Upoznavanje s ustankom Imama Husejna

Sagledajući sve govore i pisama Imama Husejna, mir s njime, naročito ako se obrati pažnja na njihov redoslijed, kao i na historijski slijed i njihove različite razine, može se zaključiti da Imam Husejn, mir s njime, na samom početku nije otvoreno i direktno kazivao tajnu svoga ustanka i pokreta. Kako je postepeno napredovao prema svome cilju, upoznavao je ljude s duhom pokreta i razlozima svoga ustanka. Znači da je od prve oporuke koju je napisao u Medini i koju je dao svom bratu Muhammedu Hanefiji do posljednjih riječi, tj. najotvorenijijeg i najdirektnijeg govora koji je rekao naspram Hurra ibn Jezida Rijahija i njegovih ashaba na svratištu Bejde, postepeno je muslimanima pojašnjavao zašto se upustio u ovaj pokret. On nije imao drugog puta kojim bi krenuo, a ovo veliko iskrivljenje koje je prije svega zahvatilo islamski hilafet, a potom prodrlo u sve aspekte društvenog života muslimana, nije izliječivo osim šehadetom, polaganjem života i velikim ustankom.

Kada je upravitelj Medine izvršio pritisak na Imama Husejna, mir s njime, da položi prisegu, dvije noći zaredom Imam, mir s njime, išao je na mezar Božijeg poslanika, s.a.v.a.,tu je obavljao namaz i učio dovu. Drugu noć zijareta Poslanika klanjao je nekoliko rekata namaza te reče:

“Bože, ovo je mezar Tvoga Poslanika, a ja sam sin kćerke Tvoga Poslanika. Ti, Bože, znaš šta me snašlo.”[1]

Možda neki misle da Imam, mir s njime, želi reći da ga oni hoće ubiti, a on nema izlaza jer bilo da se preda ili ne preda, bit će ubijen. Imam je bio duboko svjestan svog šehadeta, ali nije ispravno da ijedan musliman iz ove rečenice shvati da se Imam Husejn, mir s njime, žali, da jadikuje i iskazuje svoju slabost, jer mu prijeti opasnost šehadeta koju on ne može od sebe udaljiti i sa svojim ženama i djecom sigurno živjeti i da pritom još sebe predstavlja Bogu i kaže: „Bože, ja sam sin kćerke Tvoga Poslanika.“ Zar ljudi nisu ubili samog Poslanika i otrovali ga? Zar hazreti Ali i Imam Hasan, mir s njima, nisu pali kao šehidi? Zar su se tužili na šehadet i zar su se jadali na pogibiju muslimanima koji su nekoliko godina, a ponekad nekoliko mjeseci, štaviše, nekoliko dana, odgajani rukom Božijeg poslanika, a prije toga bili su idolopoklonici? Nikada se nisu žalili na šehadet i kada bi napuštali kuću, upućivali su molitvu da se ne vrate zdravi kućama te da im se posreći da padnu kao šehidi na Božijem putu. Kako će Poslanikov potomak, duh islama i plod velike ličnosti Alija ibn Ebi Taliba i hazreti Fatime, kćerke Božijeg poslanika, pri pomisli da će možda poginuti, osjećati potišteno i tražiti od Boga i Poslanika da ovu nedaću otklone od njega i da on ostane živ. Kakva smisla ima da Imam Husejn, mir s njime, živi primjer plemenitih osobina i vrlina i osoba koja na sažet način oslikava ličnost časnog Poslanika i ličnost Zapovjednika vjernih, dođe i da se kod svog djeda, Božijeg poslanika, žali na opasnost od smrti i na šehadet, da se uhvati za Poslanikove skuti i kaže: “O Božiji poslaniče, pohiti mi u pomoć jer će me ubiti!”

Dakle, iz Imamovih riječi: “Ti Bože znaš šta me snašlo”, ne treba se izvoditi pogrešan zaključak i tako veliki, živi i vječni ustanak prikazati tako bezvrijednim, površnim i banalnim. Imam Husejn, mir s njime, u prisnom obraćanju Bogu kaže: “Bože, snašlo me ono o čemu si Ti obaviješten.”

To što je snašlo Imama Husejna, mir s njime, jeste upravo ona situacija koja je jasno objašnjena u njegovim govorima, pismima i riječima. To je ona procjena situacije koju je Imam Husejn, mir s njime, ustvrdio. To je ta tužna situacija i to su ta ogromna iskrivljenja koja su zahvatila muslimane toga vremena. Imam Husejn, mir s njime, detaljnim razmatranjem, uzimajući u obzir sve aspekte islama, sagledajući stanje emevijske vlasti i razmatrajući put kojim su ljudi krenuli, došao je do zaključka da ne može izbaviti islamsko društvo od opasnosti iskrivljenja, osim ustankom, požrtovanjem i šehadetom.

Potom je rekao:

“Bože, ja volim činjenje dobra i odvratno mi je činjenje zla.”[2]

Ovim riječima Imam Husejn, mir s njime, išao je korak naprijed u iskazivanju svoje namjere, ali njegov način kazivanja još uvijek nije toliko direktan da većina ljudi može shvatiti šta govori.

Zatim je rekao:

“Tražim od Tebe, o Ti Koji posjeduješ veličanstvenost i plemenitost, pravom ovog mezara i onoga ko se u njemu nalazi da odabereš za mene ono u čemu je Tvoje zadovoljstvo i zadovoljstvo Tvoga Poslanika!”

Imam Husejn, mir s njime, ovim riječima i oporukom više nego prije uklonio je zastor i pokazao svoj naum, rekavši: “Ja idem da bih naređivao dobro i odvraćao od zla.”

Međutim, postavlja se pitanje šta znači Imamovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla? Možda su mnogi ljudi koji su čuli ove Imamove riječi mislili da će on na putovanju prema Kufi reći prodavačima toga grada da ne zakidaju na vagi ili će trgovcima reći da ne uzimaju kamatu i da je to odvraćanje od zla. Možda su mislili da će omladini reći da ne ispuštaju svoje obavezne namaze, a da, ako budu imali novaca, obavezno odu u Mekku. I ovo je jedan oblik naređivanja dobra.

Međutim, ono o čemu je Imam Husejn, mir s njime, govorio, bilo je nešto mnogo važnije. Ovakav oblik naređivanja dobra i odvraćanja od zla, koji je svakako lijep i nužan, mogli su uraditi i obični ljudi Kufe, koji su bili zaduženi da govore vjerske propise i nije bilo potrebe da Imam učini taj pokret zajedno s mladićima Beni Hašima. Jasno je da Imam Husejn želi učiniti nešto što niko osim njega nije u stanju učiniti. Jedino se njegova ličnost može u ovakvom stanju usprotiviti i stati naspram vlasti na takav način. To je ustanak koji je zauvijek živ. Protok vremena ne može ga učiniti starim, ne može ga izbrisati iz sjećanja historije islama i umanjiti njegovu učinkovitost.

Nakon što je Imam Husejn, mir s njime, krenuo iz Medine, stigao je u Mekku trećeg šabana. Polovinom mjeseca ramazana poslao je svoga amidžića Muslima ibn Akila u Kufu. Ostatak mjeseca ramazana, ševal, zil-kade te do 8. zil-hidždža ostao je u Mekki. Niko nije ni pomislio da će sin Božijeg poslanika, sin Mekke i Medine, izići iz Mekke 8. zil-hidždža, baš onda kada ljudi oblače ihrame, da neće obaviti Hadždž, već da će izići iz svog ihrama kao osoba koja je obavila samo umru. Međutim, Imam Husejn, mir s njime, odlučio je krenuti. Obavio je tavaf Kabe i saj između Safe i Merve i izišao iz ihrama. Bilo je za očekivanje da bude uhapšen u Božijem haremu ili da ga uhvate, a potom ubiju. Ovakvim načinom ubistva ne bi se ostvarila njegova namjera. Imam nije izišao iz Mekke da bi izbjegao smrt, već je izišao iz Mekke s namjerom da, ukoliko bude ubijen, islam zauvijek ima koristi od njegova šehadeta.

 

[1]Biharul-anvar, 44/328/37.

[2]Biharul-anvar, 44/328/37.