Preseljenje hazreti Hatidže i godina tuge
Preseljenje hazreti Hatidže i godina tuge
Godine opsade i izolacije prošle su veoma teško. Božiji Poslanik i njegovi pratioci izašli su iz tog obruča i prestao je da važi prekid odnosa s Kurejšijama. Gospodar je muslimanima podario pobjedu. Hazreti Hatidža, koju su pritisci nekoliko godina oskudice, teškoća i nevolja izolacije i lišenosti oborili s nogu, izašla je iz tog obruča. Sada je ta velika žena privela kraju svoj život ispunjen blistavom borbom i zalaganjem na Božijem putu, život koji je u svijetu žena jedinstven primjer krajnjeg napora i strpljenja. Približilo se vrijeme njenog preseljenja. Bog je htio da je smjesti u Svoju blizinu. Ptica duše ove velike žene islama 10. godine po poslanstvu, godine u kojoj su Hašimije izašli iz opsade i izolacije Kurejšija, uzletjela je k Džennetu.
Božiji Poslanik je te iste godine izgubio i svoga amidžu Ebu Taliba, zaštitnika i podržavatelja poslanstva i pomagača islama. Gubitkom njega osjetio je tugu, žalost, razdvojenost i strepnju, jer je pored svoje supruge izgubio i svoga amidžu, zaštitnika, pomagača, branitelja, miljenika svoga srca i veoma dragu osobu. Tu godinu je nazvao „Godina tuge“.
Nije samo Božijeg Poslanika te godine snašla nevolja i tuga već je i malena Fatima, čija žedna usta još nisu bila napojena iz pehara majčinske ljubavi, bila sudrug svome ocu u ovoj tužnoj tragediji. I ona je bila pogođena ovom nedaćom. Nju su u toj tugom ispunjenoj godini snašle muke i nevolje. Osjetila je da su se tamni oblaci jetimske tuge nadvili nad njenim čistim životom.
Njen plemeniti otac, Božiji Poslanik, osjetio je da je njeno sveto biće obuzela tuga. On je gledao kako joj se niz obraze slijevaju suze razdvojenosti od majke. Njegovo milostivo srce izgaralo je za njom, a osjećaj iskrene očinske ljubavi i topline se izlijevao iz pehara njegovih osjećanja. Suosjećao se sa Zehrom i dijelio njenu bol, a da bi joj nadomjestio ljubav i toplinu koju je izgubila odlaskom majke, iskazivao joj je posebnu ljubav.
Božiji Poslanik je izuzetno volio hazreti Fatimu, a i Fatima mu je jednako tako uzvraćala. Međusobno su suosjećali. U Poslanikovom srcu niko kao hazreti Zehra nije bio toliko omiljen i voljen i nije mu postojao niko bliži od nje. Časni Poslanik je jako volio Fatimu. Gdje god je smatrao potrebnim, isticao je i naglašavao svoju ljubav prema njoj. Nastojao je da u svom ummetu predstavi i objasni njen položaj. Poslanik je tim djelom zapravo pripremao tlo za veoma veliko i važno pitanje koje se ticalo Fatime i njenog čistog poroda, kao i cijelog islamskog ummeta. Razlog Poslanikovog naglašavanja ovog pitanja bio je to da muslimani shvate položaj hazreti Fatime i položaj njenih potomaka, Imama i predvodnika vjere, da ispoštuje Fatimino pravo i očuva njenu svetost. Predstavljajući Fatimu muslimanima, naglasio je:
فَاطِمَةُ بَضْعَةٌ مِنِّي، فَمَنْ أَغْضَبَهَا أَغْضَبَنِي
„Fatima je dio moga tijela, ko nju rasrdi, mene je rasrdio.“[1]
Fatima je odrastala i izrasla u zrelu osobu, a očeva ljubav i toplina prema njoj rasla je zajedno s njom. Osjećanja prema njoj su se uvećala. Naspram toga, i Fatima je gajila ljubav prema svome ocu i srce joj je bilo preplavljeno osjećanjima, ljubavlju i pažnjom prema njemu. Upravo iz tog razloga Poslanik ju je nazvao Majka svoga oca (Ummu Ebiha).
Ova vrsta ljubavi i topline ubraja se u najuzvišeniji primjer i uzor čiste očinske ljubavi koja je imala veliku ulogu u izgradnji ličnosti njene djece, njihovom usmjeravanju k duhovnom usavršavanju i načinu življenja. Ova ljubav i naklonost smatraju se najuzvišenijim primjerom pažnje i naklonosti islama muslimanskim djevojkama. Ona određuje njihovo mjesto i položaj.
[1] Sahihul-Buhari, sv. 5, str. 36; Kenzul-ummal, sv. 12, str. 342; El-Menakib, sv. 3, str. 332; Zehairul-ukba, str. 47.
