Sramna prošlost Beni Umejja
Kada su zarobljenike doveli kod Jezida Imam Sedžad, mir s njim, je vidio veoma dobru priliku u skupu i minberu, iako su bili upriličeni i postavljeni kako bi se s njih govorilo sve najgore o Imamu Husejnu i njegovu ocu. Došao je i prisustvovao skupu sve dok se hatib nije uspeo na minber, izrekavši zahvalu Bogu i potom počevši govoriti sve najgore o Imamu Husejnu, mir s njim, a sve najbolje o Muaviji i Jezidu. Prevršio je svaku mjeru u izgovaranju besmislica i gluposti. Svako dobro pripisivao je njima. Kao da su ovaj otac i sin bili kolijevka svih vrlina i izvor svih spoznaja i plemenitih svojstava! Sve što ljudi posjeduju, posjeduju zahvaljujući Ebu Sufjanovoj porodici! Oni im trebaju kako bi ostvarili ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Nema drugog puta, osim putem njih, do Boga i Njegova zadovoljstva!
Tu je Ali ibn Husejn bez imalo straha i zebnje glasno uzviknuo:
“Teško tebi o hatibe, kupio si zadovoljstvo Stvorelja za srdžbu Stvoritelja, pa si sebi priredio mjesto u Vatri.”[1]
Iako su ove riječi Imama Sedžada, mir s njim, bile upućene hatibu u Damasku, koji je, da bi udovoljio Jezidu, navukao na sebe Božiju srdžbu i krenuo prema Džehennemu, ipak one opominju i upozoravaju svakoga govornika da se usteže od riječi koje srde Boga i zadovoljavaju stvorenja. S obzirom na ove riječi muslimanski govornici u onome što govore trebaju imati na umu samo Gospodarevo zadovoljstvo i trebaju dostaviti Božije poslanice s krajnjom dobronamjernošću, ne gledajući na Njegove robove. Ne trebaju izgovarati riječi kojima Gospodar nije zadovoljan kako bi iskazali svoju srdačnost prema stvorenjima. Trebaju zbiljski povjerovati u ono što je Gospodar objavio u Kur'anu:
A Mi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice. A kad se dvojica susretnika sretnu, s desne i lijeve strane sjedeći, on ne izgovori nijednu riječ, a da kod njega nije pratilac pripravljeni![2]
Ovo su riječi Svevišnjega Gospodara, koje se nalaze u Kur'anu, i Imam Sedžad, mir s njim, toga govornika, neobaviještenog o Bogu, usmjerava na smisao tih ajeta. On ga upozorava na nadziranje koje se vrši prilikom bilježenja dobrih i loših dijela Božijih robova. Skreće mu pažnju na činjenicu da, ukoliko udovolji nekom robu, ne treba zaboraviti na Božiju srdžbu i treba se sjećati dana kada taj nemoćni rob, za koga je mislio da je veoma moćan, neće moći ništa učiniti.
Imam Sedžad Zejnul-Abidin, nakon što je uputio riječi prijekora halifinu hatibu i ukorio ga zbog nedoličnih riječi, okrenuo se prema Jezidu, rekavši:
“Da li imeni dopuštaš da se popenjem na ove daske i kažem nekolike riječi kojim će i Bog biti zadovoljan i zbog kojih će slušaoci zaraditi nagradu?”
U ove nekolike Imamove riječi skriveni su veoma privlačni tanahni detalji. Može se reći da je Imam u ovoj kratkoj rečenici sažeo sve što je imao reći. Prije svega nije se koristio izrazom minber, već je rekao “Dopusti da se ispenjem na ove daske”. To znači da se ne može nazvati minberom sve što neko napravi u obliku minbera, a potom se neko na njega ispenje da drži govor, već su te daske sredstvo da se unište minberi. Ne može se svako ko se obuče na način koji priliči tome mjestu i ko podsjeća na hatiba smatrati promicateljem vjere.
Ovaj hatib koji drži govor prodao je vjeru za ovaj svijet, jer je pristao da stvorenje Božije bude zadovoljno njim, a Stvoritelj srdit na njega. Na taj način stekao je sebi mjesto u Džehennemu. Potom je Imam Sedžad, mir s njim, rekao:
“Želim kazati riječi koje će učiniti Boga zadovoljnim.”
To znači da ono što ovaj hatib govori izaziva Božiju srdžbu. Ne može se Bog učiniti zadovoljnim tako što će se govoriti ružne stvari o hazreti Aliju i ne može se uzdizanjem i hvaljenjem čovjeka kao što je Jezid zaslužiti Božije zadovoljstvo.
“Želim reći nekolike riječi zbog kojih će slušaoci zaslužiti nagradu.”
To znači da slušanje ovoga hatiba ne donosi ništa ljudima osim grijeh i nesreću. To nema nikakva drugog rezultata osim zastranjivanja ljudi s Pravog puta. Ljudi su insistirali da Jezid dopusti Imamu da se obrati, ali je Jezid uporno odbijao, a na kraju je rekao:
“Oni su ljudi koji su još kao dojenčad i u djetinstvu hranjeni znanjem. Ako mu dopustim da govori, osramotit će me.”
Insistiranja ljudi su urodila plodom i Imam Sedžad, mir s njim, popeo se na minber. Govorio je na takav način da je otrgnuo ljudima srca i suze su krenule niz lice. Plač i naricanje začulo se iz mase. Tokom svoga obaraćanja obznanio je položaj Ehli-bejta u okviru islama i uklonio zastor sa svijetlog lica njihovih vrlina i odlika. Poslužio se jednim racionalnim sudom koji prihvataju svi razumni ljudi. Taj sud glasi:
Ko god želi među ljudima imati status poslanika, predvodnika ili vođe, treba imati neku prednost nad njima. Zahvaljujući toj prednosi, može biti izabran za njihova vođu. Časni Kur'an na osnovu tog racionalnog suda kaže:
Pa da li je onoga ko Istini upućuje slijediti preče, ili onoga ko ni sam na Stazi pravoj nije, osim ako ga neko drugi na nju ne uputi? I šta je vama, kako to sudite?[3]
Ovim ajetom ne nudi se nikakva argumentacija, već se njime želi skrenuti pažnja ljudima na neosporivi sud razuma koji kaže da vođa svakog naroda treba bolje od njih poznavati put i svako ko ima potrebu da bude vođen ne može voditi druge. Idolopoklonici Mekke iako nisu vjerovali u Božijeg poslanika, ali su vjerovali u ispravnost ovoga suda. Priznavali su da, ako se treba poslati poslanik od Boga, onda za tu misiju treba biti odabran velikan naroda. Međutim, griješili su u procjeni onoga što čini nekog velikanom i čime zaslužuje prednost. Mislili su da posjedovanje obilnog imetka, mnogo djece i rodbine ili snage i pristalica može biti razlogom stjecanja prednosti nad drugima. Govorili su, ako je Bog htio poslati poslanika narodu Hidžaza, zašto nije odabrao nekoga velikana Mekke, kao što je Velid ibn Mugajre Mehzumi, ili velikana Taifa kao što je Urve ibn Mes‘ud Sekafi.
I govore: “A zašto nije objavljen ovaj Kur'an iz ovih dvaju gradova čovjeku nekom velikom?!”[4]
[1]Biharul-anvar, sv. 45, poglavlje 39.
[2]Al-Kehf (18), 16–18.
[3]Jūnus (10), 35.
[4]Az-Zuhruf (43), 31.
