Zehra, s.a., poslije oca – III
Zehra, s.a., poslije oca
Rezultati Sekife
Događaji na Sekifi uzrokovali su pojavu tri suprotstavljene strane:
- Ensarije koje su se raspravljali i prepirali s halifom i njegovim prijateljima na Sekifi Beni Sa’ede. Među njima je došlo do rasprave i sukoba, ali se zbog ukorijenjenosti mišljenja o vjerskom nasljeđivanju u umovima Arapa i zbog sukoba među samim ensarijama koji se pojavio u njihovim srcima zbog uticaja plemenskih pristranosti, događaj na Sekifi okončao u korist Kurejšija.[1]
Ebu Bekr i njegovi prijatelji su u prepirci i sukobu na Sekifi u vezi s pitanjem koje su smatrali svojim pravom svoju odbranu usmjerili na jednu tačku koja je u mislima mnogih muslimana bila prihvaćena. Kada su se Kurejšije uhvatile za titulu plemena i bliskosti s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., prirodno su bili zaslužniji za hilafet i Poslanikovu vlast od ostalih muslimana. Ustvari, može se reći da su se Ebu Bekr i njegove pristalice s dva aspekta okoristili okupljanjem ensarija.
Prvo, ensarije su djelom koje su uradili odabrali metod koji im nije dozvoljavao da ubuduće stanu u red pristalica Imama Alija, a.s., da se povinuju njegovoj naredbi i da govore o njegovoj zaslužnosti za hilafet.
Drugo, uvjeti i situacija su za Ebu Bekra postali tako spremni i usklađeni da su od njega napravili jedinog zastupnika prava muhadžira na okupljanju na Sekifi. Nikakve okolnosti kao okolnosti na Sekifi nisu osiguravale njegove interese, zato što na tom skupu nisu učestvovale poznate i uticajne ličnosti muhadžira zbog kojih, da su bile prisutne, Sekifa toga dana ne bi dala takav rezultat.
Na taj način je Ebu Bekr izašao sa Sekife. Svi muslimani koji su se slagali s njegovim gledištem o hilafetu ili im je bilo teško prihvatiti liderstvo Sa'da ibn Ubadea dali su mu prisegu.
- Emevije, na čelu s Ebu Sufjanom, koji su nastojali da prisvoje dio vlasti, na ovaj način su htjeli da povrate dio svoje političke vrijednosti i poštovanja iz doba džahilijeta. Vlastodršci (Ebu Bekr i njegova grupa) nisu obraćali pažnju na protivljenje emevija, Ebu Sufjanove prijetnje i njegov uzrujan govor na povratku s putovanja na koje ga je poslao Božiji Poslanik kako bi sakupio zekat, jer je bio upoznat s prirodom i političkim i materijalnim težnjama emevija. Bilo je veoma lahko privući njihovu podršku i saradnju s postojećom vlasti, kao što je to Ebu Bekr i uradio. On je od sebe ili, tačnije rečeno, uz Omerovo dopuštenje poklonio Ebu Sufjanu sav imetak i sav zekat koji se nalazio kod njega, a koji je bio sakupljen od muslimana. Nakon toga je prepustio emevijama dio poslova u vlasti u nekoliko važnih državnih centara.
- Hašimije i odabrane ličnosti među njima, poput Ammara, Selmana, Ebu Zerra, Mikdada (neka je Božije zadovoljstvo na sve njih) i ostale skupine ljudi koje su bile prisne s Božijim propisima i političkim metodoma islama, smatrali su Hašimije prirodnim nasljednicima Božijeg Poslanika, s.a.v.a.[2]
Možemo primijetiti da je vladajuća partija postigla pobjedu u saradnji s ensarijama i emevijama i u pridobijanju njihove podrške. Međutim, ova situacija i pobjeda je tu partiju odvukla u očitu političku kontradiktornost, jer su postojeće okolnosti na Sekifi poticale vladare da srodstvo s Božijim Poslanikom smatraju posebnim mjerilom u vezi s pitanjem hilafeta i da nasljedstvo uzmu kao potvrđeno načelo za vjersko liderstvo. Ipak, poslije događaja na Sekifi situacija se promijenila i oponiranje tom događaju poprimilo je novu i vrlo jasnu boju i kvalitet u smislu da, ako su Kurejšije dokazom da je Poslanik bio od njih sebe smatrali bližim Poslaniku od ostalih arapskih plemena i zaslužnim njegovog nasljeđivanja, onda su Hašimije bili zaslužniji od ostalih Kurejšija. Ovo pitanje je upravo ono pitanje na koje Ali, a.s., ukazuje u svojim riječima kada kaže:
„Ako su muhadžiri, oslanjajući se na srodstvo s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., iznijeli dokaz ensarijama, i mi također možemo istim dokazom iznijeti argument protiv muhadžira.“
Također je izjavio:
„Ako dokaz muhadžira utvrđuje neko pravo, u tom slučaju to pravo pripada samo nama, a ne njima, jer će u protivnom ensarije ostati pri svojoj tvrdnji.“ Ibn Abbas je ovo pitanje u svom razgovoru s Ebu Bekrom jasno iskazao. On je Ebu Bekru rekao:
„Ti kažeš: ‘Mi smo stablo Božijeg Poslanika’, a to su neutemeljene riječi. Zapravo, vi ste iz susjedstva njegovog, a mi smo krošnja tog blagoslovljenog stabla.“[3]
Ali, a.s., koji je u suprotstavljanju Sekifi bio preuzeo liderstvo političkog krila Benu Hašima, unio je veliki strah u srca vladara jer su ga njegovi specifični uvjeti pomagali u dvije vrste pozitivnog djelovanja protiv postojeće vlasti.
Prvo je priklanjanje suprotstavljenih skupina Aliju, a.s., poput emevija i osoba poput Mugejrea ibn Šu’bea koji su svoje stavove izložili „na prodaju“ i preuveličavajući njihovu cijenu ušli u razgovore s različitim strujama oko njihove trgovine. Ova zbilja se vrlo dobro može shvatiti iz riječi koje je Ebu Sufjan izjavio u vezi s hilafetom izraslim na Sekifi na dan njegovog ulaska u Medinu i iz razgovora s Alijem, a.s., jer je on nagovarao Imama, a.s., na pobunu, ali je sam bio naklonjen halifi. Onda kada je halifa njemu poklonio imetak muslimana koji je Ebu Sufjan sakupio na putovanju, a on odabrao šutnju, uklonio je zastor s ove zbilje. Na taj način su bogaćenje i obožavanje imetka bacili svoju zloslutnu sjenu nad skupinu ljudi toga vremena.
Sasvim je jasno da je Ali, a.s., kojim slučajem posegnuo za takvim postupcima trošeći hums i prinose sa svojih njiva u Medini i veliku zaradu na Fedeku koji mu je Božiji Poslanik ostavio, vrlo dobro mogao ispuniti želje ovih ljudi.
Drugi je aspekt otpora čije je mogućnosti Ali, a.s., imao na raspolaganju i na koje ukazuje kada kaže:
احْتَجُّوا بِالشَّجَرَةِ وَأَضَاعُوا الثَّمَرَةِ.
„Dokazivali su stablo, a zanemarili plod.“
Imam, a.s., je ovim htio da kaže da se javno mnijenje, koje je u to vrijeme u cijelosti hvalilo Poslanikov Ehli bejt i priznavalo njihovu prednost, ispravnost i srodstvo s Božijim Poslanikom, smatralo jakom potporom za Imama Alija, a.s., na polju ovih suprotstavljenosti.[4]
[1] Tarihut-Taberi, Darul-fikr, Bejrut, sv. 4, str. 25.
[2] Opis događaja pogledati u knjizi Fedek fit-tarih od šehida sejida Muhammeda Bakira Sadra, str. 84.
[3] Ibn Ebul-Hadid, Šerhe nehdžil-belaga, sv. 5, str. 6.
[4] Šehid sejid Muhammed Bakir Sadr, Fedek fit-tarih, str. 86.
