Zadovoljavanje težnji

Zadovoljavanje težnji

U tijelo i dušu čovjeka položene su mnoge težnje, od kojih svaka igra određenu ulogu u ostvarivanju ljudske sreće i dobrobiti. Stoga je potrebno da sve ljudske težnje u tačnoj mjeri budu zadovoljene pa da čovjek, u svakom pogledu, dođe do primjerenog savršenstva. Čovjek se ne treba usredotočiti na to da udovolji samo jednom nizu težnji, uz zanemarivanje ostalih iskonskih težnji. U čovjeku postoji prirodna potreba za hranom i nju treba zadovoljiti, ali čovjekova sreća nije samo u zadovoljavanju potrebe za hranom. U čovjeku također postoji seksualna strast, te je i nju potrebno zadovoljiti, ali ne može se čovjek svesti na seksualnu strast. Čovjek posjeduje jedna izuzetno vrijedno blago – razum, koji treba zadovoljiti putem promišljanja i proučavanja, treba ga odgajati i jačati. Međutim, čovjek nije samo razum i znanje.

Emocije i osjećaji predstavljaju značajno čovjekovo naslijeđe po iskonskoj prirodi te njihovo zadovoljavanje predstavlja osnovni uvjet ljudske sreće. A opet, ni emocije ni osjećaji ne čine čovjeka u cijelosti.

Cilj života je da od svake ljudske jedinke izgradi uzoritog čovjeka. Da bi čovjek ispunio sve svoje ljudske obaveze, potrebno je odgojiti sve njegove tjelesne, misaone i duhovne kapacitete. Prema tome, krajnji domet usavršavanja čovjeka je u postizanju njegove sveobuhvatne uzvišenosti. Stoga je ključna obaveza i dužnost svakog čovjeka da svojim aktivnim pregnućem odgoji svoje duhovne i tjelesne aktivnosti. Ovo mora biti program koji će slijediti svi ljudi – siromašan i bogat, zdrav i bolestan, muškarac i žena, dijete i starac. Svaki član zajednice, bez obzira na spol, rasu i društveni položaj, ima svoje stanovite emotivne, intelektualne i tjelesne prohtjeve čije je zadovoljavanje neophodno radi ispunjenja njegovih dužnosti i obaveza.[1]

Iako svaka pojedinačna sklonost po iskonskoj prirodi i potencijal položen u ljudsku nutrinu imaju neovisan udio u postizanju ljudske sreće i nesreće, ipak je znakovito da njihovi pojedinačni udjeli i omjeri u postizanju ljudske sreće ili nesreće nisu jednaki. Njihovi pojedinačni, dobri ili loši, učinci međusobno se razlikuju.

Emocije i osjećaji pripadaju onim odlikama po iskonskoj prirodi čiji je raspon uticaja veoma širok, a čiji su dobri i loši učinci iznimno važni. Najveća pokretačka snaga svih čovjekovih djelatnosti, kako pojedinačnih tako i društvenih, jesu upravo emocije. Većina velikih događaja koji su se kroz vjekove dešavali u svijetu potaknuta je upravo emocijama. Krvavi svjetski ratovi, nemilosrdni i strašni pokolji te druga ljudska zlodjela uglavnom svoj izvor nalaze u ljudskim emocijama i osjećanjima. Ali, isto tako, nesebičnost i velika požrtvovanost plemenitih ljudi, humanost, služenje drugima, sva dobročinstva, koja uključuju pažnju prema djeci, siročadi i bolesnim, također svoje izvorište nalaze u ljudskim osjećanjima.

Ukoliko se osjećanja ljudi jedne zemlje na ispravan način budu vodila i u valjanom omjeru budu koristila, ta će zemlja biti ispunjena srećom i blagostanjem i ličit će na Džennet. To je zemlja prijateljstva i ljubavi, središte prisnosti i bliskosti, ukratko, to je zemlja puna emocija i samilosti. U suprotnom, ukoliko se emocije i osjećanja ljudi neke zemlje ne budu vodili na ispravan način i budu se zloupotrijebili, ta će zemlja postati mjesto nesreće i stiske. Ustvari, ona će se preinačiti u svojevrsni Džehennem. To bi bila zemlja neprijateljstva i nereda, središte zlobe i nesreće, samoljublja i tvrdoglavosti. Život u ovakvoj zemlji postaje nepodnošljiv i nemoguć. Jedna od najvažnijih naučnih, vjerskih i nacionalnih obaveza roditelja jeste velika pažnja i briga o pravilnom odgoju dječijih osjećanja. Emocije se vrlo brzo i rano bude kod djece. U vrijeme dok je, naprimjer, intelektualni dječiji mehanizam potpuno ugašen i dijete nema moć shvatanja nikakve argumentacije, i kada su dječije tjelesne snage nejake i slabašne, njegova emotivna svijest je budna i spremna za odgoj. Roditeljski nemar u ovom osjetljivom dobu može polučiti veoma loše posljedice po dječiju psihu i učiniti dijete loše odgojenim.

[1] Rah va rasme zendegi, str. 124.