Uticaj hrane na psihu

Uticaj hrane na psihu

Zanimljivo je da hrana ne samo da pozitivno ili negativno utiče na funkcije tijela, već u pogledu duhovnosti i morala ostavlja dobar ili loš uticaj i na ljudsku psihu. Ovo je činjenica koju potvrđuju današnji naučnici, a koja odražava i jasan islamski stav.

Današnji moderni laboratoriji i medicinski uređaji u svijetu mogu analizirati hranu sa stanovišta prirodnih elemenata i donekle hemijskog sastava, ali duhovni i moralni uticaj hrane ili nikako nije izmjerljiv u laboratorijskim uvjetima, ili to nije moguće utvrditi današnjim uređajima. A kada se hrana posmatra sa ovog stanovišta, može se samo zamisliti koliko je hrane koja je u duhovnom i psihološkom pogledu štetna i nepoželjna za ljudsku sreću, a današnja nedostatna nauka ne može dokučiti ove zbilje.

Još uvijek nemamo potpune podatke o konačnom uticaju hemijskih hranjivih materija na tjelesne i psihološke djelatnosti čovjeka. Teorije liječnika u ovom pogledu ne zavređuju veliku pažnju jer se nikada nije obavilo dovoljno dugih eksperimenata na čovjeku da bi se ustanovili uticaji raznih vrsta hranjivih sastojaka na njega.

Stiče se utisak da način ishrane, i u pogledu kakvoće i u pogledu količine, itekako utiče na ljudsku psihu, kao što je slučaj i sa tijelom.^[1]

Uz pomoć nutricionizma mi saznajemo kako da danas hranimo novorođenče, pa da npr. dijete bude visoko, da bude lijepo, ili da se smanji smrtnost djece, ali nas nutricionizam još uvijek nije podučio kako da u djeci oblikujemo jak nervni sistem, uravnoteženo razmišljanje, hrabrost, moralne vrline i pojačanu intelektualnost, te kako, pored svega toga, da spriječimo slabljenje njegovih psiholoških funkcija.^[2]

Imam Rida, a.s., je rekao:

إنَّ الله، تبارك و تعالى، لَمْ يُبِحْ أكلاً و لا شرباً إلاّ لما فيهِ المنْفعةُ و الصّلاح و لَمْ يُحرِّمْ إلاّ ما فيهِ الضَّررُ و التَّلَفُ و الفَسادُ

“Zaista, Uzvišeni Allah nije dozvolio ništa od hrane, a da u njoj nije korist za čovjeka, te nije ništa zabranio, a da u tome nije šteta, smrt i nered.”^[3]

Realistički pogledi islamskih prvaka bili su usmjereni ka tjelesnim i duševnim štetama i koristima svekolikog jela i pića, te su u nekim slučajevima jasno isticali i podsjećali na bolesti tijela i na duhovne i psihološke štetne posljedice hrane i pića. Imam Rida, a.s., je objasnio razlog zabrane konzumiranja krvi, nakon objašnjenja vezanih za tjelesne poremećaje.

“Konzumiranje krvi vodi čovjeka ka lošoj naravi, dovodi do okrutnog i osornog srca, a umanjuje emocionalnost i nježnost. To može otići toliko daleko da onaj ko konzumira krv može posegnuti za ubijanjem svoga djeteta ili svoga oca.”^[4]

Imam Bakir, a.s., je, pak, o razlogu zabrane pijenja alkohola kazao:

“Alkoholičar je poput idolopoklonika. Onaj ko se neprestano odaje alkoholu, oboljet će od drhtavice i bit će mu uništene moralne i ljudske osobine. Alkohol toliko čovjeka ohrabri u griješenju da on više nema straha od ubijanja i bluda.”^[5]

Tjelesne bolesti usljed pijenja krvi su izmjerljive, ali se okrutnost i osornost srca ne može izmjeriti u laboratoriji. Isto tako su pijenje alkohola i njegov negativan uticaj na živce i tjelesne bolesti poznati naučnicima, ali je gubitak ljudskosti i moralnih osobina nešto što se u laboratoriji ne može ustanoviti.

U današnjem svijetu pitanje ishrane spada u najaktuelnije društvene teme. Odgovarajuće organizacije za kontrolu hrane, sa svom naučnom opremom, ispituju hranu u svakom pogledu. One se brinu da prehrambene namirnice ne budu pokvarene, osobe koje prodaju ili kuhaju hranu trebaju biti zdrave, restorani u svakom pogledu moraju zadovoljiti sanitarne uvjete. Drugim riječima, koliko god je moguće, sva naučna i laboratorijska sredstva se koriste da se postigne sigurnost da ljudska hrana ne bude zaražena i zagađena. Ponekad se desi da se zbog zaraženog sladoleda otruje nekoliko osoba. Tada se dignu sve organizacije, ljudi idu na proteste, novine pišu članke i na koncu se sporni prodavač zakonski goni zbog toga što je koristio zaraženo mlijeko i otrovao stanovitu skupinu ljudi.

Vrijednost i značaj duševne ishrane, ako nije veća, sigurno nije ni manja od vrijednosti i značaja tjelesne ishrane. Upravo u onom omjeru koliko ljudi vode brigu o čistoći tjelesne hrane, bilo bi potrebno da povedu brigu i o duševnoj hrani. Onaj ko želi ostvariti trajnu sreću, treba voditi računa o svojoj duhovnoj hrani. Opasnost od trovanja duše hranom mnogostruko je veća nego opasnost od trovanja tijela hranom. Ako se u jednom gradu hranom otruje hiljadu osoba, i ako im liječenje ne pomogne pa usljed tog trovanja svi umru, onda bi to značilo da je umrlo samo hiljadu ljudi. Međutim, ukoliko se u tom gradu hiljadu osoba zatruje duševnom i moralnom hranom, te svi oni dožive moralno zastranjenje, postoji mogućnost da svi ljudi u gradu dožive nesreću i umru. Nekada moralno zastranjenje hiljadu osoba biva razlog pada cijele države ili regiona.

Osobe koje se otruju pokvarenom hranom obično uz ljekarsku intervenciju dožive ozdravljenje, ali će mnogo teže doći do ozdravljenja uma koji se moralno zatruje. Opasnost od jednog pokvarenog sladoleda u jednoj mahali mnogo je manja nego od jednog opasnog i zatrovanog filma. Otac u porodici vodi računa o zdravlju svoje porodice te zato brine kakvu će hranu unositi u kuću. Ali kada kupuje knjigu ili časopis i stavlja ih pred djecu, nije svjestan da je upravo u tome duševna hrana njegove porodice. Ako ta hrana bude pokvarena, njegova će porodica biti zatrovana duhovnom hranom.

Neki ljudi toliko vode računa o zdravlju i čistoći hrane, posuda i mjesta gdje žive da se ustežu od jedenja hrane kada postoji i najmanja sumnja u njenu čistoću, ali kada je u pitanju duševno i mentalno zdravlje, onda su nemarni – svaki pokvaren govor olahko slušaju, bilo koju knjigu koja zavodi čitaju i bilo koji nečist prizor bez ustezanja gledaju.

Imam Ali, a.s., je kazao:

“Zašto ljudi u vrijeme večere upale svjetiljke da bi vidjeli šta jedu, ali kada je u pitanju njihova duševna hrana, onda ne pale svjetiljke razuma da bi posredstvom plamena znanja uvidjeli da li im je duševna hrana čista, te da li će upasti u duševnu bolest ili grijeh – bilo u mislima ili u djelovanju?”^[6]

Imam Hasan ibn Ali, a.s., je kazao:

عَجِبْتُ لِمَنْ يَتفَكَّرُ في مأْكولِهِ كَيفَ لا يتفَكَّرُ فِي مَعْقولِهِ فَيُجنِّبَ بَطْنه مايؤذيهِ و يُودِعَ صَدرَه ما يُرْديهِ

“Čudim se ljudima koji vode brigu o svojoj tjelesnoj hrani, ali ne razmišljaju o mentalnoj i duševnoj hrani. Čuvaju svoj stomak od pokvarene hrane, ali puštaju da im uđe u prsa ono što ih upropaštava.”^[7]

Oni koji vole svoje zdravlje ne uzimaju hranu od oboljelog od tuberkuloze ili tifusne groznice, zato što nisu uvjereni u sigurnost i čistoću te hrane. Neke osobe su zaražene duševnim i moralnim bolestima, te ono što napišu i njihova djela, koja predstavljaju nečiju duševnu hranu, nisu sigurni. Moguće je da njihove prljave misli zagade njihove jezike i ono što napišu te da prouzrokuju duševne poremećaje. Upravo zato je poruka Imama Bakira, a.s.,a i Imama Sadika, a.s., a po pitanju ajeta: Neka čovjek pogleda u hranu svoju… (‘Abese, 24), sljedeća:

“Neka čovjek povede računa o znanju, od koga ga uzima.”^[8]

Ukoliko je onaj ko podučava pokvaren i ukoliko je skrenuo s puta istine, onda ne možete biti sigurni u njegov govor.

 

[1] Ensane našenahte, str. 293

[2] Rahe zendegi, str. b.

[3] Mustedrek, sv. 3., str. 71.

[4] Biharu-l-envar, sv. 14., str. 772.

[5] Biharu-l-envar, sv. 14., str. 771.

[6] Sefinetu-l-behar (ta‘am), str. 84.

[7] Ibid.

[8] Tefsir burhan, str. 1173.