U svratištu Se'alebije – Ukućani su najupućeniji
U svratištu Se'alebije
Imam Husejnov karavan je nakon svratišta Huzejmije i Zer-r-rud stigao u svratište Sealebije. S ovog mjesta su zabilježena tri govora imama Husejna, s.a.: jedan od njih je izrečen povodom šehadeta njegovog amidžića, hazreti Muslima, a dva u pojednačnom odgovoru na pitanja dvojice ljudi. Ukazat ćemo na sva tri govora:
Taberi i drugi historičari detaljno su preko Abdullaha ibn Sulejma zabilježili okolnosti oko prvog govora vezanog za šehadet Muslima ibn Akila. Mi ćemo ih navesti ukratko.
Ibn Sulejm, koji je bio stanovnik Kufe, prenosi:
“Ja sam sa svojim saputnikom Mezrijem, nakon obavljenog hadždža, nastojao da što prije stignem do karavana Husejna ibn Alija i saznam kako će završiti njegov put. Na odmorištu Zer-r-rud stigli smo njegov karavan i tu smo naišli na putnika po imenu Bekir koji je dolazio iz Kufe te od njega zatražili vijesti iz svoga grada. On je rekao: ‘U Boga se zaklinjem! Prije nego što sam izašao iz Kufe vidio sam kako su ubijeni Muslim ibn Akil i Hani ibn Urve i svojim očima sam gledao kako tijela ta dva šehida na bazaru Kufe vuku po zemlji.’” Abdullah dodaje: “Nakon što smo dobili tu vijest, mi smo tragali za karavanom Husejna ibn Alija i u predvečerje smo došli do mjesta Sealebije gdje smo se konačno sreli s Imamom i obavijestili ga o šehadetu Muslima i Hanija.”
Ibn Sulejm nastavlja:
“Čuvši tu vijest, Imam je rekao: ‘Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti’, a zatim su mu niz lice potekle suze. Plakali su i njegovi saputnici i pripadnici roda Beni Hašim, a čuli su se i jecaji žena. Nakon što su se smirili, Abdullah i njegovi saputnici su se obratili Imamu:
‘Sine Poslanikov! Ubistvo Muslima i Hanija je pokazalo da vi u Kufi nemate pristalica i saveznika pa je bolje da se odavde vratite.’
Na to su Akilovi sinovi rekli:
‘Ne, Bogom se zaklinjemo da se nećemo smiriti dok Muslimovu krv ne naplatimo njegovim ubicama ili kao i on ne budemo obliveni krvlju.’
Došlo je potom do dugog razgovora i rasprave između Abdullaha i njegovih saputnika, s jedne, i Akilovih sinova s druge strane i svaki od njih je za svoje stavove navodio argumente, a istovremeno svi su očekivali da Imam iznese svoj stav i odluku o ovom slučaju. On je u vezi s tim rekao samo:
‘Poslije ovih (poslije Muslima Hanija i nakon ljudi i mladića kao što su Akilovi sinovi) više nema dobra i koristi u životu.’”[1]
لا خَيرَ فِي الْعَيشِ بَعْدَ هؤُلاءِ
Zaključak
S gledišta poglavara slobodoljubivih, život je uzaludan u društvu u kojem se ljudi poput Muslima ibn Akila i Hanija ibn Urve ubijaju u gradu poput Kufe, koja je bila osnova islama, i njihova tijela se onda vuku po gradskoj pijaci, u mjestu kojim je nekad odjekivao glas Zapovjednika vjernih, s.a., dok je savjetovao ljude. Ovakav život pun poniženja užitak je jedino onima koji samo nalikuju čovjeku.
Odgovor na jedno pitanje u svratištu Sealebije
Rahmetli šejh Saduk i Hatib Harazmi prenose da je u svratištu Sealebije neki čovjek došao kod Husejna ibn Alija, s.a., i pitao ga da mu protumači časni ajet:
يَوۡمَ نَدۡعُواْ ڪُلَّ أُنَاسِۭ بِإِمَـٰمِهِمۡۖ
A na Dan kada Mi pozovemo narod svaki sa vođama njihovim,(El-Isra, 71)
Imam Husejn mo je odgovorio:
“Postoji imam i predvodnik koji poziva na Pravi put pa ljudi mu se odazovu, a postoji i predvodnik koji poziva u zabludu, pa se ljudi i njemu odazovu. Oni prvi su u Džennetu, a ovi drugi su u Vatri. To je značenje Božije riječi: Skupina jedna u Džennetu, a skupina jedna u Vatru će.” [2]
إِمَامٌ دَعَا إِلَى هُدًى فَأَجَابُوهُ إِلَيْهِ وَ إِمَامٌ دَعَا إِلَى ضَلَالَةٍ فَأَجَابُوهُ إِلَيْهَا، هَؤُلَاءِ فِي الْجَنَّةِ وَ هَؤُلَاءِ فِي النَّارِ وَ هُوَ قَوْلُهُ عَزَّ وَ جَلَّ: فَرِيقٌ فِي الْجَنَّةِ وَ فَرِيقٌ فِي السَّعِيرِ. ثُمَّ سَارَ حَتَّى نَزَلَ الْعُذَيْب
Različita vođstva
Husejn ibn Ali, s.a., pozivajući se na dva časna ajeta, govori o dvije oprečne grupe i dvije vrste vođstva. Obje grupe se oslanjaju na nekog vođu i predvodnika i nadahnute su njegovim idejama na životnoj sceni. Uvijek je bilo i bit će ovakvih grupa, vođa i predvodnika, samo je važno prepoznati vođe po njihovim idejama i planovima te slijediti one koji čovjeka pozivaju ka njegovoj sreći.
Odgovor na drugo pitanje
Kod imama Husejna u svratištu Sealebije je došao još jedan čovjek, koji je bio iz Kufe. U toku razgovora Imam ga je pitao odakle je i on je odgovorio da je iz Kufe. Imam mu je rekao:
“Tako mi Allaha, da smo se susreli u Medini, pokazao bih ti trag[3] Džebraila, a.s., u našoj kući i njegovo donošenje Objave našem djedu. Brate iz Kufe, doista je kod nas pojilište znanja. Zar oni znaju, a mi ne znamo? To nije moguće.” [4]
لَقِيَ رَجُلٌ الْحُسَيْنَ بْنَ عَلِيٍّ، عَلَيهِمَا السَّلامُ، بِالثَّعْلَبِيَّةِ وَ هُوَ يُرِيدُ كَرْبَلَاءَ، فَدَخَلَ عَلَيْهِ، فَسَلَّمَ عَلَيْهِ، فَقَالَ لَهُ الْحُسَيْنُ، عَلَيهِ السَّلامُ: مِنْ أَيِّ الْبُلْدَانِ أَنْتَ؟ فَقَالَ: مِنْ أَهْلِ الْكُوفَةِ! قَالَ: يَا أَخَا أَهْلِ الْكُوفَةِ، أَمَا وَ اللَّهِ لَوْ لَقِيتُكَ بِالْمَدِينَةِ لَأَرَيْتُكَ أَثَرَ جَبْرَئِيلَ مِنْ دَارِنَا وَ نُزُولِهِ عَلَى جَدِّي بِالْوَحْيِ! يَا أَخَا أَهْلِ الْكُوفَةِ، مُسْتَقَى الْعِلْمِ مِنْ عِنْدِنَا، أَ فَعَلِمُوا وَ جَهِلْنَا؟ هَذَا مَا لَا يَكُونُ
Kako se vidi iz ovog govora imama Husejna, to je bio odgovor na neko pitanje čovjeka iz Kufe. Nastojali smo pronaći postavljeno pitanje, koje bi imalo veliku ulogu u razjašnjenju Imamovog govora, ali nažalost nismo uspjeli. Iz kontesta Imamovog odgovora, naročito rečenice u obliku odričnog pitanja: “Zar oni znaju, a mi ne znamo?”, možemo zaključiti da je taj čovjek bio jedan od onih koji je gledajući na vanjštinu situacije kritikovao Imamov pokret naspram Beni Umejje. Imam, s.a., je kroz nabrajanje tragedija i zločina koje su počinili Umejadi govorio o zastranjenjima i zabludama nastalim u vođstvu islama nakon preseljenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji su doveli do toga da Emevije, koje su uvijek bile najveći neprijatelji islama i Kur'ana, postanu vladari i upravitelji muslimana, da čine zločine i iznevjere i uvedu zabludu u islam, a sve to u ime islama. Međutim, čovjek iz Kufe se nije zadovoljio Imamovim odgovorom i sva ta dešavanja, poput mnogih kratkovidnih muslimana, stavio je na račun islama, a vanjštinu djela i ponašanja Umejada, kao što su njihov post, džuma, namazi i džemat, uzeo je kao dokaz i svjedočenje za njihovu ispravnost.
Ono što se razumije iz govora imama Husejna
Iz ovog Imamovog govora može se okoristiti mnogo čime, ali datim objašnjenjem postaje jasno da je jedna stvar najupečatljivija, a to je opće pravilo u Imamovom govoru koje možemo parafrazirati kao “ukućani su najupućeniji u ono što se nalazi u kući”.
U ovom pravilu možemo tražiti pomoć i za rješavanje pitanja razilaženja koje je nastalo među muslimanima neposredo nakon preseljenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koje se može objasniti na ovaj način: dvije škole, šije i sunije, saglasne su u mnogim načelima i sporednim islamskim pitanjima, poput vjerovanja u jednoću Boga, vjerovjesništvo, proživljenje, Kur'an, istu kiblu, namaz, zekat, hadž i mnoga druga opća pitanja. Međutim, razilaze se u nekim sporednim pitanja, kao i u nekim glavnim pitanjima, poput imameta. Ukoliko se ostavi na stranu pristrasnost i inat, ove dvije škole preko naučnih istraživanja, analize i detaljnog razmatranja spornih pitanja mogu doći do sporazuma i jedinstva i ujediniti se u jednu izvornu školu, koja je uostalom i Božije htijenje i Poslanikova želja.
U ovim sporovima postavlja se pitanje ko je u pravu i daju različiti odgovori, i opći i pojedinačni. Jedan od općih odgovora je upravo spomenuto pravilo: “ukućani su najupućeniji u ono što se nalazi u kući”, koje možemo izvesti iz govora imama Husejna, s.a., a šije su ti koji sve svoje vjerovanje i propise u glavnim i sporednim vjerskim pitanjima uzimaju od porodice Objave i preko Poslanikove porodice od njega samog, koji je vrelo svih islamskih znanosti, a škola šija je zapravo ta škola Objave i Poslanikove porodice o kojoj je Svevišnji Allah u Časnom Kur'anu rekao:
إِنَّمَا يُرِيدُ ٱللَّهُ لِيُذۡهِبَ عَنڪُمُ ٱلرِّجۡسَ أَهۡلَ ٱلۡبَيۡتِ وَيُطَهِّرَكُمۡ تَطۡهِيرً۬ا
Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o Porodico Kuće poslaničke, i da vas sasvim očisti! (El-Ahzab, 33)
Kada je škola ehli sunneta u pitanju, ona svoje vjerovanje i propise uzima mimo stanovnika te Kuće. Šije svoje vjerovanje o jednoći Boga i proživljenju uzimaju od Zapovjednika vjernih i njegove porodice, a ehli sunnet se oslanja na Ebu Hurejrea i prenosioce slične njemu. Šije svoje fikhske propise uzimaju od imama Bakira i Sadika, a ehli sunnet od Ebu Hanife, imama Malika i Šafije. Ovo je ono što mi razumijevamo iz govora imama Husejna: “Brate iz Kufe, doista kod nas je pojilište znanja. Zar oni znaju, a mi ne znamo? To nije moguće.”
[1] Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 168; Tarihe Taberi, sv. 7, str. 293; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 168; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 278; El-Iršad, str. 222; El-Luhuf, str. 41; Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 3, str. 208.
[2] Amali Saduk, besjeda 30; Mektelu-l-Husejn, sv. 1, str. 221; Eš-Šura, 7
[3] U knjizi Mir'atu-l-ukul stoji: “Pod tragom Džebraila misli se na mjesto gdje bi on stao i tražio dozvolu od Božijeg Poslanika da uđe. To mjesto je i sada poznato i vrata koja se nalaze u blizini poznata su kao Džebrailova vrata.”
[4] Besairu deredžat, str. 11; Usule Kafi, poglavlje Kuća Poslanikove porodice je pojilište znanja.
