Fatima,s.a., na vagi iskušenja

Fatima,s.a., na vagi iskušenja

Uzvišeni Gospodar je htio da hazreti Fatima, s.a., bude svjedok perioda sukoba i napetosti između Božije poslanice i neprijatelja islama u Mekki i da posmatra muke i teškoće svoga plemenitog oca. Ona je svojim očima gledala kako je njen dragi otac izložen tlačenju, ugnjetavanju i uznemiravanju. Svjedočila je neprijateljskoj atmosferi u Mekki koja je bila usmjerena na poslaničku porodicu, izvorište upute vjerovanja i vrlina. Lično je bila svjedok kako njen cijenjeni otac, odabrani vjernici i promicatelji vjere, koji kao da su pretekli druge u vjerovanju na poljima odvažnosti, džihada i borbe, izlažu svoje duše opasnostima. Ovaj ambijent, koji je u sebi spojio džihad i borbu, ostavio je traga na dušu čiste Zehre i imao velikog udjela u izgradnji njene ličnosti i pripremanju nje same za život praćen podnošenjem muka.

Hazreti Fatima se u djetinjstvu saživjela sa svim ovim tegobama. Nakon gubitka majke, pored svoga cijenjenoga oca koji je bio njen pomagač, prisni sagovornik i dobrostivi prijatelj i koji je olakšavao težinu tereta prijekora, prigovora, teškoća i uznemirenosti svoje kćerke, uhvatila se u koštac s još većim mukama i teškoćama. Bol i tuga je pogodila Božijeg Poslanika nakon preseljenja njegovog amidže Ebu Taliba, koji je bio zaštitnik i pomagač poslaničke misije i branitelj časnog Poslanika. Dok je on bio živ, Kurejšije nisu imale smjelosti da naude Božijem Poslaniku. Kada god bi naumili da omalovaže Poslanika, Ebu Talib bi ih čekao u zasjedi.[1]

Božiji Poslanik je nakon preseljenja Ebu Taliba sam govorio o važnosti ove podrške rekavši:

مَا زَالَتْ‏ قُرَيْشٌ‏ كَاعَّةً عَنِّي حَتَّى مَاتَ أَبُو طَالِبٍ

„Dok je Ebu Talib bio živ, Kurejšije su bile nemoćne da mi naude.“[2]

‏Kurejšije su u tom teškom periodu života poslaničke misije izlile na nježno biće Božijeg Poslanika pehar svoje zlobe, mržnje i uznemiravanja. Iskoristili su sva raspoloživa sredstva za uznemiravanje, ismijavanje i podrugivanje kako bi umanjili njegov položaj, status i ličnost.

Časni Poslanik je na putu očuvanja temelja, načela i vrijednosti pozivanja u svoju poslanicu podnosio velike teškoće koje nije podnio nijedan Božiji poslanik, do te mjere da je jedan neuk i lahkomislen čovjek iz plemena Kurejš uzeo šaku zemlje i prosuo je po blagoslovljenoj glavi Božijeg Poslanika. Poslanik se, podnoseći ta mučenja i uznemiravanja, vratio kući. Hazreti Fatima je to vidjela i stalno je posmatrala razne vrste i drugih uznemiravanja Kurejšija usmjerene protiv njenog oca. Hazreti Zehra je gledala kako neprijatelji ovakvim vrijeđanjem istrajavaju na svom samoljublju i oholosti. Gledajući ove prizore, bol i tuga su obuzimali njeno srce. Izuzetno teško joj je padala besramnost kurejšijskih neznalica i uznositih oholnika prema časnom Poslaniku. Išla bi do svoga oca i skidala prašinu s njegovog čistog lica. Vodom bi prala njegovu mubarek glavu i lice.

Ovaj bolni prizor ostavio je traga na Zehrinu dušu. To ju je potaklo da izrazi tugu za svojim plemenitim ocem, Božijim Poslanikom, vođom i predvodnikom islama. Zapadala je u plač. Jako je žalostila i rastuživala grubost neznalica i tvrdoglavih tlačitelja prema ličnosti koja je željela njihovo izbavljenje, izlazak iz tmina na svjetlo i upućivanje na ispravan put. Fatimino ponašanje je zabrinjavalo oca. On je osjećao da je Zehrino nježno srce obuzela tuga i bol. Stoga je nastojao da smanji njenu tugu i da je ohrabri u njenoj strpljivosti. Upravo zato je svojim blagoslovljenim rukama milostivo milovao Zehru po glavi i govorio joj:

لا تَبْكِي يَا بُنَيَّة، فَإِنَّ اللهَ مَانِعٌ أَبَاكِ وَنَاصِرُهُ عَلَى أَعْدَاءِ دِينِهِ وَرِسَالَتِهِ

„Kćeri moja, nemoj da plačeš. Bog je Čuvar tvoga oca i On će ga pomoći u borbi protiv neprijatelja njegove vjere i poslanice.“

Božiji Poslanik je nastojao da ovim riječima, koje imaju borbeni i odgojni karakter, usadi u njenu dušu uzvišeni duh džihada i da njeno srce ispuni strpljivošću i pouzdanjem u Boga.

Nije se nazirao kraj ovim tužnim i bolnim prizorima. Zlostavljanja, uznemiravanja i preziranja koja su Kurejšije ispoljavale prema Božijem Poslaniku i Božijoj poslanici, uputi i slobodi nisu se tu zaustavila, već su Kurejšije nastavile u svojoj osornosti istrajavajući na svojoj drskosti, oholosti i nadmenosti.

Od Abdullaha ibn Mes’uda se prenosi da je rekao:

„Samo sam jednom vidio da je Poslanik prokleo Kurejšije. To je bilo onda kada je Poslanik bio na namazu, a skupina Kurejšija sjedila. Blizu njih je bila iznutrica kamile. Oni su međusobno razgovarali ko bi je mogao uzeti i baciti je Poslaniku na glavu. Osoba po imenu Ukbe ibn Mu'it je ustao, osoro je uzeo i bacio na Poslanikovu glavu. On je ostao na sedždi sve dok nije stigla hazreti Fatima koja je to podigla s njegovih leđa. Tada je Poslanik, a.s., rekao:

اللهم عَلَيْكَ الْمَلَأَ مِنْ قُرَيْشٍ، اللهم عَلَيْكَ بِعُتْبَةَ بْنَ رَبِيعَةَ، اللهم عَلَيْكَ بِشَيْبَةَ بْنَ رَبِيعَةَ، اللهم عَلَيْكَ بِأَبِي جَهْلٍ بْنَ هِشَامٍ، اللهم عَلَيْكَ بِعُقْبَةَ بْنَ أَبِي مُعَيْطٍ، اللهم عَلَيْكَ بِأُبَيَّ بْنَ خَلَفٍ وَأُمَيَّةَ بْنَ خَلَفٍ

„Bože, žalim ti se na zlostavljanja i uznemiravanja skupine Kurejšija. Bože, ja Tebi prepuštam kažnjavanje Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibni Rebi’a, Ebu Džehla ibn Hišama, Ukbe ibni Ebu Mu'ita, Ubejje ibn Halifa i Umejje ibn Halefa.“

Abdullah ibn Mas’ud kaže:

„Vidio sam da su svi ovi ljudi na Bedru poginuli. Njihova tijela su bila bačena u jamu, osim tijela Ubejje ibn Halefa ili Umejje, koji su imali krupna tijela i koje su morali isjeći da bi ih bacili u jamu.“[3]

[1] El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 3, str. 151; Siretu Ibn Hišam, sv. 1, str. 416.

[2] Kešfu-gumme, sv. 1, str. 16; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 622, s drugačijim riječima.

[3] Taberi, Zehairul-ukba, str. 57; sličan sadržaj prenosi Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 3, str. 357.