Zehra, s.a., poslije oca – II
Zehra, s.a., poslije oca
Zavjera na Sekifi
Jasno je da se plan udaljavanja Alija od vlasti i omogućavanja drugima da dođu do nje, kako se to da jasno vidjeti iz dokaza i svjedočanstava, nije desio u sat vremena. Stav koji su zauzele ensarije na čelu sa Sa’dom ibn Ubadeom zauzet je potpuno nesvjesno i bez prethodne pripreme, što je bilo jasno iz raskola i različitih stavova koje su međusobno imali. Isto tako postalo je jasno da su Ebu Bekr, Omer ibn Hattab i Ebu Ubejde Džerah kao poglavari kurejšijske stranke bili ti koji su imali plan i koji su kovali zavjeru kako bi se domogli vlasti i udaljili Alija ibn Ebu Taliba sa scene. Njihovi najjači dokazi naspram ensarija su bila sljedeća dva dokaza:
- muhadžiri su prve osobe koje su prigrlile islam i
- oni se ubrajaju u Poslanikove bližnje i njegove srodnike.
Ovi čelnici su nakon iznošenja ovih dokaza govorili u prilog svoje osude jer, po njihovoj tvrdnji, ako je hilafet trebao pripasti nekome zbog snage sablje, prihvatanja islama, srodstva i blizine s Božijim Poslanikom, jedino je Ali, a.s., bio dostojan toga jer su svi muslimani saglasni da je on bio prva osoba koja je prihvatila islam, povjerovao u Boga i potvrdio istinitost poslanice Muhammeda ibn Abdullaha. Po kriterijima bratimljenja koje je Božiji Poslanik uspostavio između muhadžira i ensarija u Medini, Ali je brat Božijeg Poslanika, a i njegov amidžić po krvi. On je najbliža osoba Poslanikovom srcu i niko nije sumnjao u to.
Kada je Ebu Bekr u razgovoru s ensarijama za svoj dokaz uzeo srodstvo s Poslanikom i staž u islamu, a Omera i Ebu Ubejdea Džerrahija iz istih tih razloga kandidovao za hilafet, zanemarujući ličnost Alija ibn Ebu Taliba kojem je nešto manje od tri mjeseca ranije 100 hiljada ili više muslimana dalo prisegu na Gadir Hummu, zapravo se sam zapleo u jasnu proturječnost.
Ali ibn Ebu Talib je po krvi amidžić Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Svi historičari i prenosioci hadisa slažu se da se jedino on smatrao bratom Božijeg Poslanika po vjeri. Islam je Alijevom požrtvovanošću, nesebičnošću i zalaganjem i borbom stao na svoje noge i pobijedio mnogoboštvo, idolopoklonstvo i Kurejšije koji su, vraćajući su na praksu svojih predaka, ustali u borbu protiv Božijeg Poslanika. Ovoga puta su imali mržnju prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., kanalisanu kroz put i ličnost Alija, a.s.
Ovo pitanje nije bilo skriveno Ebu Bekru koji je kandidovanjem Omera i Ubejdea vjerovao u ispravnost primjene ove metode i njenu adekvatnost. Međutim, on i njegove pristalice otprije su napravile plan u vezi s ovim pitanjem. Prethodno su napravili dogovor s nekim ensarijama i muhadžirima o tome kako da udalje Alija, a.s., sa scene hilafeta i da ga se oni domognu koristeći sve načine i metode. Ušao je u razgovor s drugom skupinom ensarija čije je osjećaje pobudio njegov stav i stav njegovih pristalica, a koja se bila okupila na Sekifi Beni Sa’ede da bi razmijenili mišljenja i razgovarali o sudbini i budućnosti hilafeta. Ebu Bekr i njegovi prijatelji razgovarali su s narodom kao osobe koje pričaju s položaja moći i koje žele sebe nametnuti drugima bez obzira što to rade tako da istinu prikazuju izvrnutom i što obmanjuju ljude.
Omerov odgovor Ebu Bekru upravo na to upućuje. Kada je Ebu Bekr rekao ljudima da mogu dati prisegu Omeru ibn Hattabu i Ebu Ubejdeu, Omer je odmah Ebu Bekru odgovorio:
„Ti živ, a da to bude tako? Niko nema pravo da zanemari položaj koji ti je podario Božiji Poslanik.“[1]
Ovaj odgovor ukazuje na njihov plan i prethodni dogovor da se prisega da Ebu Bekru, a istovremeno je Omer ibn Hattab riječima da je Božiji Poslanik odabrao Ebu Bekra za nasljednika nastojao da iskrivi razmišljanja većine ljudi i da ih drži u nejasnoj i zamršenoj situaciji. Stoga je Omer rekao Ebu Bekru da niko nema pravo zanemariti položaj koji je Božiji Poslanik njemu podario, iako niko od prijašnjih historičara i pouzdanih prenosilaca hadisa koji su kazivali o životu Božijeg Poslanika i prenijeli njegove hadise narednim generacijama nije tvrdio da je Poslanik rekao ijednu riječ, pa čak i išaretom izdaleka, o položaju Ebu Bekra koji je Omer ibn Hattab nastojao dokazati. Štaviše, način ophođenja Božijeg Poslanika prema Ebu Bekru bio je suprotan Omerovoj tvrdnji. Časni Poslanik mu nije preporučio obavljanje nekog posla niti ga je postavio na neki položaj kojim bi se smatrao privilegovanim nad ostalim. I ako je Božiji Poslanik u Bici Zatus-selasil poslao Ebu Bekra na čelu jednog vojnog pohoda i ako mu je predao zastavu na dan Hajbera (kako historija svjedoči), Ebu Bekr se u svim spomenutim slučajevima vratio sa sramotnim porazom. Božiji Poslanik je u posljednjim danima svoga časnog života, kada je vidio da mu se bliži preseljenje, odlučio da iz Medine udalji njega i Omera ibn Hattaba kao vojnike vojske islama pod zapovjedništvom Usame ibn Zejda, mladića koji nije imao više od 20 godina.
Što se tiče namaza koji je Ebu Bekr obavljao s ljudima u nekim danima Poslanikove bolesti, a na koje je Ebu Ubejde ukazao u svojim riječima upućenim ensarijama, treba reći:
Iako je predvođenje u namazu uvijek bila i jeste uobičajena i česta praksa koje su se prihvatali mali i veliki, oni koji imaju vrline i savršenstva kao i oni koji ne posjeduju znanje, ipak pod pretpostavkom da se tako šta i desilo to neće biti razlog Ebu Bekrove privilegovanosti nad ijednim čovjekom i takvo se djelo ne ubraja u svojstva poslanika, evlija i istaknutih i svetih ličnosti.
S druge strane, budući da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio u takvom stanju da nije trebao napustiti svoju postelju, Aiša je na svoju inicijativu pozvala oca da predvodi namaz ljudima. Ali kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., saznao za to, izašao je iz kuće oslonjen na Alijevu, a.s., i Abbasovu ruku i udaljio Ebu Bekra iz svoga mihraba. On je lično obavio namaz s ljudima, iako se patio i mučio zbog jakih bolova i bolesti.
Začuđujuće je da jedno pitanje, koje ne prihvataju ni razum ni logika, skupina sunitskih učenjaka i učenjaka hadisa smatra Ebu Bekrovom vrlinom koja ga je učinila dostojnim hilafeta, a i sami priznaju Poslanikov stav o Imamu Aliju u vezi s događajima na Jevmud-dar (dan kada je Poslanik okupio svoju bližu porodicu…), Uhudu, Ahzabu, Hudejbiju, Hajberu, Hunejnu, Tebuku i Gadir Hummu i uspostavom bratstva između Poslanika, s.a.v.a., i Alija, a.s., u Mekki i Medini. Ipak, ne samo da nijedan ovaj događaj ne smatraju dokazom već ga ne smatraju ni naznakom za odabir Alija, a.s., na mjesto halife poslije Božijeg Poslanika. Međutim, dva rekata namaza koja je Ebu Bekr (pod pretpostavkom da je to istina) obavio s muslimanima smatra se jasnim dokazom za njegovu dostojnost liderstva muslimana poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i (jasnim dokazom) za davanje potrebne kompetencije njemu.
Ono što se nalazi u rivajetu Zubejra ibn Bakkara upućuje na to da se pokret ensarija i njihovo okupljanje na Sekifi desilo kao odgovor na planiranje muhadžira koji su kroz to htjeli da dođu do moći. On kaže:
Kada su ljudi dali prisegu Ebu Bekru, njega su uz svečanu povorku i paradu doveli u džamiju. Na kraju toga dana skupina ensarija i skupina muhadžira je organizirala zbor na kojem su ljudi govorili smjenjujući se jedan za drugim.
Abdurahman ibn Avf je rekao:
„O skupino ensarija! Iako vi imate mnoštvo vrlina, značajne pobjede su se postigle zahvaljujući vama i uživate blistavu prošlost, ipak među vama nema osoba kao što su Ebu Bekr, Omer, Ali i Ebu Ubejde.“
Zejd ibn Arkam je odgovorio:
„O Abdurahmane! Mi ne poričemo vrline ljudi koje si spomenuo, ali mi među sobom imamo ljude kao što su Sa'd ibn Ubade, koji je lider ensarija, i Ubej ibn Ka'b za kojeg je Bog naredio Poslaniku da mu prenese selam i da se od njega uči Kur’an. Od nas je i Mu’az ibn Džebel, koji će se na Sudnjem danu kretati ispred učenjaka. Među nama je Huzejme ibn Sabet, za čije je svjedočenje Božiji Poslanik, s.a.v.a., potvrdio da vrijedi za dvije osobe. Mi vrlo dobro znamo da među Kurejšijama koje si spomenuo ima osoba kojoj se, ako se odluči za hilafet, niko neće suprotstaviti, a to je Ali ibn Ebu Talib.“
U Tarihut-Taberi stoji:
„Kada je Ebu Bekr predložio Ebu Ubejdu i Omera ibn Hattaba, a njih dvojica se sklonila u korist Ebu Bekra, ensarije su izjavile: ‘Nećemo dati prisegu nikome osim Aliju ibn Ebu Talibu.’“[2]
Ove dvije predaje eksplicitno ukazuju na to da ensarije nisu imale ništa protiv Alija ibn Ebu Taliba, čak i da su ga muhadžiri predložili kao kandidata za hilafet, a to znači da su ensarije zauzele stav suprotan Ebu Bekru na Sekifi naspram planova koje su Kurejšije skovale i kojim su se poslužile kako bi se domogli hilafeta i oduzeli ga njegovim zakonskim vlasnicima.
Profesor Tevfik Ebu ‘Alem u svojoj knjizi Ehlul-bejt kaže:
„Nije daleko od istine da je Sa'd ibn Ubade zatražio za sebe pravo na hilafet kada je vidio da muhadžiri nisu spremni prepustiti to pravo onome kome ono pripada.
U svakom slučaju, sa stajališta većine muslimanskih mislilaca, gledište Božijeg Poslanika, s.a.v.a., o Imamu Aliju, a.s., nedvosmislene i opetovane Poslanikove riječi o njemu određuju Alija, a.s., kao tačno preciziranu osobu za hilafet dotle da je Ali, a.s., lično bio siguran da pitanje hilafeta neće otići od njega.“
U Šerhu nehdžil-belaga od Ibn Ebul-Hadida stoji da Ali, a.s., nije imao sumnje da će njemu pripasti hilafet i da se niko od ljudi o ovom pitanju neće raspravljati i sukobiti s njim. On sam s tim u vezi kaže da mu je njegov amidža Abbas rekao:
„Dragi Ali, pruži ruku da ti dam prisegu. Ako se to desi, ljudi će reći da je Poslanikov amidža dao prisegu Poslanikovom amidžiću. U tom slučaju, čak ni dvije osobe neće biti koje se neće složiti s tobom.“
Ali, a.s., ga je upitao: „Dragi amidža, da li zaista nekog osim mene interesuje hilafet?“
Abbas mu je odgovorio: „Shvatit ćeš.“
Imam, a.s., mu je rekao: „Dragi amidža, ja ne volim da mi ljudi daju prisegu iza zatvorenih vrata.“
Prirodno je bilo da je Imam, a.s., kada je zajedno sa svojim pratiocima saznao za ovaj veliki događaj, ostao zaprepašten, jer je svojim očima gledao kako Ebu Bekra kao mladoženju uz slavlje i veselje vode u džamiju, dok je sveto tijelo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., među njegovom porodicom ležalo na zemlji, a njegove supruge iščekivale da se njegovo čisto njegovo tijelo opremi i da se obavi dženaza. S druge strane su saznali da se Ebu Bekr u svađi s njemu suprotstavljenim ensarijama pozvao na svoje srodstvo s Poslanikom, s.a.v.a., i svoj staž u islamu.
U takvom stanju je Imam, a.s., iako nije vjerovao u ispravnost dokaza muhadžira, ipak trebao da ih obaveže na prihvatanje onoga na što je on sam primoravao ensarije. Imam, a.s., im je mogao iznijeti desetine neporecivih dokaza i to bi bilo moguće da su oni slušali Imamove logične riječi i da su ih dokazi koje bi on iznosio odvraćali od izvršavanja djela koje su ozbiljno namjeravali uraditi. Unatoč svemu, Imam, a.s., se raspravljao s njima istim dokazom s kojim su muhadžiri savladali ensarije, pozivajući se pritom na riječi Božijeg Poslanika o njemu, zatim na svoju blistavu prošlost, džihad i borbu i njegovo bratimljenje s Poslanikom. Tako je branio svoje pravo. U tom smislu njegova supruga hazreti Zehra, s.a., gospođa nad gospođama, pored svoga muža krenula je da vrati ono što je dobila na dar i pravo na hilafet svome mužu.
Većina prenosilaca hadisa prenosi sljedeće:
Nakon što su ljudi dali prisegu Ebu Bekru, Ebu Sufjan je uzrujanim govorom obznanio svoju podršku Aliju, a.s. Zaprijetio je njegovim protivnicima rekavši: „Tako mi Gospodara, Medinu ću ispuniti jahačima i pješadijom.“
Naravno Imamu nije bilo skriveno da Ebu Sufjan time želi rasplamsati vatru rata među muslimanima kako bi unio smutnju i nemir, misleći da će se možda njemu i njemu sličnima koji su u srcima krili licemjerstvo ukazati prilika i da će u tom metežu postići svoje neprijateljske ciljeve prema islamu i njegovim sljedbenicima s kojima je 20 godina ratovao. On koji se dugo godina borio protiv islama i na kraju zajedno sa svojom suprugom Hindom među muslimanima poznatom po tome što je jela jetru (hazreti Hamze, prvaka šehida), u godini osvajanja Mekke i u najtjesnijoj situaciji, poput poražene i potpuno bespomoćne osobe biva primoran da uđe u skupinu muslimana. Međutim, u srcu je imao mržnju i zlobu koju je ponekad pokazivao.
U rivajetu od Taberija i El-Kamilu Ibn Esira stoji: „Zapovjednik vjernika, a.s., je kritikovao Ebu Sufjana ibn Harba rekavši mu:
وَاللهِ، مَا أَرَدْتَ إِلَّا الْفِتْنَةَ، وَإِنَّكَ وَاللهِ طَالَمَا بَغَيتَ لِلإِسْلامِ شَرًّا، لَا حَاجَةَ لَنَا فِي نُصرَتِكَ.
‘Ebu Sufjane, tako mi Gospodara, ti s ovim djelom nemaš drugi cilj osim da stvoriš smutnju i metež. Dugo godina si bio zlonamjeran prema islamu i nama ne treba tvoja pomoć.’“[3]
[1] Komentar događaja na Sekifi u Tarihe ibn Hišam, sv. 4, str. 334-335; Tarihut-Taberi, Događaji 11. godine po Hidžri, sv. 2, str. 444; Ensabul-ešraf, sv. 1, str. 563-567; Ibn Sa'd, Et-Tabekat, sv. 2, str. 53-54; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 164; Ibn Ebul-Hadid, Šerhu nehdžil-belaga, sv. 2, str. 21-57; Hajatul-Imamil-Husejn ibn Ali, sv. 1, str. 150.
[2] Tarihut-Taberi, Darul-fikr, Bejrut, sv. 4, str. 21.
[3] Siretul-eimmetil-isna ašer, sv. 1, str. 260-297.
