Opcije Imama Alija, a.s., u vezi s novom situacijom

Zehra, s.a., nakon oca

Opcije Imama Alija, a.s., u vezi s novom situacijom

Ishitrena dešavanja i devijantni stavovi, kao i pojava brojnih političkih krila, koji su stvarali pogodno tlo za izdaju i zavjeru protiv islama, zatim izazivanje nereda, nepostojanje vjerske obaviještenosti i jaka želja za zdravom vjerom nametnuli su Imamu Aliju, a.s., da se nađe na raskrižju tri teška puta.

Prvi je bio da bez ikakve smetnje, kao i ostali muslimani, da prisegu Ebu Bekru. Štaviše, u tom bi slučaju nova vlast dobila istaknuti položaj. Trudila bi se da, ne obraćajući pažnju na tok kretanja islamske poslanice, očuva svoj položaj i svoje interese. Tako šta se činilo nemogućim jer bi to značilo potvrđivanje prisege koja se u potpunosti kosila s naredbama Božijeg Poslanika.

Drugi je bio da kao osoba koja ima trn u oku i kost u grlu trpi i podnosi bol i nastoji odabrati srednji put među kontradiktornostima koje su nastale kao rezultat nedolične vlasti, kako bi očuvao opstanak islama i islamskih uvjerenja od potpunog uništenja.

Treći je bio da pokrene ljude i spremi ih za oružanu pobunu protiv Ebu Bekrovog hilafeta.

 

Mirni put i uloga hazreti Fatime, s.a.

Na koncu je Imam, a.s., kategorično odlučio da ne poseže za pobunom i ustankom i da ne ustaje otvoreno u borbu protiv vladara ustankom koji se oslanja na ajete i rivajete osim onda kada bude potpuno siguran da može pokrenuti misli većine običnih ljudi protiv Ebu Bekra i njegovih saradnika. Upravo to pitanje zaokupljalo je njegove mubarek misli. Stoga je počeo da obavlja tajne susrete s muslimanskim velikanima i važnim ličnostima Medine.[1] Savjetovao ih je kur’anskim ajetima koje je iznosio kao dokaze. U tome ga je podržavala njegova supruga hazreti Fatima. Ona je nesebično sudjelovala u njegovoj skrivenoj borbi. Imamov cilj od ovih susreta i kontakata nije bio osnivanje stranke za sebe kako bi preko nje ustao u borbu. Zapravo, vrlo dobro znamo da je velika skupina ensarija koji su bili pristalice Imama, a.s., uz slogane podrške upućene Imamu čekala priliku da poput leptira polete oko njegovog bića. Međutim, Imam, a.s., je ovim susretima htio da obezbijedi preduvjete u kojima bi se svi ljudi usaglasili i krenuli za njim.

Upravo zbog toga se pitanje Fedeka u novoj politici Imama Alija, a.s., nalazi na vrhu svih pitanja, jer je suština i filozofija uloge hazreti Fatime koja je precizno iscrtana rukom Haruna vjerovjesništva (Imama Alija, a.s.) u potpunosti bila u koordinaciji s noćnim obilaskom ensarijskih kuća i vrlo lahko je mogla okončati Ebu Bekrov hilafet kao što okončava pozorišna priča, a ne kao što okončava centralna vlast koja ima moć i sredstva.

Uloga hazreti Fatime se ogledala u tome da od Ebu Bekra traži imetak koji je nasilno oduzeo od nje i da to potraživanje uzme kao sredstvo prigovora na temeljno pitanje, tj. pitanje hilafeta, kako bi ljudi shvatili da je onaj trenutak kada su okrenuli leđa Imamu Aliju i okrenuli se Ebu Bekru trenutak njihovih strasti i zastranjenja.[2] Tim postupkom su zapali u grešku, usprotivili se Kur’anu i ušli na tuđe pojilište.[3]

Formiranjem ovakvog razmišljanja u mubarek mislima hazreti Fatime ta cijenjena žena je počela da se zalaže kako bi dovela u red društvo toga vremena. Nastojala je da optuživanjem halife za otvorenu izdaju i za nepoštivanje zakona očisti iz okrilja islamske vlasti sve mrlje zastranjenosti čiji su prvi temelji postavljeni na Sekifi i da ukloni zastore s plodova i rezultata izbora koji su se odvijali u suprotnosti sa zakonima božije Knjige i stvarnosti, a iz kojih je Ebu Bekr izašao kao halifa.[4]

Suočavanje hazreti Fatime s protivnicima imalo je dvije karakteristike koje Imam Ali, a.s., nije mogao izvršiti sam i namjesto svoje supruge.

Prvo, hazreti Fatima, s.a., je zbog posebnih uvjeta svoje tužne nedaće uzrokovane preseljenjem njenog cijenjenog oca, Božijeg Poslanika, i zbog njenog položaja u odnosu na njega, imala veću snagu od Imama Alija, a.s., da pobudi emocije ljudi i da uspostavi vezu duhovne privlačnosti muslimana prema njenom cijenjenom ocu i lijepim uspomenama na njega, blagoslovi božiji neka su na njega i porodicu njegovu. Ona je mogla usmjeriti emocije ljudi na pitanja Ehli bejta.

Drugo, sve dok je hazreti Fatima, s.a., kao žena ulazila na polje sukoba, bez obzira na to kakvu je ulogu u tome odigrala, taj sukob nikada nije poprimao izgled oružane borbe koja bi tražila zapovjednika i vođu. S druge strane, sve dok je Harun vjerovjesništva (Imam Ali, a.s.) u kući bio privržen privremenom primirju koje je sam proglasio kako bi se ljudi okupili oko njega i dok je nadgledao situaciju kako bi se u nju upleo kad bi god htio i u slučaju ustanka predvodio, a u suprotnom nastojao da smiri smutnju i nemire, i hazreti Fatima bi također ustrajnošću koju je pokazala organizovala sveopću pobunu protiv halife ili bi ostala u okvirima običnog sukoba i svađe. Dakle, ne bi upravljala situaciju k neredu i razdoru.

Stoga je Imam, a.s., imao namjeru da svoj glas prenese do ljudi putem hazreti Fatiminog jezika, a da on sam ostane podalje od poprišta i iščekuje pogodan trenutak i priliku koja bi govorila o njegovoj sposobnosti procjene situacije. Također je htio da svim sljedbenicima Kur’ana iznese dokaz o neispravnost hilafeta tog vremena. Ta njegova želja je provedena kada je hazreti Zehra, s.a., prijatnim, lijepim i odvažnim govorom ponudila jasno tumačenje o pravu Imama Alija, a.s.

[1] Od Imama Bakira, a.s., se prenosi da je rekao: “Ali je noću posjedao hazreti Fatimu na jahalicu i njih dvoje su išli od vrata do vrata ensarija tražeći od njih pomoć.” Šerhu nehdžil-belaga, sv. 6, str. 13.

[2] Na 23. strani Belagatun-nisa’ hazreti Fatima ukazuje na slično značenje. Ona kaže: “Šejtan je pomolio glavu iz svog skrovišta pozivajući vas pa vas je vidio kako se odazivate njegovom pozivu i služite njegovoj obmani. Potom vas je pozvao u pokret pa vas je našao lahkim… Zatim ste žigosali tuđe deve umjesto svojih.”

[3] U sv. 6, str. 12, Šerhu nehdžil-belaga stoji: “Imam Ali, a.s., je u svom razgovoru s ljudima rekao: ‘O skupino muhadžira! Imajte na umu Boga. Nemojte da odvlačite Muhammedovu vlast iz njegove kuće u svoje kuće i nemojte da njegovu porodicu (Ehli bejt) lišite njenog prava i položaja među ljudima. O skupino muhadžira! Tako mi Gospodara, mi smo Poslanikov Ehli bejt i zaslužniji smo od vas za hilafet.’”

[4] U Es-Savaikul-muhrike, Mektebetul-Kahire, str. 36, stoji da je drugi halifa rekao: “Prisega Ebu Bekru je bila nepromišljeno djelo od čijeg zla Bog je zaštitio muslimane. Ako neko još jedanput učini takvu prisegu, ubijte ga.” Historija halifa, str. 67.