Stav vjere o Ovom svijetu
Tema rasprave je stajalište vjere u vezi s Ovim svijetom. Naravno, mi ćemo raspravljati samo o stavu islama, a posebno ćemo se osvrnuti na logiku kojom se povodi časni Kur'an. Potrebno je pojasniti tu logiku, jer najučestaliji govori koji se pod nazivom moralne prodike ili savjeta prenose jezikom vjere jesu upravo govori o pokuđenosti Ovoga svijeta i ružnoćama njegovim te preporuke o njegovom napuštanju i ostavljanju. Prva stvar koja pada na pamet svakom onom ko želi kao vjerski učenjak održati ljudima moralnu prodiku jeste da nađe i zapamti neki stih ili neko kazivanje koje govori o pokuđenosti Ovoga svijeta ili preporuku o napuštanju istog. Upravo zato ni jedna druga tema nije ljudima doprla do ušiju koliko je ova.
Ova tema povezana je s odgojem i moralom ljudi i s vrstom pogleda i pažnje koju trebaju imati na životna pitanja, te zbog toga zauzima prvo mjesto po važnosti. Ako se ovo pitanje bude tumačilo na dobar i razuman način, bit će učinkovito u unapređenju morala, očuvanju časti, uzvišenosti ambicije, ostvarenju individualne sreće i lijepih društvenih odnosa. Ako bude tumačeno na nepoželjan način, uzrokovat će obamrlost, bezosjećajnost i razuzdanost kod ljudi te će postati izvorom svake vrste individualne i kolektivne nesreće i beznađa.
Pogrešno tumačenje asketizma i odbacivanja Ovoga svijeta
S vremenom se uvriježio drugi način tumačenja ovog pitanja. Moralne prodike i savjeti, koji su se postepeno javljali na ovom polju u obliku stihova ili proze, najčešće su išli u prilog takvom načinu tumačenja, a njihov učinak je bila obamrlost i bezosjećajnost. Do toga je došlo iz dva razloga. Jedan je utjecaj nekih misli i filozofija koje su postojale još prije islama i koje se temelje na pesimizmu prema egzistenciji, svijetu i kretanjima u vremenu, kao i na zloj prirodi onoga što postoji na Ovom svijetu. Ovaj stav raširen je među muslimanima zbog miješanja među islamskim narodima. Drugi razlog su nemili događaji koji su se desili kroz historiju i posebni društveni uzroci koji su se tokom četrnaest stoljeća odigrali u islamskom okruženju i koji su prirodno rađali pesimizam i nezainteresiranost, kao i širenje filozofije koja se temelji na pesimizmu.
U nastavku moramo vidjeti kakva je kur'anska logika u vezi s navedenim pitanjem. Može li se ova filozofija pesimizma zaključiti iz Kur'ana? Može li se ovakav sadržaj naći u Kur'anu?
Asketizam u Kur'anu
U Kur'anu Časnom Ovaj svijet spominje se kao prolazni život koji nije toliko vrijedan da bi ga čovjek uzeo za krajnji cilj i jedinu želju:
الْمَالُ وَالْبَنُونَ زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَالْبَاقِيَاتُ الصَّالِحَاتُ خَيْرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوَابًا وَخَيْرٌ أَمَلًا
“Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od
Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.”[1]
Iako Kur'an ovaj svijet ne smatra vrijednim da bi bio krajnji cilj i jedina želja, istovremeno ne kaže da su bića i stvorenja na nebesima i zemlji, planine, mora, pustinje, biljke, životinje i čovjek, sa svim ustrojstvom koje posjeduju i kretanjima koja imaju, ružna, pogrešna, neispravna…, već obratno, ovaj poredak smatra ispravnim i Istinom. Kur'an Časni kaže:
وَ مَا خَلَقْنَا السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضَ وَ مَا بَيْنَهُمَا لَاعِبِينَ
“Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali.”[2]
Kur'an Časni zaklinje se bićima i stvorenjima, počevši od minerala preko biljaka do životinja.
وَالشَّمْسِ وَضُحَاهَا وَالْقَمَرِ إِذَا تَلَاهَا
“Tako mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati.”[3]
وَالتِّينِ وَالزَّيْتُون، وَطُورِ سِينِينَ، وَهَذَا الْبَلَدِ الْأَمِين
“Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog.”[4]
وَالْعَادِيَاتِ ضَبْحًا، فَالْمُورِيَاتِ قَدْحًا
“Tako mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju.”[5]
Kur'an Časni kaže:
مَّا تَرَى فِي خَلْقِ الرَّحْمَنِ مِن تَفَاوُتٍ فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِن فُطُورٍ
“Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak.”[6]
U principu, pesimizam prema stvaranju, kretanju i poretku u Kreaciji ne slaže se s islamskom filozofijom, tj. s glavnom jezgrom islamske filozofije koju predstavlja tevhid. Ovakva stajališta ili trebaju biti utemeljena na materijalizmu i negiranju izvora Istine Koji je Mudar i Pravedan, ili na dualnosti i dvojnosti egzistencije, kao što neke filozofske škole ili vjere gaje uvjerenje u dva načela i dva izvora egzistencije: jedan je izvor dobara i ljepota, a drugi izvor zala i ružnoća.
Međutim, u vjeri koja je utemeljena na tevhidu i vjerovanju u Milostivog, Svemilosnog, Sveznajućeg i Mudrog Boga ne ostaje mjesta ovakvim razmišljanjima, kao što je to izričito rečeno u mnogim kur'anskim ajetima.
Razlog zbog kojeg je za Ovaj svijet rečeno da je uništiv i nestajući, zbog čega je poređen s biljkom koja usljed kiše niče i raste, potom vehne, suši se i postepeno izumire, ustvari je zbog podizanja vrijednosti čovjeka kako on ne bi ovosvjetske stvari i ono što ih prati uzeo za krajnji cilj i jedinu želju. Materijalne stvari Ovoga svijeta nemaju tu vrijednost da budu uzvišeni cilj. Ovaj aspekt Ovoga svijet nema veze s tim da ga mi u svojoj biti smatramo zlim i ružnim.
Upravo zbog toga nije viđen ni jedan islamski učenjak da ovaj niz ajeta tumači kao pesimizam prema stvaranju i protjecanju vremena.
Da li je pokuđena naklonost prema Ovom svijetu?
Jedno od pojašnjenja koje su ponudili neki učenjaci za navedene ajete jeste da se pod njima ne misli na ružnoće samog Ovog svijeta, jer dunjaluk, ustvari, čine porodica i prijatelji, zemaljske i nebeske stvari koje nas okružuju, a ni jedna od tih stvari nije ružna niti loša. Sve ove stvari su znak mudrosti i snage Božije i ne mogu biti loše. Ono što je pokuđeno i loše jeste ljubav i naklonosti prema navedenim stvarima. Ljubav prema Ovom svijetu je loša, a ne sām Ovaj svijet. Kao što znamo, u vezi s kuđenjem dunjaluka napisani su mnogi stihovi. Ovo tumačenje jako je rašireno. Većinu osoba kada pitate šta se misli pod ružnoćom dunjaluka, reći će da se pod tim misli na ljubav prema dunjaluku, jer sam dunjaluk nije loš. Da je Ovaj svijet loš, Bog ga ne bi stvorio. Ako obratimo malo više pažnje, uočit ćemo da se ovom načinu tumačenja, koliko god da je rašireno i popularno i da se doživljava kao neupitno, može prigovoriti i da se ne slaže sa samim kur'anskim iskazima. Prije svega, trebamo vidjeti je li sklonost koju čovjek ima prema Ovom svijetu prirodna i fitretska naklonost. Dakle, je li ona položena u čovjekovu prirodu ili se naknadno pojavila usljed nekih faktora? Je li se pojavila zbog utjecaja navika, običaja, nametanja mišljenja i drugih faktora? Naprimjer, roditelji gaje ljubav prema djeci i djeca prema roditeljima, muškarac i žena imaju naklonost prema suprotnom spolu. Svaki čovjek ima ljubav prema imetku, želi da mu se ukaže ljubav i da bude poštovan. On iskazuje sklonost prema mnoštvu drugih stvari. One su u svakom čovjeku, ili su prirodne ili su vještačke, i javile su se kao rezultat lošeg odgoja.
Nema nikakve sumnje da su ovo prirodne i fitretske naklonosti i kao takve one ne mogu biti loše i pokuđene. Kako čovjek može imati dužnost da ih udalji od sebe? Kao što ni za stvorenja oko nas ne možemo reći da su zlo i da nema mudrosti u njihovom stvaranju, tako ni za organe i ono što se nalazi u čovjekovom tijelu ne možemo reći da su bez mudrosti i smisla. Ne može se naći ni jedna mala vena, ni jedna dlaka na tijelu, ni jedan organ u čovjekovom tijelu ili tijelu neke životinje koji bi bio bez smisla, bez mudrosti, drugim riječima višak. Isto vrijedi i za instinkte i porive koji postoje u čovjekovoj duši. Nema nijedne želje ni naklonosti koja je prirodna i fitretska u čovjeku a da nije u tome skrivena neka mudrost i da nema smisla i cilja u njenom stvaranju. Sve one imaju svoj smisao i stvorene su mudrošću. Ljubav prema djeci, ljubav prema roditeljima, ljubav prema supružnicima, ljubav prema imetku, ljubav prema prestižu, želja za poštovanjem i omiljenošću… U svim ovim stvarima leži ogromna mudrost. Bez njih bi se porušile osnove i temelji čovjekovog života.
Pored navedenog sam časni Kur'an ove oblike ljubavi smatra znakom mudrosti Božije. Naprimjer, u suri Ar-Rūm, nakon što stvaranje čovjeka, sna i nekih drugih pojava Kur'an smatra mudrošću Božijom, kaže se:
وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُم مِّنْ أَنفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِّتَسْكُنُوا إِلَيْهَا وَجَعَلَ بَيْنَكُم مَّوَدَّةً وَرَحْمَةً إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ
“I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”[7]
Da je ljubav prema suprugama loša, ne bi se u ovim ajetima spominjala kao jedan od znakova mudrosti Božije.
Zasigurno su ove naklonosti položene u prirodu ljudi i sasvim je jasno da su one uvod i sredstvo kako bi se stvari i poslovi u svijetu mogli ostvariti i očuvati svoju disciplinu, uređenost, red i kretanje. Da ih nema, ne bi bio moguć nastavak vrste, ne bi se nastavili život i civilizacija, ne bi bilo kupoprodaje, kretanja i pomicanja. Ukratko, čovjek se ne bi zadržao na licu zemlje.
Ovo su bila dva obrazloženja i dva načina gledanja na Ovaj svijet. Jedan je, dakle, mišljenje onih koji Ovaj svijet po svojoj biti smatraju svijetom zla, nemorala, razvrata, propasti itd., dok drugi smatraju da je sām Ovaj svijet sve to, ali da je loša ljubav i vezanost za njega.
Što se tiče onih koji na Ovaj svijet u njegovoj cijelosti gledaju pesimistično a egzistenciju i život smatraju pokvarenošću i zlom, oni nemaju rješenje i ne nude put sreće i spasa kako bi se izbavili iz te nedaće, osim da vjeruju u ispraznost svega i da teže samoubojstvu. Ovakvo mišljenje je najgluplje, a najnesretniji ljudi su ovakvi ljudi. Oni su, kako kaže William James, kao miševi uhvaćeni u mišolovci i mogu samo cijukati i plakati.
Međutim, oni koji kažu da sām Ovaj svijet nije loš, već je loša vezanost za njega, tvrde da se ne mora izgarati i miriti sa situacijom.
Rješenje i način na koji se čovjek može izbaviti iz ove nedaće jeste da se bori protiv vezanosti za Ovaj svijet i da pokida te veze. Tek tada čovjek će biti izbavljen i spašen od svih zala i prigrlit će istinsku sreću.
U odgovoru ovoj skupini ljudi treba reći sljedeće:
Pored toga što su sve snage, potencijali i naklonosti koje postoje u čovjeku u potpunosti prirodne i fitretske, po jednom preciznom filozofskom mišljenju koje su, ne tako davno, i psiholozi potvrdili, nije ih moguće uništiti. Najviše što se može postići jeste to da se asketizmom, odricanjem i borbom one preusmjere, da se potisnu u podsvijest i da se potom pojave u drugom, mnogo opasnijem obliku, da se manifestiraju kroz neki drugi kanal proizvodeći duševne i psihološke bolesti.
Kidanje korijena ovih veza u potpunosti je na čovjekovu štetu. To je isto kao kada bismo otkinuli jedan njegov organ, naprimjer, ruku, nogu ili oko.
Svaki nagon u čovjeku je snaga koja je položena da bi bila pokrenuta i da bi djelovala. U stvaranju nema besmisla. Zbog čega se trebaju gasiti i rušiti izvori ovih snaga u čovjeku?
Kur'anska logika pogleda na Ovaj svijet
Ono što se može zaključiti iz Kur'ana nije to da su ljubav i naklonost prema ovosvjetskim stvarima sami po sebi loši i nije rješenje u njihovom potiskivanju. Postoji drugačije rješenje. Ono što Kur'an smatra pokuđenim jeste ljubav u smislu zatvorenosti, osjećaja ugodnosti, predanosti i zadovoljstva ovosvjetskim stvarima.
الْمَالُ وَالْبَنُونَ زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَالْبَاقِيَاتُ الصَّالِحَاتُ خَيْرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوَابًا وَخَيْرٌ أَمَلًا
“Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na Ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.”[8]
Časni Kur'an ovako opisuje osobe koje su predane ovosvjetskom životu.
إَنَّ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَاءنَا وَرَضُواْ بِالْحَياةِ الدُّنْيَا وَاطْمَأَنُّواْ بِهَا وَالَّذِينَ هُمْ عَنْ آيَاتِنَا غَافِلُونَ
“Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na Ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim nemarni.”[9]
U ovom ajetu govori se o pokuđenosti Ovoga svijeta u smislu predanosti njemu i smirenosti uz materijalna dobra. Ovo je opis onih koji su se odali Ovom svijetu na pogrešan način. Časni ajet kaže:
فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلَّا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا ذَلِكَ مَبْلَغُهُم مِّنَ الْعِلْمِ
“Pa, okreni se ti od onoga ko se od Opomene Naše odmeće, i koji samo želi život ovosvjetski! To je njihova razina znanja!”[10]
I u ovom ajetu govori se o osobama koje nemaju drugog cilja osim Ovog svijeta i njihova razmišljanja ne idu dalje od materijalnih stvari.
زُيِّنَ لِلنَّاسِ حُبُّ الشَّهَوَاتِ مِنَ النِّسَاء وَالْبَنِينَ وَالْقَنَاطِيرِ الْمُقَنطَرَةِ مِنَ الذَّهَبِ وَالْفِضَّةِ وَالْخَيْلِ الْمُسَوَّمَةِ وَالأَنْعَامِ وَالْحَرْثِ ذَلِكَ مَتَاعُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَاللّهُ عِندَهُ حُسْنُ الْمَآبِ
“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”[11]
Ni u ovom ajetu ne govori se o korištenju prirodnih želja i sklonosti. Govori se o tome da je ljubav prema stvarima kroz koje se ispoljavaju strasti uljepšana u očima nekih ljudi i prikazana ljepšom i većom nego što jeste. Ljude je zaokupila, zavela i predstavila se kao poželjno savršenstvo. Na drugom mjestu časni Kur'an kaže:
أَرَضِيتُم بِالْحَيَاةِ الدُّنْيَا مِنَ الآخِرَةِ فَمَا مَتَاعُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فِي الآخِرَةِ إِلاَّ قَلِيلٌ
“Zar vam je miliji ovozemni život od Svijeta Onoga?! A prema Svijetu Onome slast života ovosvjetskoga tek je neznatna.”[12]
Svi ovi ajeti kritiziraju osjećaje ugodnosti, zadovoljstva i naklonosti prema Ovom svijetu.
Postoji razlika između sklonosti i ljubavi prema imetku, djeci i ostalim stvarima koje prate ovosvjetski život i toga da čovjek bude potpuno predan njima, da mu čine zadovoljstvo i da ih uzima za krajnji cilj. Kada je cilj čovjeka udaljiti od ograničenog zanimanja samo za materijalno, put rješenja nije dokidanje tog zanimanja i potiskivanje ovih snaga. Zapravo, rješenje je u oslobađanju i pokretanju čitavog niza drugih zanimanja koja se u čovjeku javljaju nakon tjelesnih, a koja imaju potrebu za poticanjem i oživljavanjem. Prema tome, vjerska učenja su, ustvari, zarad (zbog) buđenja uzvišene svijesti i spoznaja u čovjeku, a ta svijest i spoznaje postoje u čovjekovom nagonu i prirodi. Budući da su te spoznaje uzvišenije i crpe svoju egzistenciju iz višeg svijeta, one se bude kasnije i imaju potrebu da budu podstaknute i oživljene. Te svijesti i spoznaje povezane su s duhovnošću.
Svako zanimanje u čovjeku jedno je vrelo u njegovoj duši koje, kada se podstakne, može poteći. Smisao vjere nije zatvaranje osjetilnih materijalnih vrela. Smisao je otvaranje i ulaganje napora kako bi potekla i ostala vrela, tj. vrela duhovnosti. Drugim riječima, cilj nije ograničavanje i smanjivanje osjetilnih snaga od one mjere koja je mudrom rukom Božijom stvaranjem položena u čovjeka, već je cilj oslobađanje čitavog niza duhovnih snaga koje imaju potrebu da budu oslobođene. Jednim prostim primjerom pojasnit ćemo navedeno:
Čovjek ima dijete i šalje ga u školu. Kada roditelj primijeti da su djetetova pažnja, težnja i ambicija u cijelosti usmjerene prema igri, zabavi i prejedanju, on biva uznemiren i kritizira dijete zbog toga. Roditelj se prema djetetu odnosi strogo, čak ga naziva pogrdnim imenima, jer ima želju da se u djetetu javi zanimanje za nastavu, knjigu i učenje. Ova zanimanja se u djetetu, prirodnim tokom gledano, javljaju kasnije od zanimanja za igru i jelo. Pored toga, imaju potrebu da budu podstaknuta. Nagon prema znanju postoji u svakom čovjeku, ali ga treba podstaknuti.
Ipak, ovo nije dokaz da je očeva želja da njegovo dijete uopće nema interes prema igri, hrani, odmoru. Ako jednog dana osjeti da je dijete izgubilo volju za igrom i hranom, izuzetno će biti uznemiren i to će uzeti kao dokaz jedne vrste bolesti. Obratit će se liječniku, jer zna da zdravo dijete, istovremeno dok treba pokazivati interes za školu i knjigu, treba imati čilost i vedrinu, igrati se u određeno vrijeme i jesti u određeno vrijeme. Prema tome, kada otac grdi i kritizira dijete govoreći mu da je nestašno ili nezasito, to je, ustvari, njegovo jadanje na ograničenost djetetovog zanimanja za igru i jelo.
Korijen ove logike u islamskom svjetonazoru
Logika časnog Kur'ana u vezi s Ovim svijetom i zabrana ograničavanja interesa samo na Ovaj svijet i materijalne stvari uzrokovani su jednom vrstom kur'anskog pogleda i stava prema svijetu i čovjeku. Iznoseći stav o Ovome svijetu časni Kur'an ne smatra da je izvor egzistencije ograničen samo na materijalni i ovosvjetski izvor. Priznajući veličinu Ovoga svijeta koji njemu pripada, Kur'an vjeruje u drugi izvor koji je dosta veći, širi i opsežniji. Ovaj svijet naspram njega je neznatan. Što se tiče čovjekovog stava prema Ovom svijetu, Kur'an kaže da se čovjekov život ne ograničava samo na ovosvjetski, već da se nastavlja i na drugom svijetu. Prema tome, kur'anski stav o čovjeku je da, pored činjenice da je čovjek jedan od plodova Ovoga svijeta, opseg njegove egzistencije i života doseže i prostire se do granica koje nadilaze Ovaj svijet. Nema sumnje da ovaj čovjek s ovakvom važnošću za krajnji cilj ne treba uzeti Ovaj svijet i materijalne stvari i sebe prodati za njega. Imam Ali, mir s njim, kaže:
وَ لَبِئْسَ الْمَتْجَرُ أنْ تَرى الدُّنْيا لِنَفْسِكَ ثَمَناً
“Kako je loša trgovina da Ovaj svijet vidiš cijenom svoje duše.”[13]
Prema tome, kao što jedno poglavlje iz svjetonazora i kur'anske filozofije, tj. poglavlje o tevhidu, kao što sam rekao na početku, ne dozvoljava da pesimistično gledamo na ovaj osjetilni svijet, drugo poglavlje iz kosmologije zahtijeva da čovjekov uzvišeni cilj i krajnja želja budu veći od Ovog svijeta i materijalnih stvari. To poglavlje je poglavlje o proživljenju i čovjeku.
Moral i obožavanje Ovoga svijeta
Pored ovoga, u islamu postoji još jedno poglavlje koje od čovjeka traži da smanji pridavanje važnosti materijalnim stvarima, a to je poglavlje o odgoju i moralu. Ovaj dio prihvataju i ostale škole mišljenja koje se bave pitanjem odgoja, ističući činjenicu da za čovjekov društveni odgoj i pripremanje čovjeka za društveni život treba učiniti nešto kako bi osobe imale duhovni cilj i uzvišeni ideal a ne da budu pohlepne prema materijalnim stvarima. Što vatra pohlepe i gramzivosti bude jača ne samo da neće uzrokovati izgradnju i napredak zajednice već će uzrokovati rušenje i pustošenje društva.
Što se tiče sreće, iako čovjek ne treba pretjerivati i poput nekih filozofa govoriti da je sreća i ugodnost u napuštanju svega, bez sumnje jedan od primarnih uvjeta sreće je osjećaj nepotrebnosti i neobraćanje prevelike pažnje na ovosvjetska dobra.
Ponudit ćemo još jedno pojašnjenje. Moguće je da neko iz ovoga što smo rekli – da je cilj suzbiti ograničenost čovjekovih interesovanja na materijalne stvari – pomisli kako treba voljeti i Boga i Ovaj svijet. Treba uzeti za poželjno savršenstvo i materijalno i duhovno, što predstavlja jednu vrstu širka. Ne, nije to smisao rečenog. Smisao je da čovjek ima čitav niz prirodnih emocija i vezanosti za stvari koje su na temelju mudrosti stvorene u čovjeku. Svi poslanici i evlije okorištavali su se njima i zahvaljivali su Bogu na njima. Njih nije moguće pokidati i, pod pretpostavkom da se mogu pokidati, nije ih dobro kidati.
Čovjek ima drugu sposobnost koja nadvladava ove naklonosti i emocije, a to je sposobnost posjedovanja željenog savršenstva, odnosno posjedovanja ideala. Ovaj svijet i materija ne trebaju usavršavanje i prelazak puta da postanu ideal i željeno savršenstvo. Ljubav koja je pokuđena je ova vrsta ljubavi. Naklonosti i osjećaji vrsta su sposobnosti u čovjeku i oni su poput sredstava za život. Međutim, sposobnost posjedovanja željenog savršenstva posebna je sposobnost koja izvire iz dubine čovječnosti i dragulja ljudskosti i svojstvena je samo čovjeku. Poslanici nisu došli da unište naklonosti i osjećaje u čovjeku i da ugase njihova vrela, već su došli da Ovaj svijet i materijalne stvari izmjeste iz okvira željenog savršenstva, a da Boga i duhovnost predoče kao željeno savršenstvo. Ustvari, poslanici žele nedopustiti ovom svijetu i materijalnim stvarima da iziđu iz svog prirodnog mjesta i položaja, tj. bivanja predmetom zanimanja, naklonosti i posvećivanja emocijama, što i jest njegov prirodni položaj i jedna vrsta prirodnog spoja između čovjeka i stvari, i zamijene tako svoje pravo mjesto smještajući se na sveti položaj koji se zove srce, a koje je centralna jezgra čovjekove egzistencije, kapacitet njegove čovječnosti i središte njegove privlačnosti u beskonačnost, što će prirodno spriječiti čovjeka od uzdizanja prema neograničenom savršenstvu. To što se u Kur'anu kaže:
مَّا جَعَلَ اللَّهُ لِرَجُلٍ مِّن قَلْبَيْنِ فِي جَوْفِهِ
“Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao”[14], ne znači da ljudi trebaju pokazivati zanimanje ili prema Bogu ili prema nečemu mimo Boga, počevši od žene, djece, imetka itd. Želi se reći da ljudi trebaju imati jedan uzvišeni cilj i krajnju težnju. Dvije stvari koje se ne mogu spojiti jesu ili Bog kao krajnja želja ili ovosvjetske materijalne stvari, a u suprotnom sasvim je jasno da je ostvarivo iskazivanje zanimanje prema nekolike stvari u jednom trenutku.
[1] Al-Kahf, 46.
[2] Ad-Duhān, 38.
[3] Aš-Šams, 1-2.
[4] At-Tin, 1-3.
[5] Al-‘Ādijāt, 1-2.
[6] Al-Mulk, 3.
[7] Ar-Rūm, 21.
[8] Al-Kahf, 46.
[9] Jūnus, 7.
[10] An-Nadžm, 29-30.
[11] Āli ‘Imrān, 14.
[12] At-Tewba, 38.
[13] Staza rječitosti, govor 32. (Prema prijevodu prevodioca ove knjige.)
[14] Al-Ahzāb, 4.
