Tevba – pokajanje – 4
Tevba – pokajanje – 4
Gospodaru naš rekoše oni, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.[1]
Naša rasprava se odnosi na pokajanje. Tevba je prvo stajalište za one koji hoće da očiste duh, kao i za ibadet i pokoravanje. Ako neko ima namjeru da se približi Bogu, i ako hoće sebe da pripremi, mora
da se vraća svojoj crnoj prošlosti i da čini pokajanje.
Obećao sam da vam iznesem objašnjenja koje je Zapovjednik vjernih, Imam Ali, dao o pokajanju, u kojima je objasnio istinitost, uslove i stepene savršenstva tevbe. U uvodu, prije nego što izložim objašnjenja hazreti Alija, odgovorit ću na jedno pitanje. To pitanje je: kada će biti prihvaćeno čovjekovo pokajanje, kada je vrijeme za pokajanje? Znači, dokle čovjek ima rok za pokajanje?
Sve dok boravi na ovom svijetu, i živ je, i dok se nije direktno suočio sa smrću, čovjek ima priliku za pokajanje. Kada se čovjek nađe u kandžama smrti i nema nade za izbavljenje, njegovo pokajanje neće biti prihvaćeno. Ti posljednji časovi i trenuci su, po hadiskim komentarima, časovi kada se progleda, znači trenutak kada čovjek pogleda u smrt i drugi svijet, i vidi ih. Tada čovjek dok je još uvijek živ, vidi drugi svijet ispred sebe. Prije tog momenta, čovjekovo pokajanje je prihvaćeno, ali u tom trenutku, ono više nije prihvaćeno, kao što i na drugom svijetu pokajanje više ne znači ništa. Čovjek tamo više nije u stanju da se pokaje, čak i ako to hoće. To sigurno nije stvarno pokajanje i samo je jedno površno djelovanje. Njegova pokajanja neće biti prihvaćena. Ali zašto je tako u ovom slučaju? Odgovor na ovo pitanje je dopuna prethodne rasprave i zbog toga započinjem ovu. Zašto pokajanje nije prihvaćeno u trenutku kada čovjek pogleda smrti u lice?
Kur'an kaže da: Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali i tada bi nevjernici stradali.[2]
Zašto? Zato što pokajanje nije samo žaljenje i povratak. Znači, ako se čovjek pod bilo kojim uslovima samo vraća s pogrešnog puta, to se ne ubraja u pokajanje. Pokajanje je to kada se u čovjekovoj biti pojavi jedna unutrašnja revolucija.
Čovjek će, kada stigne do stepena na kome osjeća da je u kandžama smrti, i vidi Božiju kaznu, tada sigurno izraziti svoje vjerovanje, ali ovakvo izražavanje vjere nije sveta unutrašnja revolucija. Kur'an o faraonu kaže:
I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam.”[3]
Faraon, sve dok je živ i uživa u životu na ovom svijetu i ponaša se faraonski, nemoguće ga je ubijediti ni sa jednim razlogom i on ne prihvata savjet ili pouku. Šta je između mađioničara i Muse a.s., da su čak i sami mađioničari povjerovali. On se tada još više pobuni. Namjerava da ubije Musu, a.s., i njegov narod i proganja ih. A kada se davi u moru i voda ga ščepa, uviđa da mu je kraj života, i biva siguran da mu više nema spasa, pa kaže: “Ja vjerujem da nema boga osim Onoga...” Ovdje se pokajanje više ne prihvata. Zašto Bog ne prihvata? Zar kod Boga ima škrtosti? Ne, ako bude pokajanja, On prihvata. Ovo nije pokajanje.
Pokajanje znači unutrašnja revolucija. Ovo nije sveta unutrašnja revolucija. Kod čovjeka koji, kada se nalazi na dnu mora, a oko njega je svuda voda, i sa koje god strane da pogleda, vidi samo vodu, i u tom stanju izražava pokornost, nije se probudila savjest. Njegova savjest nije oživjela, nije se pobunio protiv samog sebe. Već sada, kada sebe vidi kao jadnika i bespomoćnog, od straha se predaje. Zato njemu kažu: “Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?” Zašto prije jedan sat, kada si bio slobodan, to nisi rekao? Da si prije jedan sat, dok si bio na slobodi, rekao ovu riječ, bilo bi očigledno da se u tebi pojavila sveta unutrašnja revolucija, ali sada, kada kažeš ovu rečenicu, to nije sveta revolucija, nego je bespomoćnost i jadikovanje. Koji to zločinac ne žali u trenutku kada biva uhvaćen od strane pravde? Ali, to nije žaljenje. Nije znak popravljanja. Ako se zločinac, prije hvatanja, sam iznutra mijenja, i ako se, u slučaju kada bi imao mogućnosti za zločin, odriče zločina, to je tevba i pravi povratak. Zato razlog što u posljednjem trenutku, u stanju kada se ugleda drugi svijet, čovjekovo pokajanje nije više prihvaćeno, je taj da to nije pokajanje. Ne radi se o tome da je pokajanje i da nije prihvaćeno, već da to uopće nije pokajanje.
Ali, zašto čovjekovo pokajanje nije prihvaćeno na drugom svijetu? Odgovor na ovo pitanje smo dali. Zato što su u tom svijetu sve stvari pregledne i vidljive. Kada se tamo izrazi kajanje i kaže; “O, Bože, kajem se”, to kajanje nije sveta unutrašnja revolucija, nije slobodna revolucija. Drugo, da li znate šta je čovjek kada umre? On je kao voće koje je bilo na drvetu, i poslije sazrijevanja se, ili nezrelo ili poluzrelo (bilo u kom obliku) odvojilo od drveta i palo. Dok je na drvetu, voće zavisi od poretka drveta. Ako sazrijeva, zri putem drveta. Ako mu stigne voda, stiže putem korijena. Ako stignu hranjive materije, stignu putem drveta. Ako koristi vazduh, to je preko drveta. Ako ima sladak ukus to je zbog akcije i reakcije koja se dešava u drvetu. Ako mijenja boju, opet je putem drveta. Čim voće padne sa drveta, gube se sve mogućnosti koje je imalo. Do prije jedan sahat, na primjer, jabuka koja je pala sa drveta, na drvetu je bila nezrela ili poluzrela, i postojala je ta mogućnost da za jedan korak ide naprijed, da promijeni boju, da se poveća njena težina, da bude ukusnija, slađa i ljepše miriše, ali čim padne sa drveta, izgubi sve mogućnosti. Znači, posljednje stanje je u trenutku pada sa drveta.
Čovjek je plod drveta prirode, on je plod drveta svijeta. Sve mogućnosti koje postoje za ljude, postoje u prirodi i svijetu. Za naše popravljanje, u svijetu postoji mogućnost. Također, za nas u svijetu postoje stvari da budemo lošiji. Mi, koji živimo na ovom svijetu, jesmo na drvetu ovog svijeta i prirode, mi smo plod ovog drveta.
“O dragi moji, ovaj svijet je kao drvo,
Mi smo na njemu samo poluzreli plodovi.”
Dok smo na drvetu prirode, imamo sve mogućnosti. Ako činimo ibadet, sazrijevamo kao voće koje zri. Ako činimo grijeh, mi smo poput voća kojeg je napala bolest. I nas tada kao da napada gamad, kao kada neke vaške ili crvi napadnu plod putem drveta. Pokajanje je jedna od ovih mogućnosti. To je kao voda i hrana koje putem drveta prirode moraju da nam stignu. Stoga, kada umremo, nama više neće stići. Zašto? Rekao sam. Pokajanje je jedna sveta revolucija, i sve promjene, revolucije i pokreti pripadaju ovom svijetu, penjanje i silaženje je na ovom svijetu. Čim stavimo nogu na drugi svijet, mi smo na nivou i stepenu i u pravcu u kome se nalazimo, i tu ćemo biti zaustavljeni. Najveća granica objektivizma je dostignuta. Još jedan primjer. Dok je u materici dijete zavisi od postojanja svoje majke. Dobija hranu, vodu, zdravlje i bolest preko nje. Ali, čim se rodi, više ne zavisi od nje. Neka druga pravila dominiraju nad njim i ono više ni jedan trenutak ne može da živi u materici, gdje su bila prethodna pravila. Kada ode sa ovog svijeta, čovjek trpi promjenu u pravilima života, i ne postoji mogućnost da koristi ni najmanje odredbe od pravila koje su postojale u ovom svijetu. Čin pokajanja, napredak i zaostajanje, penjanje i silaženje, promjena puta i pravca, sve pripada ovom svijetu.
Ovo su riječi hazreti Alija: “O ljudi! Danas je dan za djelovanje, a nije dan za svođenje računa. Svijet nije mjesto kazne i svođenja računa.”
Ne kaže da ne postoji ni jedna kazna na svijetu. Neke radnje na svijetu, su kazne, neke nesreće koje se dese na ovom svijetu, su posljedica čovjekovih radnji. Ali, nemojte misliti da Bog proračunava svako loše djelovanje na ovom svijetu, i nemojte misliti da je svako loše stanje, koje zadesi čovjeka, posljedica jedne od njegovih radnji. Nije tako. Stoga, ako jedan čovjek u ovom svijetu nikako nije dobio kaznu, da li to znači da je njegov račun bio čist? Ne. Da li ako je neko u ovom svetu imao teškoću u životu nužno znači da je to posljedica njegove loše radnje? Da li to znači da ih je Bog kaznio na ovom svijetu? Ne, nije tako. Islamska učenja nam kažu: “O, ljudi! Danas je dan za djelovanje i nije dan za račun. Suprotno, drugi svijet nije dom djelovanja, već je isključivo dom za svođenje računa.”
Onda, to da je čovjekovo pokajanje ograničeno na vrijeme prije nego što se ugleda smrt, i njene posljedice, i da nakon što je čovjek ugledao smrt, kao faraon, pokajanje više nije prihvaćeno, i takođe, da na drugom svijetu nema pokajanja, to su bile stvari koje sam vam naveo. Šta zaključujemo na osnovu ovih stvari? Imam Ali kaže: “O, ljudi…” Mi moramo da iskoristimo priliku i da ne budemo od onih koji odlažu pokajanje računajući da imaju vremena. Bog kaže:
On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana.[4]
Ovo obećanje neće zakasniti, još imamo život, još uvijek jedan od stotinu cvjetova nije procvjetao, sve su to obmane kojim nas obmanjuje šejtan, obmane nefsa. Čovjek ne smije da odloži pokajanje.
[1] A’raf, 23.
[2] Gafir, 85.
[3] Junus, 90.
[4] Nisa, 120.
