
  2. Usmjeravanje političke linije halifa i sprečavanje dodatnih skretanja, i to putem savjetovanja i uputa. Ova metoda je veoma dobro došla do izražaja za vrijeme hilafeta Osmana, koji nije htio prihvatiti ni usmjeravanja ni savjete.
  3. Davanje najuzvišenijeg primjera islama, istinskog oblika vlasti i islamskog društva, i sadržajem i oblikom. Ovo je najviše došlo do izražaja u vremenu njegovog hilafeta i upravo zbog toga njegovo prihvatanje hilafeta zasniva se na njegovom prvobitnom odbacivanju. On je na najbolji način pokazao kakav treba biti politički vođa, s promišljanjem i pravednim zapovijedanjem, kao očiti primjer čovjeka odgojenog u okvirima škole islama. On je bio primjer kako se ostvaruju ciljevi islama, jer bijaše čist od greške, nepreciznosti i niskosti u mislima, djelu i ponašanju.
  4. Odgoj i izgradnja čestitog jezgra muslimana koji će mu pomoći u njegovom obnoviteljskom i revolucionarnom pokretu, i to kroz njegov rad u samom tom ummetu na sazrijevanju njegove misli i širenju kruga svjesne nepokvarene baze koja će nastaviti svoj put kroz historiju kako bi se povezala s narednim generacijama djelovanjem u skladu s islamskom metodom.
  5. Oživljavanje i bilježenje Poslanikovog, s.a.v.a., sunneta, upozoravanje na njega, pridavanje velikog značaja Kur’anu učenjem, pamćenjem, komentarisanjem i sakupljanjem. Kako su sunnet i Kur’an stupovi šerijata, ummet mora shvatiti i pojmiti zbilje Kur’ana i suneta na način kako je to Allah propisao i kako se od njih očekuje da to učine.

 

[1] Staza rječitosti, govor 3.

[2] Biharu-l-enwar, sv. 6, str. 179.

[3] Sunenu-t-Tirmizi, sv. 2, str. 298; Tarihu Bagdad, sv. 14, str. 321.

[4] Wek‘atu Siffin, str. 119.

[5] Tarihu-l-Je‘kubi, sv. 2, str. 133, 145.

  • 3 Maja, 2021