Zehra, s.a., poslije oca – IV

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 3
Share

Zehra, s.a., poslije oca

Rješenja koja je iznašla vlast

Prvo rješenje: oduzimanje ekonomske moći Aliju, a.s.

Vladajuća partija se našla u izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji jer gradovi iz kojih se sakupljao državni budžet nisu bili poslušni i nisu bili pod kontrolom nove vlasti sve do potpunog učvršćivanja njenih stubova u glavnom gradu (Poslanikovoj Medini). Čak ni Medina još nije bila potpuno potčinjena vlasti. Naprimjer, ako bi Ebu Sufjan ili neko drugi jednog dana prodao svoj glas toj vlasti, postojala je mogućnost da on poništiti tu kupoprodaju ako mu neko za taj glas ponudi veću cijenu, a Ali, a.s., je imao takvu ekonomsku moć da je svakog trena mogao platiti tu cijenu. Stoga se u tom slučaju imetak koji se smatrao jednim od izvora prijetnje interesima vladajuće stanke trebao oduzeti Aliju, a.s., koji u tim trenucima nije bio spreman za suprotstavljanje, sve dok se ne osigura saradnja ensarija u podržavanju halife i dok se ne oslabi ekonomska moć protivnika u osnivanju stranke pohlepnika tog vremena koji su obožavali ovaj svijet.

Ovakvu procjenu politike vladajuće skupine ne treba smatrati malo vjerovatnom i ne treba je ignorirati sve dok se bude slagala s načinom njihove politike i sve dok znamo da su ljudi kao što je Ebu Bekr kupovali glasove emevijske partije novcem, davanjem položaja i davanjem vlasti Ebu Sufjanovom sinu. U historiji stoji da je Ebu Sufjan, kada je Ebu Bekr došao na vlast, rekao: „Šta ja imam s Ebu Fusejlom? Hilafet se tiče Abdulmenafovih sinova.“

Kada su Ebu Sufjanu javili da je Ebu Bekr njegovom sinu dao upraviteljski položaj, odgovorio je: „Znači, ispoštovao je rodbinsko pravo.“[1]

 

Drugo rješenje: suočavanje s Imamovim neslaganjem

Da bi vladajuća partija uništila drugi element koji dovodi do moći i snage suprotstavljenog krila, našla se na raskrsnici dvaju puteva:

  1. u pitanju hilafeta: da nikako ne priznaju vrijednost i ne prihvate položaj za Poslanikove bližnje jer će u tom slučaju otrgnuti ogrtač zakonitosti koji je Ebu Bekr navukao na svoj hilafet na Sekifi;
  2. on je sam zapao u kontradiktornost da li da i dalje ostane čvrsto pri načelima koja su obznanjena na Sekifi, da ne daje nikakvo pravo Hašimijama i da im naspram muslimanskih velikana ne daje nikavu prednost, ili da im da prednost onda kada se njihovo neslaganje s vlašću i hilafetom kojem je narod dao prisegu bude smatralo jednom vrstom sukobljavanja i da na taj način niko ne ustane da ih pomogne.

Vladajuća garnitura je odabrala drugi put kako bi ostala pri mišljenjima i stavovima koja su na okupljanju širile ensarije, a protivnike gušila izgovorom da njihovo protivljenje, nakon što je narod dao prisegu halifi, nema drugo značenje osim buntovništva koje je u islamu zabranjeno.[2]

 

Praktična neslaganja

Pažljivim pogledom na politiku ovih vladara shvatamo da su oni, pored provedbe planova koji su imali za cilj slabljenje ekonomske moći Poslanikove porodice, od prvog trenutka vodili preciziranu politiku prema ovoj porodici kako bi uništili misao o suprotstavljanju vlastima koju su Hašimije jačali, baš kao što su ugušili suprotstavljenu stranu koja se smatrala najbližim Poslanikovim srodnicima.

Može se smatrati da je cilj ove politike poništavanje prednosti i odlika porodice Hašimija, udaljavanje njihovih iskrenih pristalica od važnih centara islamske vlasti tog vremena i izuzimanje njihovog visokog položaja iz misli islamskog društva. Ovo mišljenje je zavisilo od brojnih historijskih pojava.

  1. Grubo ponašanje halife i njegovih pristalica prema Aliju, a.s., išlo je do te mjere da je Omer zaprijetio da će mu zapaliti kuću pa makar u njoj bila i Fatima, s.a. Te njegove riječi su značile da ni Fatima, s.a., kao i nijedan drugi član hašimijske porodice, u očima vlasti ne posjeduje toliku svetost koja bi bila razlog da vlast ne postupi prema njoj onako kako je postupila prema Sa'du ibn Ubadeu na dan Sekife kada je izdala naredbu za njegovo ubistvo. Jedan od primjera takvog grubog ponašanja možemo pronaći u halifinom opisu Imama Alija, a.s., gdje ga predstavlja jezgrom smutnje i poredi ga s Ummu Tahal.[3] Omer je sasvim jasno rekao Aliju da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., i od vas i od nas.
  2. Halifa nije dao nijednom članu Beni Hašimove porodice da učestvuje u važnim poslovima vlasti. Nije im dao upravu ni nad jednim pedljem prostranog islamskog carstva, dok su emevije imali veliki udio u tome. Iz rasprave i prepirke koja se desila između drugog halife i Ibn Abbasa, u kojoj je halifa izrazio svoju bojazan i veliki strah od davanja upraviteljskog položaja Ibn Abbasovim sinovima nad gradom Hims, vrlo se jasno može shvatiti da je to pitanje i takav pristup rezultat proračunate politike, jer se halifa bojao da će, ako Hašimije dobiju upravu u centrima islamske države i ako nakon njegove smrti ostanu na položajima moći, hilafet doživjeti sudbinu koja je suprotna njegovoj želji.[4]
  3. Halifa je Halida ibn Saida ibn ‘Asa, kojeg je lično odabrao za zapovjednika vojske i kojeg je poslao da osvoji Šam, uklonio s tog mjesta samo zato što je Omer ibn Hattab izvijestio halifu o naklonosti Halida ibn Saida prema Hašimijama i Poslanikovoj porodici i stavu Halida o Ehli bejtu poslije Poslanikovog preseljenja.

Prema tome, vladajuća garnitura je nastojala da Benu Hašime prikaže jednakim s ostalim ljudima i da im oduzme status posebnih srodnika Božijeg Poslanika kako bi tim trikom uništili razmišljanja koja jačaju i podržavaju Hašimije u njihovom suprotstavljanju vlasti, bez obzira na to što su vladari bili sigurni da Ali, a.s., u tim trenucima teškim za islam neće ustati i pobuniti se protiv njih. Međutim, oni nisu bili potpuno spokojni u vezi s njegovim ustankom i pobunom nakon tog perioda. Činilo se sasvim prirodnim da, kada se uspostavi mir i prije nego što Imam, a.s., u nekom razornom ratu ostvari preimućstvo nad njima, požure s uništenjem materijalne moći Fedeka i Imamove duhovne moći.

  1. Nakon što su to uradili, bilo je očekivano da halifa učini svoje historijsko suočavanje s hazreti Zehrom, s.a., u vezi s pitanjem Fedeka. U tom suočavanju sukobila su se dva cilja. Ovakvo zauzimanje pozicija temeljilo se na dva glavna pravca halifine politike jer su ga motivi koji su uzrokovali da oduzme Fedek od Fatime, s.a., podsticali da nastavi s tim planom kako bi na taj način oduzeo od neprijatelja bogatstvo koje se u očima vladara toga vremena smatralo moćnim oružjem i koje je jačalo njegovu vlast u ekonomskom pogledu. U protivnom, šta je bio razlog da halifa ne preda Fedek Zehri, s.a., s obzirom na to da se ta cijenjena žena odlučno obavezala da će zaradu od Fedeka trošiti na putu dobra i općih interesa?

Halifa se plašio da hazreti Zehra svoje obavezivanje ne bude pravdala na način koji bi se uklapao s potrošnjom prihoda Fedeka u političke svrhe. Štaviše, ako bi, pretpostavimo, bila ispravna tvrdnja da Fedek pripada svim muslimanima, šta je onda bio razlog da halifa, previdjevši udio ashaba, ne pokuša steći Fatimino zadovoljstvo? Zar se može naći drugo objašnjenje osim toga da je halifa htio zaradom od Fedeka ojačati svoju vlast?

Također, kada shvatimo da se Fatima, s.a., onda kada je Imam Ali pozvao ljude sebi, doživljavala i smatrala jakim pomagačem i podrškom svoga muža i da je za Imamove prijatelje i pomagače bila pouzdan dokaz na koji se moglo osloniti za dokazivanje istinitosti Imama Alija u vezi s pitanjem hilafeta, vrlo dobro ćemo shvatiti da je halifa u potpunosti uspio odigrati svoju ulogu kada je u pitanju hazreti Zehrina tvrdnja o Fedeku ubirući korist od prikladnog političkog metoda koji je iziskivala ta vrlo osjetljiva situacija. Okorištavajući se ukazanom prikladnom prilikom na vješt način i indirektnim metodom ubacio je u umove muslimana misao da se hazreti Fatima, s.a., ne razlikuje od ostalih žena te da ne treba obraćati pažnju na njena mišljenja i tvrdnje u vezi s nekim mizernim stvarima kao što je Fedek, a kamoli u vezi s pitanjem hilafeta. Pored toga, ako Fatima, s.a., tvrdi da joj se treba dati komad zemlje na koji ona nema pravo, onda postoji mogućnost da poslije potražuje cijelu islamsku državu za svoga muža, a njen muž nema nikakvo pravo u tome.[5]

[1] Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 28.

[2] Šehid sejid Muhamed Bakir Sadr, Fedek fit-tarih, str. 91.

[3] Žena poznata po nemoralu među Arapima.

[4] Murudžuz-zeheb, na margini petog sveska Tarihu ibn Esir, str. 135.

[5] Detaljnije o događajima u vezi s Fedekom vidi: Fedek fit-tarih, str. 92.

  • 1 Januara, 2022