Zehra u kur'anskim ajetima
Zehra u kur'anskim ajetima
Utisci o ličnosti hazreti Zehre, s.a.
Fatima Zehra je kćerka najodabranijeg poslanika, supruga prvog Imama, najvećeg junaka islama, majka najveselijih cvjetova historije ummeta, blistavo i prosvijetljeno lice posljednje poslanice i velikodostojnica svih žena svijeta. Ona je čista posuda čiste loze i dobro vrelo časnog Poslanikovog potomstva, neka su Božiji blagoslovi na sve njih.
Historija njenog života sjedinjena je s historijom poslanstva, jer se rodila osam godina prije iseljenja, tj. Hidžre, a samo nekoliko mjeseci poslije srceparajućeg Poslanikovog preseljenja oprostila se s Ovim svijetom.
Časni Poslanik je hvalio uzvišeni položaj i ulogu te velike žene kao prethodnice na putu poslaničke misije po pitanju slijeđenja upute Časnog Kur'ana. Ta nebeska Knjiga, tj. Kur'an, eksplicitno je ukazala na vrline i položaj Ehli bejta na općenit, a hazreti Fatime na poseban način.
Zehra u kur'anskim ajetima
Časni Kur'an u ajetima koji se danonoćno uče hvali ljude zbog vrednovanja uzvišenih vrijednosti i požrtvovanosti na Božijem putu te je njihova imena i spomen na njih učinio vječnim. Članovi Poslanikovog Ehli bejta su neke od tih osoba koje je Uzvišeni Gospodar jasno spomenuo i ukazao na njihov položaj i njihove vrline. Historičari i mufesiri su prenijeli brojne ajete koji su spušteni u znak pohvale Ehli bejta. Tako ih je Gospodar hvalio u različitim surama kako bi učvrstio njihov pravilan put i ispravno usmjerenje i pozvao ljude da ih slijede.
- Zehra vrelo poslanstva
Kevser znači obilno dobro i doima se da obuhvata sve blagodati koje je Gospodar podario časnom Poslaniku. Međutim, ono što su spomenuli u vezi s povodom objave sure, pored sadržaja posljednjeg ajeta sure, jasno ukazuje na to da se spomenuto dobro odnosi na uvećanje i trajnost potomstva.
Cijeli svijet dobro zna da se čista Poslanikova loza nastavila preko njegove kćerke Fatime. Neki hadisi od Poslanika, s.a.v.a., direktno ukazuju na ovo značenje.
Većina komentatora Kur'ana,[1] među kojima je i Ibn Abbas, u raspravi o Kevseru kažu da je ‘As ibn Vail stalno govorio kurejšijskim vođama da Muhammed nema sina koji će ga nasljediti.[2] Upravo iz tog razloga, kad ode s ovog svijeta, njegovo potomstvo će biti prekinuto i time ćete ga se osloboditi. Međutim, Fahru Razi, iako se ovdje posvetio objašnjavanju različitih mišljenja musfesira o značenju riječi Kevser, ipak je vrlo jasno i nedvosmisleno rekao sljedeće:
„Treće mišljenje: Kevser su tumačili kao Poslanikovo potomstvo… jer je ova mubarek sura spuštena kao odgovor onima koji su tražili mahanu Poslaniku u neposjedovanju muškog potomka. Prema tome, značenje ovog ajeta je to da će Allah njemu podariti potomstvo koje će ostati kroz vrijeme.“ (Fahru Razi dodaje): „Pogledajte koliko je samo članova Poslanikove porodice ubijeno?! Ipak je svijet ispunjen njima, a od porodice Umejja ništa značajno nije ostalo. Štaviše, pogledajte među članovima Poslanikove porodice kakvi samo učenjaci i mislioci postoje, kao što je Imam Bakir, Imam Sadik, Imam Kazim, Imam Rida, mir neka je s njima, zatim En-Nefsu Zekijje i njemu slični.“[3]
Ajet Mubahele[4] upućuje na to da se Imam Hasan i Imam Husejn, a.s., ubrajaju u Poslanikovu djecu. Brojne su predaje od Poslanika koje govore da je Allah, dž.š., potomstvo svakog poslanika postavio u kičmu tog poslanika, ali je potomstvo posljednjeg Božijeg Poslanika postavio u kičmu Alija ibn Ebu Taliba.[5]
Prenosi se vjerodostojna predaja od Poslanika da je on rekao Hasanu, sinu Alijevom:
إِنَّ ابْنِي هَذَا سَيِّدٌ، وَلَعَلَّ اللهَ أَنْ يُصْلِحَ بِهِ بَيْنَ فِئَتَيْنِ عَظيِمَتَيْنِ
„Zaista je ovaj moj sin (Hasan) predvodnik preko kojeg će Allah izmiriti dvije velike skupine.“[6]
- Zehra, s.a., u suri Ed-Dahr
Jednoga dana su se Imam Hasan i Imam Husejn, mir s njima, razboljeli. Časni Poslanik im je zajedno sa skupinom ljudi došao u posjetu. Oni su rekli Imamu Aliju: „O Abal-Hasane, učini nezr (zavjet Bogu) za njihovo ozdravljenje.“
Zbog toga su hazreti Ali, hazreti Fatima i njihova sluškinja Fidda proučili nezr da će, ako Hasan i Husejn ozdrave, oni postiti tri dana. Nije potrajalo dugo, a Imami su ozdravili. Njih troje su u skladu sa zavjetom koji su učinili zapostili, ali u kući nisu imali hrane. Upravo zbog toga je Imam Ali, a.s., pozajmio od Jevreja Šem’una Hajberija tri mjere ječma. Hazreti Fatima je samljela jednu mjeru i od toga spremila pet komada hljeba, koliko ih je i bilo u porodici. Stavili su hljeb ispred sebe kako bi otpočeli s iftarom. Tada je na vrata došao siromah i rekao: „Selam Poslanikovom Ehli bejtu. Ja sam ubogi siromah, musliman koji je gladan. Udijelite vi meni, da vama Allah u zamjenu da džennetsku hranu.“
Poslanikova porodica mu je dala hranu i te se večeri iftarila samo vodom. Zaspali su i sutradan su opet nastavili postiti. Kada se spustila noć, stavili su ispred sebe hranu da jedu. Ovaj put je stiglo siroče. I njemu su dali hranu. Treći put je na vrata došao zarobljenik, a oni su ponovili isto ono što su prije uradili.
Sljedeće jutro Imam Ali, a.s., je uzeo za ruke svoja dva sina i odveo ih kod Poslanika, s.a.v.a. Čim ih je Poslanik ugledao, vidio je da se od silne gladi tresu kao pilići i rekao je: „Meni je veoma teško da vas vidim u takvom stanju.“
Potom je ustao i zajedno s njima otišao u Alijevu kuću. Vidio je Fatimu u njenom mihrabu. Od silne gladi stomak joj se bio prilijepio za leđa, a oči upale. Božijeg Poslanika je ovaj prizor izuzetno ganuo. U tom trenutku se spustio Džibril, a.s., i rekao: „O Muhammede, primi ove ajete. Bog je tebi čestitao zbog Ehli bejta.“ Tada je Džibril proučio ajete sure Ed-Dahr.
Fatima, s.a., je jedna od onih osoba za koje je Uzvišeni Gospodar posvjedočio da će među svim dobrim robovima u Džennetu piti vodu iz pehara pomiješanu s posebno ugodnim mirisima. Ona je jedna od onih osoba koje ispunjavaju svoj zavjet i koja se plaši dana kada će zlo i kazna njegova svuda rasprostrta biti. Ona je od onih osoba koja je svoju hranu, iako ju je željela i trebala, dala drugima i nahranila ih dajući tako prednost drugima nad sobom. To je uradila na Božijem putu i nije očekivala nikakvu nagradu od njih. Ona je bila jedna od osoba koja je pokazala strpljivost na putu Božijeg zadovoljstva. Ona pripada skupini ljudi koje će Allah sačuvati zla tog teškog i kobnog dana. Ta skupina će biti prijatno ugošćena i za svoju strpljivost bit će nagrađena svilenim džennetskim haljinama.[7]
- Zehra, s.a., u ajetu Tathir
Jednog je dana Poslanik bio u kući Umm Seleme, r.a. Imama Hasana, Imama Husejna, njihovu majku i njihovog oca je posjeo pored sebe te ih potom prekrio svojim ogrtačem kako bi ih odvojio od ostalih članova porodice i svojih supruga. Dok su bili u tom stanju, melek objave je spustio Poslaniku ajet Tathir:
إِنَّمَا يُرِيدُ اللهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا
Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.[8]
Poslanik se u pojašnjenju posvećenosti spomenutog ajeta ovim osobama nije zadovoljio samo time već je izvukao svoju blagoslovljenu ruku ispod pokrivača i okrenuo je prema nebu. Nekoliko puta je ponovio:
اللهم هَؤُلَاءِ أَهْلُ بَيْتِي، فَأَذْهِبْ عَنْهُمُ الرِّجْسَ وَطَهِّرْهُمْ تَطْهِيرًا
„Bože, ova skupina je moj Ehli bejt. Otkloni od njih sve ukaljanosti i potpuno ih očisti.“
Ummu Seleme koja je posmatrala ovaj prizor čula je Poslanikove riječi te je prišla da i ona uđe pod pokrivač. Rekla je:
„O Poslaniče, zar i ja ne spadam u vašu skupinu?“
Poslanik je uzeo ogrtač iz njene ruke i rekao: „Ne, ali si ti u dobru.“[9]
Nakon spuštanja ovog časnog ajeta Božiji Poslanik je svaki put prilikom odlaska u džamiju na sabah namaz prolazeći pored Fatimine kuće govorio:
الصَّلَاةَ، يَا أَهْلَ الْبَيْتِ، إِنَّما يُرِيدُ اللهُ لِيُذْهِبَ عَنْكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ، وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا
„O Ehli bejte! Vrijeme je namaza. Bog želi da od vas, o Ehli bejte, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.“
Ova Poslanikova praksa je trajala šest ili osam mjeseci.[10]
Spomenuti časni ajet je dokaz za bezgrešnost Ehli bejta i njihovu očuvanost od nepokornosti, jer riječ ridžs u ovom ajetu koristi se u značenju grijeha, a sam ajet počinje riječju innema, što upućuje na ograničenost. To znači da se Božija volja odnosi samo na njih, tj. na one od kojih je grijeh udaljen i koji su posebnim čišćenjem očišćeni. Istinsko značenje bezgrešnosti je upravo to. Nabehani je iz tefsira Taberija eksplicitno prenio ovo značenje.[11]
- Ljubav prema Zehri je nagrada za poslanstvo
Džabir je prenio: Beduin je došao kod Poslanika, s.a.v.a., i zamolio ga: „O Muhammede, predstavi mi islam.“
Poslanik mu je rekao: „Posvjedoči da nema božanstva osim Jednog Boga koji nema sudruga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov poslanik.“ Beduin ga je upitao:
„Ti ne tražiš ništa zauzvrat?“
Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: „Ne, od tebe ne tražim ništa osim ljubavi prema porodici.“
„Tvojoj ili mojoj?“
Poslanik je odgovorio: „Mojoj.“
Beduin je rekao: „Pruži ruke da s tobom sklopim ugovor za ovo što smo sad rekli. Ako neko ne bude imao u srcu ljubavi prema tebi i tvojim bližnjima, neka je prokletstvo Božije na njega.“
Božiji Poslanik je rekao: „Amin.“[12]
Mudžahid je ovu ljubav tumačio kao slijeđenje i potvrđivanje Božijeg Poslanika i vezu s njegovim Ehli bejtom. Ibn Abbas je ovu ljubav tumačio kao ljubav prema Poslanikovim bližnjim.[13]
Zamahšeri u svom tefsiru navodi: kada je spušten ajet:
قُل لَّا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ أَجْرًا إِلَّا الْمَوَدَّةَ فِي الْقُرْبَى
Ti reci: „Ja ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje!“,[14]
Božijeg Poslanika su upitali:
يَا رَسُولَ اللهِ، مَنْ قَرَابَتُكَ هَؤُلَاءِ الَّذِينَ وَجَبَتْ عَلَيْنَا مَوَدَّتُهُمْ؟ قَالَ: عَلِيٌّ وَفَاطِمَةُ وَابْنَاهُمَا
„Ko su tvoji bližnji kojima je obavezno ukazivati ljubav?“ Poslanik je odgovorio: „Ali, Fatima i njihovi sinovi.“[15]
- Zehra u ajetu Mubahele
Svi muslimani, pa čak i haridžije se slažu da Božiji Poslanik na Mubahelu nije pozvao nikoga osim dio svoga tijela, hazreti Fatimu, svoja dva unuka i dva blistava cvijeta Hasana i Husejna i svoga brata Alija, koji je Poslaniku bio ono što je Harun bio Musau, a.s. Ove osobe su nužno bile sagovornici ovog časnog ajeta, što se ni na koji način ne može negirati. Ko god je upoznat s historijom islama, vrlo dobro zna da je ajet Mubahele spušten zbog ovih osoba i ni zbog koga drugog.[16]
Časni Poslanik je u pratnji ovih osoba došao da se međusobno proklinje s kršćanima Nedžrana koji su gajili neprijateljstvo prema njemu i pobijedio ih. U to vrijeme žene Božijeg Poslanika su bile prisutne u njegovoj kući, ali Poslanik nije pozvao na Mubahele nijednu od njih, pa čak ni svoju tetku Safijju, amidžičnu Ummu Hani niti bilo koju od žena koje su bile kćerke trojice halifa, kao što nije pozvao nijednu ženu od muhadžira i ensarija. Osim Hasana i Husejna nije poveo nijedno dijete Beni Hašima niti bilo koje dijete svojih ashaba, a osim Alija, a.s., nije pozvao nijednog srodnika niti bilo kojeg od svojih pristalica koji su otprije povjerovali u Boga. Kako kaže Fahru Razi u svom tefsiru: „Poslanik je obukavši crni ogrtač izašao iz kuće da bi izvršio Mubahele.
Časni Poslanik je krenuo držeći Husejna, a.s., u naručju, a Hasana, a.s., za ruku, a Fatima je išla iza njega, a Ali iza nje. Krenuli su prema mjestu gdje su se trebali međusobno proklinjati s kršćanima Nedžrana. Svojim pratiocima je rekao: ‘Kad god ja proučim dovu, vi recite amin.’
Kršćanski svećenik iz Nedžrana je rekao svojim pratiocima: ‘Danas vidim lica kojima će, ako zamole Boga da iščupa planinu, Bog uslišiti molbu i to će se desiti. Stoga vam preporučujem da se s njima ne upuštate u međusobno proklinjanje jer ćete svi stradati i do Sudnjeg dana neće ostati nijedan kršćanin na licu Zemlje.’“[17]
Fahru Razi nakon što prenosi ovaj događaj, kaže: „Ovaj časni ajet upućuje na činjenicu da se Hasan i Husejn ubrajaju u Poslanikove sinove jer je Poslanik obećao kršćanima da će na Mubahelu pozvati svoje sinove, a pozvao je Hasana i Husejna, a.s. Prema tome, ove dvije plemenite ličnosti su nužno Poslanikovi sinovi.“[18]
[1] Et-Tefsirul-kebir, sv. 32, str. 132.
[2] Ove pokudne riječi pojavile su se kada je preselio Abdullah, Poslanikov sin kojeg je imao s Hatidžom, s.a., pa Poslaniku nije ostao nijedan muški potomak.
[3] Et-Tefsirul-kebir, sv. 32, str. 124.
[4] Ali ‘Imran, 61.
[5] Tarihu Bagdad, sv. 1, str. 316; Er-Rijadun-nedire, sv. 2, str. 168; Kenzul-ummal, str. 1, hadis 32892.
[6] Sahihul-Buhari, Kitabu sulh, Sunenut-Tirmizi, , sv. 5, hadis 3773, Daru ihjait-turas; Musned Ahmed, sv. 5, str. 44; Tarihu Bagdad, sv. 3, str. 215; Kenzul-ummal, str. 12 i 13, hadisi 34304, 34301 i 37654.
[7] Zamahšeri, El-Keššaf; Sa'lebi, El-Kešfu vel-bejan; Usdul-gabe, sv. 5, str. 530; Fahru Razi, Et-Tefsirul-kebir.
[8] El-Ahzab, 33.
[9] Sahihu Muslim, Kitabu fadailis-sahabe, El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 147; Ed-Durrul-mensur u tumačenju ovog ajeta; Tefsirut-Taberi, sv. 22, str. 5; Sunenut-Tirmizi, 5, hadis 3787; Musnedu Ahmed, sv. 6, str. 292 i 304; Usdul-gabe, sv. 4, str. 29; Tahzibut-tahzib, sv. 2, str. 258.
[10] El-Kelimetul-garra fi tafdiliz-Zehra, str. 192. Sejjid Šerefuddin je rekao: Ahmed ibn Hanbel ga je prenio u svom 3. svesku, str. 259, kao i Hakim. Tirmizi ga je smatrao vjerodostojnim hadisom. Ibn Ebu Šejbe, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Mirdevejh, Taberani i drugi su ga smatrali hasen hadisom.
[11] El-Kelimetul-garra, str. 200.
[12] Hiljetul-evlija, sv. 3, str. 201; Tefsirut-Taberi, sv. 25, str. 16 i 17; Ed-Durrul-mensur, tefsir 23. ajeta sure Eš-Šura; Es-Savaikul-muhrike, str. 261; Usdul-gabe, sv. 5, str. 367.
[13] Vidi: Fadailul-hamse mines-sihahis-sitte, sv. 1, str. 307.
[14] Eš-Šura, 23.
[15] Vidi: komentar ovog ajeta u tefsiru El-Keššaf, tefsir Fahru Razi, Ed-Durrul-mensur; Sujuti, Zehairul-ukba, str. 25. Allame Amini u trećem tomu El-Gadira, str. 45, navodi izvor za spuštanje ajeta meveddet, koji je spušten zbog Alija, Fatime, Hasana i Husejna.
[16] Vidi: El-Kelimetul-garra, str. 181.
[17] Šerefuddin Amuli je rekao: “Mufesiri, muhadisi i svi historičari koji su ukazali na događaje 10. godine po Hidžri, tj. godine u kojoj se desila Mubahela, spomenuli su navedeni hadis.“ Vidi: Sahihu Muslim, Kitabu fadaili sahabe, El-Keššaf od Zamahšerija u pojašnjenju 61. ajeta sure Ali ‘Imran.
[18] Et-Tefsirul-kebir, u komentaru istog ajeta; Es-Savaikul-muhrike, str. 238; Vakedi, Esbabun-nuzul, str. 75.
