Razum i emocije

Razum i emocije

 

Razum i emocije međusobno se razlikuju iz više gledišta i svako od njih u osiguravanju ljudske sreće ima svoju posebnu ulogu i zadaću.

 

Ljudski razum je poput pravednog sudije ili znalca koji u zatvorenoj sobi, u potpunom miru, izučava podatke i koji, s potpunom preciznošću analizira njihov sadržaj, vaga sve njihove aspekte i za svaki od njih preciznim proračunom donosi sud.

Emocije su poput izvršnog organa sudske uprave. Uloga izvršne vlasti nije argumentacija ni preciznost u argumentaciji. U primjerima kada su emocije pod upravom razuma, one izvršavaju naredbe razuma i provode ih u djelo.

Razumski sudovi utemeljeni su na dokazu. Prihvatanje ili odbacivanje, slaganje ili suprotstavljanje razuma temelji se na proračunima i dokazima, ali emocije nemaju ništa sa preciznim proračunima, one ne razumiju logiku niti shvataju argumentaciju. Emocije su čista ljubav, one su ushićenje i uzbuđenje. Srce majke ispunjeno je ljubavlju prema djetetu. Djetetova ljubav prodire do samog dna majčine duše. Ona svoje dijete tretira poput svoje duše i na njegov život gleda kao i na svoj. Najmanje djetetovo nezadovoljstvo za nju je velika nesreća. Majka nema racionalnog ni naučnog razloga za ovu naklonost i vatrenu ljubav. Njena ljubav nije utemeljena na računu i na logici. Ona je jednostavno majka i ona samo na majčinskim osjećajima gradi svoju ljubav prema djetetu. Ljubav i čežnja zaljubljenog nije utemeljena ni na kakvom razumskom argumentu niti naučnom proračunu. Ni jedan zaljubljenik nije postao to što jeste na osnovu naučnog dokaza i matematičkog proračuna. Sa njim je – kada je u pitanju ljubav – pogrešno govoriti o logici, nauci ili dokazu. I uopće, zaljubljenik ne razumije nikakav dokaz, on se u ovome ne oslanja na razum i na logiku. On je samo zaljubljenik i privrženik koji je tijelo i dušu sagorio u vatri ljubavi. Sa slatkim maštanjima o ljubavi voljene osobe tone u san i s nadom u ljubav voljene osobe se budi.

Razum je, sa svim svojim vrijednostima i značajem koje ima, na putu uspona i uzdizanja čovječanstva poput pravde i znanja – hladan i bezosjećajan, a emocije su te iz kojih izviru pokreti, akcija, uzbuđenje, vatrenost, prijateljstvo, neprijateljstvo, ljubav i mržnja. Čovjek je snagom razuma i promišljanja svijet postojanja stavio pod kontrolu i ovladao prirodom. On je ovladao morima, pustinjama, zrakom, mineralima, biljkama i životinjama posredstvom snage razuma, zahvaljujući čemu je sebi olakšao život i izvukao korist. Najveća snaga koja čovjeka izdvaja od životinja i stavlja ga na ovu razinu veličine jeste njegov razum. U najkraćem, razum je moćna svjetiljka-vodilja posredstvom kojeg se razlikuje dobro od zla, koji razaznaje ispravan put od ponora. Ali snaga koja čovjeka potiče da se otisne na pravi ili krivi put i koja ga pobuđuje na ispravne i neispravne poslove jeste upravo snaga njegovih emocija i osjećanja. Čovjekovo životno okruženje grije se njegovim toplim emocijama i važni društveni pokreti započinju sa izvora unutrašnjih emocija naroda.

Sve ljubavi i zlobe, ratovi i zločini, sva samopožrtvovanost i samoodricanja također potiču od emocija i osjećanja.

Razum koristi informacije koje posredstvom osjetilnih organa dobija iz vanjskog svijeta te nam tako osigurava sredstva djelovanja u svijetu. Zahvaljujući svojim otkrićima, na zadivljujući način on razumijeva i povećava snagu i moć naših ruku. On je izgradio moćne teleskope u Kaliforniji i na planini Vilson, koji otkrivaju svjetove i galaksije udaljene nekoliko miliona svjetlosnih godina. S druge strane, izgradio je elektronske mikroskope kojima može proučavati sitne svjetove molekula. Pored toga, opremio nas je takvim napravama kojima se možemo baviti ogromnim ili sićušnim stvarima, za samo nekoliko trenutaka sa zemljom sravnjujemo zgrade koje su bile ponos civilizacije, operiramo izdvojene ćelije i cijepamo atome.

Razum je pokretač znanja i filozofije. Kada je odmjeren, onda je dobar vodič, ali nam ipak ne daje osjećaj i snagu života, jer on nije ništa drugo do jedna od aktivnosti duše. Ukoliko bi se u čovjeku samo razum razvijao, a da ga ne prate osjećaji, onda bi ljude udaljio jedne od drugih i oduzeo im ljudskost.

Emocije su više proizvod žlijezda, simpatičkih živaca i srca nego mozga. Žudnja, hrabrost, ljubav i zloba nas pokreću na obavljanje posla koji je razum isplanirao. Strah, srdžba i ljubav su stanja koja potiču na smjelost u djelovanju te posredstvom simpatičkih živaca djeluju na žlijezde, čija lučenja nas pokreću na neko djelovanje, na bježanje, na odbranu i napad.

Hipofiza, tiroidna žlijezda kao i spolne i nadbubrežne žlijezde omogućavaju osjećaje kao što su ljubav, srdžba, entuzijazam i vjerovanje. Upravo zbog rada ovih organa čovječanstvo opstaje. Logika sama po sebi ne može ljude držati ujedinjenim. Ona ne može ispoljavati ljubav niti širiti mržnju. Izvršavanje dobrih djela, kada su unutrašnje žlijezde oslabljene i bolesne, uveliko je otežano. To je tako zato što razum vodi brigu isključivo o vanjskim aspektima života, dok se, nasuprot tome, emocije bave unutrašnjim životom. Po Pascalovim riječima, srce ima dokaze koje razum i logika ne poznaju. Nerazumske djelatnosti – dakle emocije – jesu one koje u nama izazivaju snagu i radost, koje nam daju moć da izađemo iz sebe i sa drugima uspostavimo veze, da ih volimo, pa i da budemo spremni na žrtvu za njih.[1]

Bez sumnje, svaka od ove dvije velike moći, razum i emocije, ima samostalnu i učinkovitu ulogu u osiguravanju ljudske sreće i zadovoljstva. Preko njih čovjek stiže do savršenstva kojeg je dostojan, i to onda kada se bude koristio ovim dvjema snagama u valjanoj mjeri i na pravi način.

Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo…[2]

U ovom časnom ajetu Uzvišeni Bog pravdu i dobročinstvo u jednoj rečenici stavlja u istu ravan i naređuje ih svim ljudima. Pravda je proizvod razuma, a dobročinstvo se rađa iz emocija.

Ukoliko bi u društvu vladala samo pravda i ništa drugo i kod ljudi ne bi bilo ni traga od međusobne ljubavi i samilosti, životno okruženje bi bilo hladno, suhoparno i bez osjećaja. Ne bi bilo prijateljstva, drugarstva, praštanja, velikodušnosti, milosrđa i dobrostivosti, ljepote morala i emocija. Ne bi bilo ni traga od duhovne uzvišenosti i duševnih ljepota.

Život u ovakvom okruženju bio bi tjeskoban i na granicama izdržljivosti. Nemoguće je da u ovakvom okruženju procvjeta nježno cvijeće osjećaja, kao što je nemoguće da u ovakvim uvjetima ljudi postanu savršeni pojedinci i savršeno društvo. Zato što su emocije po prirodi značajan dio čovjekovih osobina. Emocije se, poput ostalih prirodnih potencijala, trebaju u odgovarajućem okruženju i prikladnim uvjetima odgajati, razvijati i rasti.

Ako bi pak u društvu vladale samo emocije, osjećaji i ništa drugo, ne bi bilo ni riječi o pravdi i zakonu, zavladali bi bezvlašće i nesigurnost. I u ovom ozračju život bi bio tjeskoban i nepodnošljiv. Tada bi neograničeni vladari bili nagoni i strasti silnika. Život ljudi bi ličio na život zvijeri i divljih životinja. Moćnici i silnici bi nametali svoju volju slabima i ljudi, da bi osigurali svoje težnje, moraju pristati na svako poniženje i nesreću.

Stoga se ljudsko društvo treba na valjan način koristiti i razumom i emocijama, i pravdom i dobročinstvom, i svako od ovo dvoje treba koristiti na odgovarajućem mjestu. U tom smislu navodim sljedeći primjer:

Razum zabranjuje bespravno uzimanje tuđe imovine, što je kršenje prava drugih, i s ciljem čuvanja sigurnosti imetka u državi uspostavlja zakon i kažnjava prekršioce zakona. Plemenit i pošten sudija je osoba koja na sudskom polažaju vodi računa samo o primjeni zakona. Samilost, padanje pod uticaj, osjećajnost i bilo koja druga emotivna osobina ne smije biti zastor koji će ga skrenuti sa puta pravičnosti.

Zamislite čovjeka, bogatog i nasilnog, koji zbog sebičnosti nepravedno nasrće na tuđi imetak, i zamislite siromašnu ženu i njenu djecu siročad, koji na zimskoj studeni, jadni i nemoćni, bez dozvole ulaze u tuđu sobu i nastanjuju se. Nasilnik i žena su pred sudom jednaki. Sudija ih oboje tretira kao uzurpatore i oboje izbacuje iz otete imovine. Kada zakon ženu i njenu djecu istjera napolje na zimsku studen, i kada se nezaštićena djeca na ulici tresu od zime, to je veoma potresan prizor. Kod prolaznika se javljaju sažaljenje i suze i ugošćuju ih, te ženu i nezbrinutu djecu vode u svoju kuću. Dakle, istjerivanje žene i djece iz nečijeg stana jeste pravda, a dati im hranu i utočište su emocije i samilost. Prema tome, pravda je nemilosrdna, nema samilosti i osjećajnosti, pravda ne razumije ljubaznost i na sud ne utiču suze, jecaj i plač. Pošteni sudija gleda samo na zakon i ni na šta više, dok su emocije i osjećaji puni topline, ljubavi i samilosti. Emocije dijete uzimaju u zagrljaj, ljube ga, maze, liju suze i uživaju služeći mu.

Međutim, ukoliko društvo nema sudiju i zakon, ukoliko sudija u provođenju zakona ne bude dosljedan i ozbiljan, nasilnici će pokazati pohlepu prema pravima drugih i bit će poljuljane osnove pravde i sigurnosti. A ako u zajednici ne bude osjećajnosti i samilosti, neće biti ni nježnosti i blagosti, a slabi i nemoćni će biti savladani i potpuno uklonjeni. Sretno i zadovoljno je ono društvo koje koristi obje ove važne ljudske moći, i razum i osjećaje, i svaku koristi u odgovarajućem i valjanom omjeru.

Znanje (‘ilm) je kao i pravda proizvod razuma (‘akl). Znanje je poput bistre, osvježavajuće vode koja ističe iz izvora razuma i koja je zametak duhovnog života. Znanje je osnova ljudskog napredovanja i jedan je od stubova ljudske sreće. Država je napredna onoliko koliki je stepen znanja i nauke uspjela polučiti. Neka zemlja će biti duhovno bogatija i cjenjenija koliko je u njoj više znanja i naučnika. Ipak ne treba zaboraviti činjenicu da je znanje poput pravde hladno i bezosjećajno. Znanje se oslanja na logiku i argument, a u logici i argumentu nema ni slova od ljubavi, emocija i samilosti.

Sāmo znanje ne može zadovoljiti čovjeka, pa se sva ljudska sreća ne može osigurati posredstvom znanja i nauke. Emocionalne sklonosti predstavljaju značajan dio ljudskih sklonosti po iskonskoj prirodi, koje od samog početka treba staviti pod nadzor. Također je važno da se uporedo sa sticanjem znanja i jačanjem razuma posveti pažnja zovu prirodnih emocija.

Emotivne ljudske težnje trebaju se usmjeriti ispravnim putem te na valjan način trebaju biti zadovoljene. Ovom prilikom navodim vam jedan primjer: Neki bolesnik je smješten u bolnicu. Svi ljekari, različitih struka, dali su se na analizu slučaja, pri čemu su koristili sva moguća bolnička sredstva i opremu. Obavili su sva snimanja, obavili analizu mokraće i krvi te su na koncu spoznali u čemu je bolest. Zaključili su da trebaju obaviti hirurški zahvat. Poduzimaju potrebne mjere i, prema uputama nauke, sterilizuju sredstva i aparaturu za operaciju. Pacijentu su potom dali sredstvo za uspavljivanje, izveli hirurški zahvat, zašili ranu, dali pacijentu antibiotik, odredili pravilan postoperativni režim, uključujući potrebne lijekove i pogodnu ishranu, i pobrinuli se za pravilnu postoperativnu njegu. Ukratko, upotrijebili su sva medicinska znanja i sredstva za oporavak pacijenta. I zaista, malo-pomalo, pacijent se počeo oporavljati.

Iako je pacijent pod valjanim ljekarskim nadzorom i nema brige u pogledu načina liječenja, ipak se istovremeno u njegovom unutrašnjem biću, u dubinama psihe, bude emocije. Kao da mu nešto nedostaje.

Svoj pogled je uperio u vrata, očekujući i nadajući se da mu se ispuni želja i da mu se srce smiri. Ova njegova želja nije vezana za lijekove, hranu i naučna pomagala; on naprosto čezne za zadovoljenjem svojih emocionalnih potreba. On je žedan ljubavi i nježnosti. On žudi da ga neko obiđe, da mu donese buket cvijeća, da mu pored njegove bolničke postelje stisne ruku povjerenja i ljubavi te da mu svojim toplim osmijehom tugu preinači u raspoloženje.

Kada ga u bolesničkoj sobi okruži nekoliko prijatelja i iskreno ga upitaju za zdravlje te sa njim stupe u prijatan razgovor, to ostavi toliko pozitivnog traga na njegovom unutrašnjem biću da se to ne može opisati. On se razveseli, njegovo blijedo lice zadobija boju, sve mu biva slađe, počinje mu se vraćati snaga – život mu se počinje vraćati. Ova radost i veselje pomažu njegovom izlječenju.

Hirurgija je hladna i bezosjećajna, a posjeta je puna veselja i radosti. Hirurgija, skalpel, makaze i potrebni lijekovi osnova su za liječenje pacijenta, ali je neophodno da uporedo s njima postoje i posjete, obilaženja, propitivanja o njegovu stanju i više pažnje, da bi na istom mjestu i u isto vrijeme nauka i osjećaji zadovoljili želje razuma i osjećaje pacijenta.

U uzvišenim islamskim naučavanjima podstiče se na obraćanje medicini i liječniku, što je osnova izlječenja, ali i na obilaženje bolesnika, što dovodi do utaženja njegove emotivne žeđi. O svemu tome postoje odgovarajuće predaje.

Imam Džafer Sadik, a.s., je o vrijednosti ljekara kazao: “Nema nijednog grada čijim stanovnicima nisu potrebne tri vrste ljudi radi osiguravanja poslova Ovoga svijeta i vjere. Gdje god ljudi budu lišeni ove tri skupine osoba, njihov život ličit će na život insekata i životinja, a ne na život ljudi.

Prvi su učenjaci, koji posjeduju znanje i bogobojaznost, drugi su dobronamjerni vladari, kojima se iskazuje poslušnost, i treći su ljekari, koji su u svom poslu pronicljivi i kojima narod vjeruje.”[3]

U ovom hadisu Imam Sadik, a.s., ljekare ubraja među stubove civiliziranosti i života uopće. O obraćanju ljekaru Imam Ali, a.s., je kazao: “Ko od ljekara sakrije svoju bolest, izdao je svoje tijelo.”[4]

O medicini uopće i o liječenju bolesti postoji mnoštvo predaja. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti navedenim dvjema predajama.

O vrijednosti obilaska i posjećivanja bolesnika također postoji mnoštvo predaja, te se ovaj čin ubraja u jedan od važnih islamskih sunneta.

Prenosi se da je Imam Ali, a.s., kazao: “Među najbolja dobra djela spada posjećivanje bolesnika.”[5]

Časni Poslanik, s.a.v.a., ne samo da je zadovoljavao emocionalne potrebe bolesnih muslimana posjećivanjem nego su čak i bolesni nemuslimani imali koristi od njegovih posjeta.

Imam Ali, a.s., je također rekao: “Poslanik, s.a.v.a., je posjetio bolesnog jevreja.”[6]

Bez sumnje, koliko posjetioci bolesnima u većoj mjeri izraze svoju ljubav i zanimanje za njih, toliko će to imati bolji uticaj na psihu i dušu bolesnih. U hadisima se u opisu potpune posjete bolesniku spominju sljedeće radnje: “Posjetilac će, pun ljubavi, jednu ruku staviti na čelo bolesniku, ili će mu jednu ruku uzeti svojom rukom i odnijet će mu poklon.” Zato su ovu metodu islamski prvaci preporučivali.

Imam Ali, a.s., rekao je i sljedeće: “Potpuna je posjeta kada posjetilac uzme za ruku bolesnika ili svoju ruku stavi na njegovo čelo.”[7]

Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Potpuna je posjeta kada jedan od vas stavi svoju ruku na glavu bolesnika i upita ga: ‘Kako si, kako si osvanuo i kako si omrknuo? Kako si danas?’ I kada se sa njim rukuje.”[8]

Časni Poslanik, s.a.v.a., je također kazao: “Dio potpune posjete bolesniku je i to da mu staviš ruku na glavu i pitaš ga kako je osvanuo i kako je omrknuo.”[9]

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Potpuna posjeta bolesniku je da svoju ruku staviš na njegovu podlakticu, i da nakon nekoliko trenutaka ustaješ i odlaziš. A posjeta glupih i dosadnih ljudi bolesniku je teža od njegove bolesti.”[10]

Nekoliko ljudi je krenulo u posjetu bolesniku. Na putu su naišli na Imama Sadika, a.s., koji ih je upitao: “Gdje idete?” Odgovorili su: “Idemo obići tog i tog bolesnika.” “A jeste li ponijeli voća, mirisa, kakav poklon bolesniku?” Rekoše: “Nemamo ništa uza se.” On reče: “Zar ne znate da poklon smiruje bolesnika i čini mu dušu rasterećenom?”

Onaj ko obiđe bolesnika te ga upita za njegovo stanje i bude stajao pored njega, još uvijek nije načinio potpunu posjetu. Potpuna posjeta je onda kada se posjetilac približi bolesniku, te svoju ruku prijateljski stavi na njegovu glavu, na njegovo čelo ili na njegovu podlakticu, ili mu donese poklon te mu na taj način iskaže svoju privrženost i ljubav, i ispuni njegove emocionalne potrebe.

 

[1] Rah va rasme zendegi, str. 130.

[2] En-Nahl, 90.

[3] Tuhafu-l-‘ukul, str. 321.

[4] Gureru-l-hikem, str. 663.

[5] Isto.

[6] Mustedrek, sv. 1., str. 83.

[7] Isto.

[8] Mekarimu-l-ahlak, str. 196.

[9] Biharu-l-envar, sv. 18., str. 145.

[10] Kafi, sv. 3., str. 118.