Rezultat vjerovanja u el-beda’

Rezultat vjerovanja u el-beda’

El-beda’ može biti samo u onoj uvjetnoj odredbi – odredbi koja je zadržana, a što se označava imenom Ploče brisanja i zadržavanja. Držati dopuštenim da u ovome može biti el-beda'a ne znači Uzvišenom Allahu pripisivati neznanje niti u ovome ima išta što bi na bilo koji način moglo narušiti Allahovu Uzvišenost i Veličinu.

Zastupati stajalište o el-beda'u znači eksplicitno priznavati činjenicu da se sav svijet nalazi pod vlašću Allahovom i u Njegovoj moći kako u pogledu svog nastajanja, tako i u pogledu svog opstojanja te da se Njegova volja provodi u svim stvarima, oduvijek i zauvijek. Štaviše, u ovom stavu jasno se razaznaje razlika između Božanskog znanja i znanja stvorenja. Znanje stvorenja – makar to bili i vjerovjesnici i nasljednici vjerovjesnika (evsijā’) – ne može obuhvatiti ono što obuhvata znanje Uzvišenoga. Neka od ovih stvorenja, čak kad bi – zahvaljujući Allahovom podučavanju – imala i znanje o svim svjetovima mogućih stvari, opet ne bi mogla obuhvatiti ono što obuhvata Allahovo urizničeno znanje, koje je On zadržao samo za Sebe, s obzirom na to da ne bi znala kakvo je Allahovo htijenje u pogledu postojanja ili nepostojanja nečega, osim ako bi ih Uzvišeni Allah obavijestio o tome na neki konačan način.

Prema tome, činjenica el-beda'a neminovno povlači za sobom čovjekovo obraćanje Allahu, njegovo moljenje Njega da se odazove njegovoj dovi, da mu bude dostatan u njegovim poslovima, da ga podrži u pokornosti Njemu, da ga odalji od svakog oblika neposluha Njemu… Jer, nepriznavanje ovakvog odlučivanja, vjerovanje da će se ono što je Pero sudbine zapisalo nesumnjivo i dogoditi – bez iznimke – povlači za sobom kod onoga ko u ovakvo što vjeruje beznađe da će mu na njegovu dovu biti odgovoreno, jer će se ono što čovjek išće od svog Gospodara – ukoliko je Pero sudbine zapisalo da će ga On izbaviti – svakako i dogoditi, tako da nema potrebe upućivati dovu ili tražiti sredstvo kojim bi se Allah umilostivio; ili, ako je Pero zapisalo drukčije, onda se ono što se išće nikada neće postići, tako da dova opet ne koristi ništa niti skrušeno obraćanje Bogu. A kad čovjek ostane bez nade da će mu na njegovu dovu biti uzvraćeno, on tad zanemaruje skrušeno obraćanje svom Stvoritelju, s obzirom na to da u takvom čemu nema nikakve koristi. Isto je i s ostalim ibadetima i sadakama za koje se od Bezgriješnih, a.s., prenosi da doprinose produžetku životnog vijeka, uvećanju nafake i drugim stvarima kojima čovjek teži.

To je onaj razlog zbog koga su Članovi porodice (Ehlul-bejt), a.s., prema mnogim predajama koje se prenose od njih, posvećivali veliku pažnju pitanju el-beda'a.

Tako, Es-Sadūk, u svojoj knjizi Et-Tevhīd, sa svojim prijenosnim nizom preko Zurārea, navodi sljedeću izjavu jednoga od njih, a.s.: “Uzvišeni Allah ni zbog čega se tako ne obožava kao što se obožava zbog el-beda'a!”[1]

Također, sa svojim prijenosnim nizom, posredstvom Hišāma ibn Sālima, bilježi sljedeće Ebu Abdullahove, a.s., riječi: “Uzvišeni Allah ni zbog čega se tako ne veliča kako se veliča zbog el-beda'a!”[2]

Sa svojim prijenosnim nizom preko Muhammeda ibn Muslima bilježi ovu Ebu Abdullahovu, a.s., izjavu: “Uzvišeni Allah nije ljudima poslao nijednog vjerovjesnika prije negoli je od njega uzeo tri priznanja: da prizna svoje robovanje, da Mu se obaveže da Mu neće pripisivati nikakve takmace u Njegovoj Božanstvenosti i da Mu prizna da Allah promiče naprijed šta želi, a šta želi odmiče nazad!”[3]

Tajna ovolike pažnje prema ovome nalazi se u tome što negiranje el-beda'a ima zajednički rezultat sa stavom da Allah nije u stanju promijeniti ono što je zapisalo Pero sudbine – Uzvišen neka je Allah nad tim Uzvišenošću golemom! – jer i jedno i drugo stajalište čovjeka ostavljaju bez nade da njegovoj dovi može biti udovoljeno, što čini da se on prestaje obraćati molbama svom Gospodaru.

Suština el-beda'a kod šiija

            Jednom riječju, el-bedā’ u onom značenju kako ga razumijevaju šiije-imamije izvedeno je iz izraza „el-ibda'“, tj. „stvarno ispoljavanje“. Ovakvo imenovanje utemeljeno je u Objavi kao i na općenitosti naznake ovog izraza, a s obzirom na međusobnu sličnost. U tom značenju javlja se i u nekim predajama koje se prenose unutar sunijske tradicije. Tako, Buhari, sa svojim prijenosnim nizom, navodi predaju od Ebu Umre, koji kaže da je njemu Ebu Hurejra kazivao da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je rekao: “Allahu se nadalo (beda’ lillahi) da trojicu ljudi iz Benu Israila – gubavca, slijepca i ćelavca – stavi na iskušenje, te im je poslao jednog meleka, i on je otišao gubavcu…”[4]

Sličnih stvari ima mnogo i u kur'anskoj upotrebi, kao npr.:

“Sad vam Allah daje olakšicu i zna da u vama ima slabosti…” (El-Enfal, 66)

“Da bismo saznali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.” (El-Kehf, 12)

“Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7)

U sunijskoj tradiciji postoji iznimno veliki broj predaja koje govore o tome da sadaka i dova mogu promijeniti Božiju odredbu.

Što se tiče izjava Bezgriješnih, a.s., o budućim događanjima tu je stvar ovakva: Kad jedan od njih na jedan kategoričan, odlučan i bezuvjetan način obavijesti o nečemu što će se dogoditi u budućnosti, onda to ukazuje na to da ono o čemu se on tako izrazio spada u konačnu Božiju odredbu, što je ona druga “konačna” kategorija od onih ranije navedenih kategorija Božijeg određenja. Vidjeli smo da on nije mjesto el-beda'a, s obzirom na to da Allah neće poreći ni Sebe ni Svog Vjerovjesnika. Međutim, kad obavijesti o nečemu i naglasi da će to biti tako ukoliko se Božansko htijenje ne poveže s nečim suprotnim i za to dadne neki s ovim spojeni ili odvojeni indikator, tad će to ukazivati na uvjetnu odredbu, što je područje el-beda'a. Tako je ova obavijest koju je saopćio Imam, a.s., istinita i pored toga što ju je zahvatilo takvo Allahovo odlučivanje i što se Božansko htijenje povezalo s nečim suprotnim od nje, jer je – kako smo vidjeli – obavijest bila uvjetovana neusmjerenjem Htijenja u drugom pravcu.

El-Ajjāši bilježi sljedeću izjavu Amra ibnul-Himeka: “Ušao sam kod Vođe pravovjernih, a.s., nakon što je udaren po tjemenu, pa mi je rekao: ‘O Amre, ja se evo rastajem od vas… Sedamdesete godine dogodit će se nesreća…’ ‘Zalog su ti moji i otac i mati’, upitao sam ja, ‘sedamdesete će biti nesreća, a hoće li nakon sedamdesete biti rahatluka?!’ ‘Hoće’, kazao je on. ‘Nakon ove nesreće bit će rahatluka…’ Zatim je spomenuo ajet: ‘Allah briše šta hoće…'”[5]

[1] Et-Tevhīd, str. 331–333, odjeljak 54, El-beda’, hadis br. 1 i 2. Usp. i El-Kāfi, 1/146, hadis br. 1.

[2] Ibidem.

[3] Et-Tevhīd, str. 333, hadis br. 3. Usp. i El-Kāfi, 1/147, hadis br. 3.

[4] Sahīhul-Buhāri, poglavlje o vjerovjesnicima, hadis br. 3205; Sahīhu Muslim, poglavlje o zuhdu i siromaštvu, hadis br. 5265.

[5] Tefsīrul-Ajjāši, 2/217, hadis br. 68.