Svijet ćelija
Svijet ćelija
Današnji naučnici su prevazišli posmatranje prostim očima i u stanju su optičkim instrumentima motriti i neka druga živa bića. Čak su, zahvaljujući svojim naučnim dostignućima, u stanju vidjeti ćeliju koja predstavlja prvotnu jedinku svih živih bića svijeta. Sigurno da je ovaj naučni napredak objelodanio mnoge skrivene znakove Božije i mnogo više nego ranije pokazao širok raspon božanske prirodne upute.
Doktor Alexis Carrel poznati je stručnjak histologije i embriologije. O njemu su napisali sljedeće:
Senzacionalnije od svih otkrića jeste otkriće velikog embriologa Alexisa Carrela. On je uspio u potpunosti uzgojiti tkivo te je čak uspio dio srca pileta čuvati 30 godina u institutu Rockefeller u Njujorku.[1]
Ovaj veliki učenjak obavio je precizna istraživanja i stekao značajna iskustva o životu ćelija izvan tijela. Dio prevoda njegovog kazivanja ćemo iznijeti ovdje. Postaje jasno da i ta sićušna i naizgled beznačajna ćelija koristi zrake milosti božanske upute po stvaranju.
Anatomi i fiziolozi još otprije poznaju opće odlike tkiva i organa, ali sve donedavno uopće nisu bili u stanju da izučavaju i upoznaju odlike ćelija. Međutim, uz pomoć metoda koje omogućavaju uzgajanje živih tkiva u laboratorijima postalo je moguće dobiti mnogo više podataka i dublja saznanja o životu ćelije. Sada ćelije pokazuju začudne osobine i očigledne moći koje – premda su skrivene u običnim uvjetima – u nekim posebnim hemijskim i fizičkim stanjima postaju vidljive.[2]
Ćelije, poput živih bića, imaju različite tipove, a u isto vrijeme određuju se posredstvom svojih strukturalnih posebnosti i znanstvenih karakteristika.[3]
Kada se različite vrste ćelija puste da se razvijaju u laboratoriju, postaju jasne njihove posebnosti, poput posebnosti različitih vrsta mikroba. Svaka skupina ćelija ima određen broj posebnih osobina, pa i ako te ćelije godinama budu odvojene od tijela, one i dalje čuvaju osobine koje su imale u tijelu.[4]
Čak i ako se u ogromnom broju nađu na gomili u obliku tkiva ili organa, ćelije ne zaboravljaju svoje izvorno jedinstvo i poznaju unaprijed određene dužnosti koje trebaju izvršavati u sklopu tijela. Eksperimentom se pokazalo da ako se ćelije tkiva sluznice čuvaju nekoliko mjeseci izvan tijela, njihov broj se povećava, ali one i dalje čuvaju svoj raniji poredak poput mozaika. To znači da se organizuju u istom obliku u kakvom su bile u tijelu. Isto tako, bijela krvna zrnca izvan tijela jedu mikrobe i crvena krvna zrnca, iako više nema tijela da bi ga štitile od ovih napasnika. Jedna od osobina živih činilaca jeste i to da po iskonskoj prirodi poznaju svoje dužnosti. Ćelije izvan tijela mogu graditi naročita tkiva, makar u ovom postupku nemale upućivača ni cilj. Naprimjer, ako iz jedne kapi krvi tečne plazme pustimo da nekoliko crvenih krvnih zrnaca zbog težine krene naniže poput potočića, ubrzo će se oko tog potočića oblikovati nizovi fibrina i tanki zid u obliku cijevi kroz koji će crvena krvna zrnca prolaziti. Potom će se bijela krvna zrnca raširiti oko ove cjevčice i međusobno uvezati te tako oblikovati kapilare. Na ovaj način će krvna zrnca, bez postojanja srca, kolanja krvi i tkiva koje iziskuje krv, graditi dio sistema za kolanje krvi.[5]
Ono što su naučnici do jučer znali o prirodnoj i kreacijskoj uputi Božijih stvorenja svodilo se otprilike na sljedeća saznanja, npr. o mački:
1) Mačka je opskrbljena cjelovitim instrumentarijem za održavanje života. Pored toga, ona posjeduje i poseban mehanizam za očuvanje vrste.
2) Mačka jako dobro zna kako da koristi svoje životne alate, a jako dobro zna i kako da začne novog potomka, kako da ga u stomaku čuva do donošenja na svijet i kako da ga podiže.
Zanimljivo je da su naučnici današnjice otkrili da svaka mačka ima milijarde živih ćelija sa različitim osobinama i kvalitetama, pri čemu svaka skupina tih ćelija gradi jedan zaseban organ. Još je zanimljivije da svaka od tih ćelija posjeduje sposobnost samostalnog preživljavanja. Dakle, kroz božansku stvaralačku (tekvîni) uputu svaka ćelija zasebno zna svoj put sreće i put postizanja vlastitog savršenstva. Citolozi su otkrili da ćelije – ne samo u živom organizmu nego i izvan tijela, naprimjer u laboratorijskim uvjetima – poznaju svoje obaveze. Ono što im je Uzvišeni Gospodar perom odredbe povjerio one nikada ne zaboravljaju i to vjerno izvršavaju.
Prošle godine – 1961 – novine su prenijele da je italijanski profesor Daniele Petrucci uspio u laboratorijskim uvjetima u epruveti spojiti mušku i žensku polnu ćeliju i tako dobiti novo ljudsko biće.
Pariz, 14. januar, Francuska novinska agencija: Danas je objavljeno da je profesor Daniele Petrucci, jedan od najpoznatijih biologa, uspio spojiti mušku i žensku jajnu ćeliju izvan maternice, čime se stvorio embrion koji je uzgajao vještačkim putem.[6]
Italijanski profesor Daniele Petrucci je potvrdio: Film koji sam pripremio veoma dobro pokazuje kako muški spermatozoid u epruveti ulazi u žensku jajnu ćeliju iz koje nastaje embrion koji se razvija narednih 29 dana.[7]
Katolički krugovi i Vatikan uvjereni su da ovakvi eksperimenti narušavaju i kvare duh i moral čovjeka te su svjetski naučnici uvjereni da se ne treba upuštati u ovakve eksperimente kojima se proizvode živa bića, nakon čega se usmrćuju.[8]
Da li je sam ovaj čin ubijanja djeteta iz epruvete s vjerskog stanovišta sporan ili ne, o tome ovdje ne bismo raspravljali. Međutim, osnova ovog naučnog postupka temelji se na jednom načelu aktualnog stvorenog svijeta, koji je samo jedan od odjeljaka božanske upute očitovane u ćelijama. Spermatozoid u sjemenu čovjeka zapravo je samo jedna od stvari o kojoj je Musa ibn Imran rekao:
رَبُّنَا الَّذِى أَعْطَى كُلَّ شَىْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى
Gospodar naš je Onaj Koji je sve Svome stvorenju podario i potom ga uputio![9]
Nadalje, Uzvišeni Bog je tom muškom spermiju dao potrebna uputstva, između ostalih i težnju prema ženskom jajašcetu.
Uobičajeno je da je žensko jajašce smješteno u jajovodu. Muški spermiji su, po Božijoj zapovijedi, dužni doći do njega i na putu spajanja ulažu ogroman napor kako bi se jedan od njih spojio sa jajašcetom i uzrokovao nastanak ljudskog bića.
Upravo kao što je rečeno, naučnim eksperimentima je potvrđeno da ćelije mogu postojati i izvan tijela te na različite načine izvršavati i ne zaboravljati svoje zadane obaveze. Prema tome, ukoliko italijanski profesor uspije žensko jajašce izolovati iz jajovoda, staviti ga u neku epruvetu te mu omogućiti sve ostale potrebne uvjete, muški će spermij, budući da i izvan tijela ne zaboravlja svoju ulogu i obavezu, i u tim novim okolnostima izvršiti svoju dužnost; spojit će se sa ženskim jajašcetom i omogućiti da se oblikuje novi ljudski zametak.
Svaka skupina ćelija u svom prirodnom okruženju pamti svoju funkciju i obavezu i može tu obavezu izvršiti i u neprirodnim i neuobičajenim uvjetima. Ova velika tajna je toliko skrivena i nepoznata da mnogobrojni naučnici još uvijek nisu upoznati sa mnogim njenim detaljima.
Različite vrste ćelija se raspoznaju na osnovu svog specifičnog kretanja, načina grupisanja, izgleda njihovih kolonija, stepena razvoja, materija koje luče, hrane kojom se prehranjuju kao i vanjskog izgleda. Posebni zakoni svake skupine ćelija, odnosno svakog organa ovisni su o osobinama ćelija koje ga grade. Da su ćelije imale isključivo one osobine koje su anatomi poznavali, one ne bi mogle graditi tijelo. Ćelije, sa novim okolnostima u svakodnevnom životu ispoljavaju neograničen broj dotad prikrivenih osobina koje se razotkrivaju samo u slučaju fizičko-hemijskih promjena sredine te grupišu u zgusnute oblike čiji se redoslijed uređuje prema strukturalnim i praktičnim koristima i potrebama tijela.[10]
Ćelije nužno slijede uvjete svog okruženja, stalno uzrokuju promjene unutar tog okruženja ili se mijenjaju shodno promjenama u okruženju. U suštini, ćelije su neodvojive od svoje okoline te se kakvoće njihove strukture i djelovanja određuju uz pomoć fizičkih, fizičko-hemijskih i hemijskih stanja tekućine koja ih okružuje.[11]
Ćelije različito djeluju u uobičajnom i neuobičajnom stanju jer okolnosti i uvjeti sredine utiču na njih. U slučaju bolesti, koja predstavlja neuobičajno stanje tijela, ćelije sa svojim skrivenim i nepoznatim odlikama, koje su po Božijoj zapovijesti položene u njih, provode aktivnosti u svrhu odbrane tijela od bolesti. Trudnoća majke također predstavlja jedno neuobičajeno stanje. Iako prvobitna ćelija nastaje spajanjem spermatozoida i ženske jajne ćelije, sa stanovišta prirodnog okoliša maternica nije različita od neprirodnog okruženja u laboratoriju, ali, bez sumnje, u toku devetomjesečnog rasta djeteta u stomaku, ćelije majčinog tijela su pod uticajem novog trudničkog okruženja i obavljaju različite funkcije, kako bi bile djelotvorne u izgradnji prirodne građe djeteta. Upravo iz ovog razloga italijanski profesor 29. dana prekida svoj eksperiment uzgoja laboratorijskog djeteta.
Dječiji zametak je nakon 25 dana poprimio oblik te je eksperiment 29. dana svjesno obustavljen. Italijanski profesor je objavio da je obustavio eksperiment zato što je postojala vjerovatnoća da se iz embrija formira čudovište i da kasniji razvoj djeteta ode u krivom pravcu.
Ova stvar pokazuje da naučnici još uvijek ne mogu stvoriti potpune uvjete za razvoj embrija djeteta sve do njegovog rođenja izvan tijela majke. Još uvijek postoji nepoznanica u vezi sa promjenom oblika organa, uticajem hormona i zagonetnom igrom između sjemena dvoje ljudskih bića.[12]
[1] Tarihe ‘ulum, str. 706.
[2] Ensane našenahte, str. 66.
[3] Ensane našenahte, str. 68.
[4] Ensane našenahte, str. 69.
[5] Ensane našenahte, str. 102.
[6] Ettela‘at, br. 10410.
[7] Ettela‘at, br. 10429.
[8] Ettela‘at, br. 10411.
[9] Ta-ha, 50.
[10] Ensane našenahte, str. 66-69.
[11] Ensane našenahte, str. 66.
[12] Ettela‘at, od 16. 01. 1961., br. 10411.
