Zehrino iseljenje u Medinu

Zehrino iseljenje u Medinu

Božiji je Poslanik je zarad očuvanja života i opstanka svoje poslanice 13. godine po poslanstvu iselio iz Mekke u Jesrib (Medinu). Aliju ibn Ebu Talibu je oporučio da te noći legne u njegovu postelju kako bi zbunio mušrike i okrenuo ih na pogrešan put. Također mu je oporučio još nekoliko stvari. Jedna je bila da će mu, kad god da on stigne do sigurnog mjesta u Medini, poslati jednu osobu da zajedno s Fatimama iz svoje porodice i ostalim ženama muslimankama krenu prema Medini. Također je oporučio da sve stvari koje su ljudi povjerili Poslaniku na čuvanje vrati njihovim vlasnicima i isplati sve Poslanikove dugove.

Kada je časni Poslanik stigao do mjesta Kuba nedaleko (6 km) od Medine, zaustavio se i odsjeo, a po Ebu Vakidu Lejsiju poslao je pismo Imamu Aliju, a.s., u kojem mu je naredio da zajedno s Fatimama krene prema njemu i vrati ljudima njihove stvari koje su mu bile povjerene na čuvanje. Imam Ali, a.s., je bez oklijevanja krenuo da kupi jahalicu za put. Obezbijedio je sve što je potrebno za put i iseljenje iz Mekke. Siromašnim vjernicima koji su bili s njim naredio je da, čim padne noć, krišom dođu do mjesta Zi-Tuva.

Imam, a.s., je vratio povjerene stvari vlasnicima i pored Kabe glasno obznanio: „O ljudi, ima li još uvijek neko ko nije dobio svoje emanete? Ima li neko da iznese neku preporuku? Ima li neko ko bi s Božijim Poslanikom sklopio sporazum?“

Kada mu niko nije uzvratio, on je krenuo prema Medini da dođe do Božijeg Poslanika.[1]

Ali, a.s., je po danu iz Mekke izveo nekoliko Fatima, a to su bile: hazreti Fatima, s.a., Fatima, kćerka Eseda, plemenita majka Imama Alija, a.s., Fatima, kćerka Zubejra ibn Abdulmuttalliba, i Fatima, kćerka Hamze ibn Abdulmuttaliba.

Birke Umm Ejman, dadilja i služavka Božijeg Poslanika, i njen sin Ejman, sluga Božijeg Poslanika, također su krenuli za njima. Ebu Vakid Lejsi, Poslanikov izaslanik, također se s ovom karavanom vratio u Medinu. On je imao odgovornost vođenja kamila. Iz straha od neprijatelja vodio ih je brzo. Imam Ali, a.s., mu je rekao:

„Ebu Vakide, budi obziran prema ženama jer one imaju slaba i krhka tijela.“

On mu je odgovorio:

„Plašim se da nas ne stignu oni što nas prate.“

„Nemoj da se plašiš. Božiji Poslanik je u trenutku iseljenja meni rekao: ‘O Ali, od sada ti neće moći ništa nauditi.’“

Hazreti Ali je, dok je recitirao ove stihove, polahko tjerao kamile:

Nema snage do Allaha pa sumnju otkloni,

Gospodar ljudi ti je dovoljan, ništa ne brini.

Imam, a.s., je išao dok nije došao blizu mjesta Dadžnan. Tu ih je stiglo sedam jahača prekrivenih lica, koji su bili poznati junaci među Kurejšijama, a koji su ih uhodili. Džinah, sluga Harisa ibn Umejje, bio je osma osoba među njima. On je bio hrabar i neustrašiv čovjek. Imam Ali, a.s., se okrenuo prema Ejmanu i Ebu Vakedu i, iako je neprijatelj bio na vidiku, rekao im je:

„Polegnite kamile i čvrsto im svežite koljena.“

On je sam istupio naprijed i pomogao ženama da sjašu. Neprijatelj se bio približio. Imam je s isukanom sabljom stao pred njih. Ta skupina je krenula prema Imamu i rekla:

„Mislio si da možeš ove žene izbaviti iz naših kandži? Moraš se vratiti!“

Imam, a.s., je rekao: „Šta ako se ne vratim?“

„Moraš se vratiti. U protivnom ćemo vratiti tvoju odrubljenu glavu.“

Neprijatelji su se na jahalicama približili ženama i kamilama kako bi u njima izazvali strah, a Imam, a.s., ih je u tome spriječio.

Džinah je prinio sablju Imamovoj glavi. Imam se izmakao njegovom udarcu i okretno nanio udarac na njegova pleća čime mu je prepolovio sablju stigavši do pleća njegovog konja. Potom je sabljom napao ostale. Oni su pobjegli pred njim rekavši mu:

„O sine Ebu Taliba, oprosti nam i pređi preko naših grešaka.“

Imam, a.s., je rekao: „Ja sad idem svom amidžiću, Božijem Poslaniku. Ko god želi da mu iskomadam tijelo i zemlju natopim njegovom krvlju, neka me uhodi.“

Tako se neprijatelj ponižen i poražen vratio u svoj grad.

Tada se Imam, a.s., okrenuo prema svojim saputnicima Ejmanu i Ebu Vakedu i rekao im:

„Odvežite kamilama koljena.“

Potom je pobjedonosno pokrenuo karavanu sve dok nisu stali na mjestu zvanom Dadžnan. Jedan dan i jednu noć su se tu zadržali. Grupa siromašnih vjernika pridružila se ovim plemenitim osobama. Te noći su do zore ostali budni obavljajući namaz i šapućući s Gospodarom. Potom je Imam zajedno s njima u džematu obavio sabah namaz. Nastavio je put sve dok nije došao do mjesta zvanog Kuba u blizini Medine, gdje se susreo s Božijim Poslanikom koji ih je tu čekao.[2]

Prije nego što su stigli na to mjesto, melek objave se spustio Božijem Poslaniku i donio mu ajete koji govore o njihovom visokom položaju.

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ

Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju…[3]

Poslanik je ostao 15 dana u Kubi iščekujući ulazak Alijeve karavane. Za to je vrijeme sagradio džamiju o kojoj su objavljeni ajeti:

لَّمَسْجِدٌ أُسِّسَ عَلَى التَّقْوَى مِنْ أَوَّلِ يَوْمٍ أَحَقُّ أَن تَقُومَ فِيهِ

Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu.[4]

Upravo zbog toga je Poslanik podsticao ljude da obavljaju namaz u toj džamiji i čuvaju njenu blistavost i ljepotu obznanjujući im kakva velika nagrada čeka osobu koja obavi namaz u njoj.

Nakon što se karavana odmorila, Božiji Poslanik je zajedno sa svojim prijateljima i porodicom krenuo prema Medini. Veliki broj muslimana je pjevajući domaće pjesme i uzvikujući slogane izrazio dobrodošlicu Božijem Poslaniku. Priredili su mu svečani doček, a velikani Jesriba i čelnici plemena Evsa i Hazredža pozdravili su ga dobrodošlicom. Sve svoje finansijske i vojne mogućnosti dali su mu na raspolaganje. Dok je časni Poslanik išao svojim putem i prolazio pored nekog mjesta gdje su stanovali muslimani, velikani tog mjesta su nastojali da prije ostalih uzmu uzde Poslanikove kamile ne bi li možda Božiji Poslanik zbog njihovog prijema i pružanja sigurnosti odsjeo u njihovom mjestu. Poslanik bi proučio hair dovu za njih i rekao:

„Ostavite kamili otvoren put jer ona sama zna kako će postupiti.“

Kamila Božijeg Poslanika sjela je na prostranu zemlju pored kuće Ebu Ejuba Ensarija. Poslanik je sišao s nje. Hazreti Fatima je zajedno s ostalim Fatimama sišla sa svoje jahalice. Ušle su kod Ummu Halid, majke Ebu Ejjuba Ensarija.

Hazreti Zehra je sedam mjeseci provela pored oca dok se nije završila izgradnja džamije i Poslanikove kuće. Poslanikova kuća je bila vrlo jednostavna i bez ukrasa. Imala je nekoliko soba. Neke su bile izgrađene od kamena, a neke od palminih grana. Imam Hasan, a.s., unuk Božijeg Poslanika, u jednoj predaji vezanoj za visinu stropa kuće Božijeg Poslanika kaže:

„Ja sam u mladosti ulazio u sobe Božijeg Poslanika i ruka mi je dohvatala plafon.“

Pokućstvo koje je Božiji Poslanik nabavio za svoju novu kuću bilo je izuzetno jednostavno, obično i bez ikakvih ukrasa. On je, mir neka je s njim, sebi nabavio drveni krevet čije su nogare bile spojene vlaknima hurminog stabla. Hazreti Fatima se nastanila u zemlju iseljeništva i u kuću svoga oca koja je u zemlji islama bila vrhunac jednostavnosti kako bi se okoristila očevom ljubavlju, pažnjom i naklonošću, i to onom ljubavlju, pažnjom i naklonošću koju osim Fatime nije uživala nijedna žena i nijedan muškarac.

Hazreti Fatima, kćerka časnog Poslanika, iseljenjem iz Mekke u Medinu kročila je u tu kuću kako bi posmatrala svoga oca među njegovim prijateljima, prijateljima koji su polagali živote na njegovom putu i koji su mu bili saputnici. Muhadžiri su pronašli svoj mir i sigurnost pored svoje braće muslimana iz plemena Evs i Hazredž. Zajedno s časnim Poslanikom krenuli su u promovisanje i širenje islama. Pravili su planove za bolje sutra. Božiji Poslanik je pobratimio muhadžire i muslimane Medine kako bi im iz srca otklonio strah otuđenosti. Uspostavljanjem ove bratske veze postavio ih je u jedan saff, a to je vjera u jednog Boga Koji nema sudruga. Međusobno je povezao i bratimio muslimane, a Alija je izabrao za svoga brata. U velikoj skupini muhadžira i ensarija uzeo ga je za ruku i rekao:

هَذَا أَخِي‏ وَوَصِيِّي‏ وَوَارِثِي مِنْ بَعْدِي. ‏

„Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i moj nasljednik poslije mene.“[5]

Nije prošlo dugo vremena od bratimljenja kada je on dobio čast da postane zet časnog Poslanika i suprug najomiljenije njegove kćerke, koja mu je bila draža od njega samoga.

Časni Poslanik se, nakon što se nastanio u Medini, oženio ženom po imenu Sevda. Ona mu je bila prva žena poslije hazreti Hatidže. Poslije nje se oženio s Ummu Seleme, kćerkom Ebu Umejje. Starateljstvo nad njegovom plemenitom kćerkom Zehrom prepustio je ovoj plemenitoj ženi.

Ummu Seleme kaže:

„Poslanik je mene oženio i prepustio mi sve poslove vezane za hazreti Fatimu. Ja sam se posvetila odgoju i upućivanju te časne žene, ali tako mi Gospodara, Zehrina učtivost je bila veća od moje i bila je bolje upoznata sa svim poslovima nego ja.“[6]

[1] Ibn Šehr Ašub, El-Menakib, sv. 2, str. 58, poglavlje Piši gereftan dar hedžrat.

[2] El-Menakib, str. 184.

[3] Ali ‘Imran, 191-195.

[4] Et-Tevbe, 108.

[5] Milani, Kādetuna, sv. 3, str. 389, preneseno iz Hajatul-hajevan, sv. 1, str. 118; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 3, str. 277.

[6] Delailul-imame, str. 12.