Zu-n-nurejn: Ezher Beganović

Zu-n-nurejn: Ezher Beganović

1

Tekst koji je Saff objavio na dan 13. februara 2020. godine, pod naslovom: Šiizam ima veze sa hazreti Alijom koliko i savremeno kršćanstvo sa Isaovim, a.s., izvornim učenjem – iako nema nikakve naučne težine, i predstavlja drugi korak u posebnom, svima dobro poznatom pravcu, a objavljivanje ovakvog teksta prije svega predstavlja uvredu za sve ljude koji se bave pisanjem, kulturom, medijima, kao i za čitatelje i javno mnijenje, i nije čak ni na nivou plasiranja na društvenim mrežama, i pokazatelj je krajnje nemoći onih koji pišu u žutoj štampi, ipak za nas to predstavlja priliku da ukažemo na teme koje oni žele plasirati narodu.

Saffovci od silne želje za sataniziranjem nastojali su da nađu ružnu sliku šiijskih studenata teologije, pa su našli pravu – sliku turkmenskih sunijskih studenata teologije!

https://www.delgarm.com/news/photos/148051

https://www.delgarm.com/news/photos/148676

Nemamo namjeru ukazati na sve stvari u ovom tekstu, već samo na neke od njih koje su u očima pisca bile važne.

Budući da su ovakve teme zahtjevne, mi ćemo nastojati da ih uz Božiju pomoć, obradimo u nekoliko navrata.

Autor teksta želi ukazati na gledište šiija o trećem halifi Osmanu ibn Affanu. Ta namjera, bez obzira u kojem obliku da bude provedena, pismeno, usmeno, umjetnički, mora zadovoljiti posebne naučne, kulturne, književne i moralne kriterije.

Možda je uvaženi autor teksta makar jednom pročitao časni Kur'an, te ukoliko je pobožan musliman naišao je i na ovaj ajet: Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti.[1]

Ovaj časni ajet na najljepši način objašnjava temelj i najvažnije mjerilo misli, razgovora, djela svakog muslimana u vezi sa “drugim” bez obzirao ko on bio – musliman ili nemusliman.

Prema tome, svaki musliman koji vjeruje u časni Kur'an, mora u svojim mislima, riječima i djelima prema svima uvažavati pravdu i poštenje, i ta ga njegova unutarnja mržnja ili pak bilo koja pozitivna ili negativna emocija koju u sebi gaji prema tom drugom, ne smije izbaciti sa puta istine i pravednosti.

Pisac ovog teksta, ili nikada nije učio Kur'an ili pak ne vjeruje u Kur'an. On ljudima koje oslovljava šiijama pripisuje određene stvari da bi na osnovu istih tih stvari koje im je pripisao izveo neke zaključke.

Ukoliko pisac pod šiijama misli na sljedbenike Ehli bejta, alejhimu selam, koji predstavlja jedan važan islamski mezheb, koji trenutno broji više od 400 miliona muslimana širom svijeta, a taj broj se iz dana u dan veoma brzo povećava, ovaj veliki islamski mezheb čija povjest je starija od 1400 godina, ima opsežne naučne izvore, u svakom povjesnom trenutku imao je i ima bezbroj uleme i velikana, tako da bi cijenjeni pisac morao ispoštovati minimalni nivo poštenja i da svaku riječ o njima prenese čuvajući emanet iz njihovih knjiga da bi na taj način dokazao svoju tvrdnju. U tom slučaju postojala je mogućnost da oni koji imaju minimum poštovanja prema sebi i svojoj savjesti, pročitaju ovaj tekst i da o njemu razmisle. Ali, mi u ovom tekstu, za čitaoce nažalost ne nalazimo ni traga minimalne doze muslimanskog poštenja, kulturne savjesti, moralnog poštovanja i dobronamjernosti!

Sada ćemo ga ukratko razmotriti.

Pisac kaže: Nadimak Zun-Nurejn (vlasnik dva svjetla), pripada Osman ibn Affanu i to je aluzija na njegove dvije supruge koje su bile kćerke Allahovog poslanika, s.a.v.a.

U vezi s ovim treba kazati:

1. Pravi nadimak svakog čovjeka je onaj po kojem je bio poznat za svoga života, a ne onaj koji mu je dat nakon smrti ili mnogo kasnije u povjesti zbog političkih razloga. Ovaj nadimak bez sumnje nije postojao za vrijeme Osmanovog života, već mu je dat mnogo kasnije zbog političkih razloga.
2. Nije moguće dokazati da je Osman oženio dvije Poslanikove, s.a.v.a, kćerke i da je stvarno bio Poslanikov zet, ni naučno niti iz sunijskih knjiga:

Prvo – oni (sunije) govore: Rukaja, Poslanikova, s.a.v.a., kćerka, se prije islama udala za Ebu Lehebovog sina, a nakon što je počelo poslanstvo, kada je objavljena sura El-Mesed, koja je protiv Ebu Leheba, on i njegova žena su tražili od svoja dva sina da se razvedu od Poslanikovih kćerki – Rukaje i Umm Kulsum – što su njih dvojica i prihvatili. Tada je Osman oženio Rukaju i u prvoj hidžri u Abesiniju je otišao zajedno sa njom, pošto je ona bila u drugom stanju, na brodu je doživjela abortus.[2]

U relevantnim povjesnim izvorima stoji da su sva ili većina Poslanikove, s.a.v.a., djece sa hazreti Hatidžom rođena nakon početka islama. Neki govore da je prije islama rođen samo Kasim a neki Kasim i Zejneb, a ostala djeca rođena su nakon početka islama. Za više informacija pogledati knjigu El-Bidaje ve-n-nihaje, sv. 8, str. 237-242, koja spada u knjige kojima vehabija vjeruju. Isto tako pogledati i sunijske knjige: El-Bed'u ve-t-tarih, sv. 4, str. 139 i sv. 5, str. 16; El-Isti'ab (štampan na marginama knjiga El-Isabe) sv. 4, str. 281; Tarihu-l-hamis, sv. 1, str. 272; Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 217; Es-Siretu-l-halebije, sv. 3, str. 308; El-Mevahibu el-ledunijje, sv. 1, str. 196; Er-Revdu-l-unuf, sv. 1,s tr. 214 i 215; Nesebu Kurejš, str. 21; Zahairu-l-ukba, str. 152.

Ukoliko je Rukaja rođena nakon početka islama, kako je onda mogla da se prije islama uda za Ebu Lehebovog sina? Ukoliko je po objavljivanju sure El-Mesed, Ebu Leheb tražio od svog sina da se razvede od Rukaje, veoma je velika mogućnost da je ova sura objavljena za vrijeme izolacije Hašemija u Ebu Talibovom tjesnacu. Izolacija koja je počela šeste godine poslanstva, a prva hidžra u Abesiniju je bila pete godine poslanstva, kako to da se Rukaja razvela u godinama izolacije, a prije pete godine poslanstva se udala za Osmana, zatrudnila i na putu prema Abesiniji na brodu izgubila dijete?

Drugo – Postoji dosta predaja koje govore da je sura Kevser objavljena nakon smrti Poslanikovih, s.a.v.a., sinova Kasima i Abdullaha, i to kada je ‘As ibn Vail Poslanika nazvao ebterom.[3] Većina predaja govore da je Kasim umro kada je imao oko dvije godine[4] a s druge strane, skoro sve predaje kažu da je Kasim najstarije Poslanikovo dijete.[5] Znamo da sura Kevser ne može biti da je objavljena prije Poslanstva. Isto tako znamo da u početku poslanstva kurejšijski poglavari nisu bili neprijatelji Poslaniku, već to su postali nakon javnog poziva, dakle tri godine nakon početka poslanstva! U mnogo predaja se govori da je Rukaja bila najmlađe Poslanikovo dijete, čak mlađa i od hazreti Fatime![6] Prema tome sasvim sigurno da je Rukaja rođena nakon islama! Kako je onda Rukaja prije prve hidžre mogla stupiti u brak sa Osmanom, pa zatrudniti i izgubiti dijete na brodu?

Treće – Jedan od povjesničara po imenu Ebu El-Kasim El-Kufi[7] kaže da je hazreti Hatidža imala sestru po imenu Hale, koja je bila udata za čovjeka iz plemena Temim. Ona mu je rodila dvije kćerke, Zejneb i Rukaju. Kasnije, Hale i njen muž umiru, a njih dvije ostaju kod Hatidže kod koje i odrastaju. Arapi žensku djecu koja odrastu kod nekog nazivaju njihovom djecom!

Četvrto – U hadisu koji se nalazi u sahih Buhariji jasno se vidi da Osman nije bio Poslanikov, s.a.v.a., zet, ovo mu je tek kasnije pripisano kako bi mu se izgradile neke vrline. Čovjek je pitao Abdullaha ibn Omera o ajetu koji govori o ratu između dvije grupe vjernika, pa zatim ga upita: “Šta kažeš o Osmanu i Aliju?” Ibn Omer mu odgovara: “Osman (koji je pobjegao u bici na Uhudu) pa Bog mu je oprostio, ali vi niste voljeli da mu oprostite (zbog njegovih grešaka). O Aliju moram reći on je Poslanikov, s.a.v.a., amidžić i zet” i pokazujući rukom je nastavio govoriti: “I ovo je kuća (među Poslanikovim kućama).”[8]

Ukoliko je Osman stvarno bio Poslanikov zet, i to dva puta, a što vehabije gledaju kao veliku vrlinu, zašto onda Ibn Omer, opisujući ga, nije rekao Osman je Poslanikov zet, kao što je to rekao za Imama Alija?

Prema tome, samo dokazati da je Osman bio Poslanikov, s.a.v.a., zet,  je nemoguća stvar.

3. Ukoliko pretpostavimo da se dokaže kako je Osman bio Poslanikov zet, kojim povodom je ovim dvama Poslanikovim, s.a.v.a., kćerkama data svetlosnost/nuranijjet? Ni u Kur'anu ni u Poslanikovim predajama ne nalazimo povoda za ovakav opis u vezi s njima dvijema. Da li je razlog toga da su njih dvije svjetlo to što su se udale za Osmana? Da li su Kurejšije, posebno Emevije, stvarno na ovakav način gledali na Poslanikovu djecu, i svako su njegovo dijete smatrali svjetlom? Predaje i povjesni navodi nam pokazuju da to nije bilo tako. Sahih hadisi u relevantnim sunijskim knjigama nam pokazuju da nakon oslobađanja Mekke i dolaska velikog broja kurejšijskih poglavara u Medinu, poput Ebu Sufjana i njegovih istomišljenika, oni su u Medini polahko oformili pagansku kurejšijsku stranku protiv Hašemija (Poslanikova porodica) i počeli su aktivnosti protiv svih Hašemija direktno, a protiv Poslanika, s.a.v.a., indirektno.

Sada ćemo navesti nekoliko predaja iz knjige pouzdane za vehabije, El-Bidajetu ve-n-nihaje, iako su ove predaje zabilježene u brojnim relevantnim knjigama:

Prva predaja: Ahmed ibn Hanbel svojim lancem prenosilaca prenosi od Muttalib ibn Vedae da je rekao: “Abbas (Poslanikov amidža) je kazao: ‘Poslanik, s.a.v.a., je čuo neke stvari koje su ljudi govorili (!) zato je otišao na minber i rekao: ‘Ko sam ja?’ Ljudi rekoše: ‘Allahov poslanik.’ On reče: ‘Ja sam Muhammed sin Abdullaha sin Abdulmuttaliba. Allah, dž.š., je stvorio Svoja stvorenja a mene stavio među najbolja. Ljude je učinio dvijema grupama a mene stavio u bolju. Ljude je podijelo na različitia plemena a mene stavio u najbolje pleme. To pleme je učinio da ima mnogo porodica a mene je stavio u najbolju porodicu. Prema tome ja sam najbolji i po porodici i po duši.’”

Druga predaja: Abdullah ibn Haris ibn Noufel prenosi od Abbasa ibn Abdulmuttaliba da je kazao: “Rekao sam Allahovom poslaniku, s.a.v.a., da kada se god Kurejšije međusobno susreću to čine ozarena lica, a kada god se sreću sa nama (Hašimijama) to čine namrštenih lica! To je Poslanika, s.a.v.a., mnogo uznemirilo, pa je rekao: ‘Tako mi Onoga u Čijoj ruci je duša Muhammedova, neće ući vjerovanje u srce nijednog čovjeka sve dok vas ne bude volio zarad Allaha i Njegovog poslanika!’ Tada mu ja rekoh: ‘O Allahov poslaniče, Kurejšije su se okupile i razgovarali su o svojem porijeklu, pa su tvoj primjer u Hašimijama vidjeli poput primjera hurminog drveta nasred smetljišta!’ Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Allah, dž.š., je stvorio Svoja stvorenja a mene je učinio među najboljima. Ljude je podijelio na dvije grupe a mene je stavio u bolju. Ljude je podijelio na plemena a mene je stavio u najbolje. To pleme je učinio da ima mnogo porodica, a mene je stavio u najbolju porodicu. Prema tome ja sam najbolji i po porodici i po duši.’”

Treća predaja: Amr ibn Dinar prenosi od Abdullah ibn Omera da je kazao: “Sjedili smo u hladovini Poslanikove, s.a.v.a., kuće, kad prođe ispred nas jedna žena. Neko od nas reče: ‘Ovo je poslanikova kćerka.’ Ebu Sufjan reče: ‘Muhamed je među Hašimijama poput ruže na smetljištu!’ Ona žena ode do Poslanika u upozna ga s onim šta je čula. Poslanik, s.a.v.a., dok se na njegovom licu očitavala srdžba, iziđe van i reče: ‘Kakve su to riječi koje čujem od nekih ljudi? Allah, dž.š., je stvorio sedam nebesa i među njima odabrao najuzvišenije…’”

Na ovu temu postoji mnogo predaja. U nekim od njih kod Poslanika bi došle Ensarije govoreći da su kurejšijski muhadžiri govorili takve stvari o Poslaniku i Hašimijama.

Prema tome, Kurejšije, čak i Ebu Bekr, Omer i Osman, svi su se pred kraj Poslanikovog, s.a.v.a, života ujedinili protiv Hašimija, nazivajući ih smećem koje zaudara! Čak su se toliko odvažili, da su javno vrijeđali Poslanikovu kćer nazivajući je uščulim smetljištem! Kako se može kazati da su oni Poslanikove, s.a.v.a., kćerka smatrali svjetlom? Kako se može kazati da je Osman među njima imao nadimak Zu-n-nurejn, zbog toga što je bio oženjen sa dvije Poslanikove kćerke, i to kada je Ebu Sufjan, emevijski poglavar, Poslanikove kćerke pred Osmanovim očima nazivao uščulim smetljištem, a Osman lično je također Emevija?

4. Ukoliko se za Rukaju i Umm Kulsum i dokaže da su bile Osmanove žene, nemamo za njih neki dokaz posebne prednosti, osim što su bile Poslanikove kćerke. Znamo na temelju kur'anskih ajeta da biti poslanikovo dijete, samo po sebi nije povod prednosti. Međutim, o prednostima i vrlinama hazreti Fatime, selamullahi alejha, imamo brojne kur'anske ajete i predaje od Poslanika, s.a.v.a., u čiju ispravnost ne može sumnjati nijedan musliman. Kako to da su Rukaja i Umm Kulsum svjetlost, a Fatima je uznemiravana od Ebu Bekra i Omera, i Omer je prijetio[9] da će joj zapaliti kuću? Znamo da je Buharija o Fatiminim vrlinama prenio samo dva hadisa: Poslanik je kazao: “Fatima je predvodnica žena u Džennetu.” i takođe je rekao: “Fatima je dio moga tijela, ko nju naljuti mene je naljutio.”[10] Buharija na nekoliko mjesta navodi hadis: Aiša je rekla: “Fatima, Poslanikova, s.a.v.a., kćerka, šalje nekoga kod Ebu Bekra da od njega traži ono što je naslijedila od svoga oca… no, Ebu Bekr se suzdržao od toga da Fatimi da išta od Poslanikovog imetka. Upravo zbog toga Fatima se naljutila na Ebu Bekra, i ostala je ljuta na njega sve dok nije umrla![11]

Ukoliko predvodnica žena u Džennetu, i dio Poslanikovog tijela nema nikakve vrijednosti za Ebu Bekra i Omera, pa kako će Rukaja i Um Kulsum biti svjetlost? Hejsemi u Medžme'u-l-zevaidu,[12] sa dobrim senedom bilježi: “O Fatima, zaista Allah se rasrdi zbog tvoje srdžbe, i bude zadovoljan tvojim zadovoljstvom!”

5. Ukoliko se dokaže da su Rukaja i Umm Kulsum bile Poslanikove kćerke, i da su bile Osmanove žene, u skladu sa Osmanovim sljedbenicima, ove dvije hanume bile su žene Ebu Lehebovih sinova, i nakon razvoda od njih udale su se za Osmana. Ukoliko je Osmanov položaj i ugled na nivou Ebu Lehebovih sinova, pa to i nije neka posebna prednost za njega! No, u to nema sumnje da su i Ebu Bekr i Omer tražili hazreti Fatiminu ruku od Poslanika, s.a.v.a., a Poslanik, s.a.v.a, ih nije smatrao dostojnim niti da su na nivou žene, predvodnice džennetskih žena, te je odbio njihov zahtjev. Ali, istog trenutka kada je Imam Ali, a.s., zatražio njenu ruku, Poslanik, s.a.v.a., se obradovao i odmah prihvatio.[13] No, u sunijskim predajama imamo i nešto novo, Ibn Mes'ud bilježi da je preneseno od Poslanika, s.a.v.a.: “Zaista, Allah mi je naredio da Fatimu udam za Alija!” Hejsemi u Medžmeu-z-zevaidu o ovoj predaji dodaje: “Bilježi je Taberani, i svi prenosioci su pouzdani.[14] Zbilja, ukoliko Fatima s ovom veličinom, kod Ebu Bekra i Omera nije imala vrijednost, i Omer joj je prijetio da će joj zapaliti kuću a u njoj su ona i njena djeca, a Ebu Bekr je naredio da na silu uđu njenu kuću, pa kako će Osmanov brak sa Rukajom i Umm Kulsum biti odlika zbog koje će dobiti nadimak Zu-n-nurejn?
6. Isti oni koji su Osmanu dali nadimak Zu-n-nurejn zbog njegovog braka sa Rukajom i Umm Kulsum, prenose čudnu predaju u čijem objašnjenju su zapeli. Iako je predaja sramotna i bolna, mi ćemo je prenijeti i vjerovatno neće imati potrebe za objašnjenjem. Buhari u svom Sahihu, Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu bilježe od Enes ibn Malika: “Bili smo na dženazi jednoj od Posalnikovih, s.a.v.a., kćerki. Poslanik je sjedio pored kabura. Vidio sam da su mu oči bile pune suza. Onda je rekao: ‘Ima li među vama neko ko se sinoć nije približavao svojoj ženi?’ Ebu Talha je kazao: ‘Ja!’ Poslanik reče: ‘Uđi u kabur da spustiš mejjita.’ I on je ušao u kabur.” S obzirom da je Buharija poznat po iskrivljavanju predaja u korist kurejšijske stranke, promijenio je tekst i tako ga ostavio bez značenja. Ahmed ibn Hanbel ga prenosi na sljedeći način: “Bili smo na dženazi jednoj od Poslanikovih, s.a.v.a., kćerki. Poslanik je sjedio pored kabura. Vidio sam da su mu oči bile pune suza. Onda je rekao: ‘Muškarac koji se sinoć približio svojoj ženi ne smije ući u kabur, zbog toga Osman ibn Affan nije ušao u mezar!” Svi znamo da vjera preporučuje da tijelo svoje supruge u kabur spusti njen muž. Prema tome, očekivalo se da će za spuštanje svoje supruge, Umm Kulsum, Osman ući u mezar. S druge strane znamo da u vjerskim propisima nije došlo da ko god se prethodnu noć približio svojoj ženi, on ne smije ući u mezar da bi spustio umrlog. Dakle, ovo je naredba za jedan poseban slučaj, i kao takva nije prenijeta ni za kog drugog od Poslanika, s.a.v.a.! Zašto je Poslanik dao takvu naredbu? Da li je znao da Osman uopće ne cijeni njegovu kćerku i da je dok je ona ispuštala dušu, on bio predan tjelesnim užicima sa svojom robinjom i upravo zbog toga je htio da ga obruka, da mu nakon toga niko ne bi dao nadimak Zu-n-nurejn? Ili je pak htio pokazati visoki nivo Osmanovog stida koji pored svoje žene koja ispušta dušu uživa u odnosu sa svojom robinjom, kako niko u budućnosti ne bi uzdigao Osmana do nivoa na kojem se čak i Bog i meleki stide od Osmana?

Osmanovi sljedbenici su kroz povijest uložili mnogo napora da ovu predaju nekako opravdaju, nekako protumače kako bi umanjili težinu bruke i sramote, ali to nikada nisu uspjeli učiniti!

Interesantno je ovdje ukazati na jednu smješnu tačku koja pokazuje čime se sve neće služiti graditelji vrlina i odlika, da bi podigli ugled i prednosti svojih kurejšijskih političara. Kažu: “Kada se Ebu Lehebov sin razveo sa Umm Kulsumom još uvijek joj se nije bio približio, dakle, Umm Kulsum kada se udala za Osmana bila je djevica! Kažu da se Umm Kulsum prije islama udala za Ebu Lehebovog sina, a nekoliko godina nakon početka islama se razvela od njega, u tom periodu bila je u kući Ebu Lehebovog sina, ali je ostala djevica! Isto tako oni uvijek insistiraju na tome da je i Aiša bila djevica i da je to prednost!

Nije loše ovdje spomenuti još jednu čudnu stvar. Svi znamo da je Osman bio pobornik Emevija i da u tome nije poznavao nijednu granicu, Emevije su za njega bile veće od svakoga i od svega. Uvaženi autor teksta u Saffu je također pohvalio ovu Osmanovu posebnost, kazavši da je puno održavao rodbinske veze. O tome ćemo kasnije govoriti. Međutim, u nekim sunijskim knjigama povjesti, prenosi se nešto što je moguće da je vezano za smrt Poslanikove, s.a.v.a., kćerke Umm Kulsum. Vakidi, jedan od najpoznatijih sunijskih pisaca Sire je napisao: “Muavija ibn Mugire ibn Ebi El-‘As, na dan bitke na Uhudu sakrio se na jednom mjestu u blizini Medine, tu je prenoćio, a sutradan je krijući ušao u Osmanovu kuću. Umm Kulsum, Poslanikova kćerka, mu je rekla da Osman nije u kući. No, on je od Umm Kulsum tražio da pošalje nekog da nađe Osmana. Nakon što je Osman došao i vidjeo ga, veoma se zabrinuo i rekao je: ‘Upropastio si i sebe i mene!’ Tada je izišao iz kuće da ide kod Poslanika i da traži sigurnost za Muaviju. Prije nego li je Osman stigao do Poslanika, Poslanik je rekao: “Muavija ibn Mugire je ušao u Medinu, pretražite grad i nađite ga. Sve su pretražili ali ga nisu našli. Jedan ashab je kazao da bi ga trebalo tražiti u Osmanovoj kući. Kada su stigli do Osmanove kuće, pitali su Umm Kulsum za njega a ona im pokaza na ćošak kuće, pa su ga izveli i odveli pred Poslanika. Osman je sjedio kod njega. Čim ga je vidio rekao je: “O Allahov poslaniče, došao sam kod vas da tražim sigurnost za njega. Poklonite mi ga. Poslanik je to prihvatio, ali odredio je da u roku od tri dana mora napustiti Medinu. Ukoliko ga nakon toga neko vidi bit će ubijen. Osman ga je poveo sa sobom, kupio mu je devu i rekao mu da mora ići.

Poslanik, s.a.v.a., je nakon bitke na Uhudu da bi bio siguran da su se kurejšijski mušrici udaljili, sa svojim ashabima pošao prema Hamrau-l-Esedu. S njima je bio i Osman. Muavija ibn Mugire je u Medini ostao tri dana i nakon toga krenuo. Kada je stigao do Suduru-l-‘akika, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Muavija se nalazi u blizini, potražite i nađite ga. Ashabi su se raširili da bi ga našli. On je četvrti dan izgubio put pa su ga našli Zejd ibn Harise i Ammar ibn Jasir. Zejd ga je udario sabljom, a Ammar mu reče, pričekaj dužan mi je. Pa ga je gađao strijelom. Ubili su ga i o tome obavjestili Poslanika.[15] (Kako ćemo i vidjeti, Osman ovo nikada nije zaboravio, pa se zbog toga više puta svetio Ammar ibn Jasiru.)

Da li je smrt Umm Kulsume bila povezana sa ovim događajem? Da li postoji mogućnost da je Zu-n-nurejn, za koga su Emevije bile iznad svakog i iznad svega, zbog osvete krvi Muavije ibn Mugire, i zbog toga što je Umm Kulsum odala gdje se nalazi, i zbog toga što je Poslanik naredio da se on ubije, da li je zbog toga Osman ubio Umm Kulsum?

Tim slijedom, iako veoma ukratko, vidjeli smo da je nadimak zu-n-nurejn za Osman ibn Affana, previše besmislen.

Veoma je jasno da je i ovaj nadimak, poput stotine drugih lažnih vrlina koje je kurejšijska hunta, koja je kroz povijest držala vlast u rukama, izmišljala za velikane ove hunte: Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aišu, Muaviju, ‘Amr ibn ‘Asa… da bi s jedne strane od njih napravila svece a s druge strane da bi spustili uzvišene i jedinstvene vrline Imama Alija, a.s., hazreti Farime, s.a., Imama Hasana i Imama Husejna, alejhima selam, i Ehli bejta, a.s., i da bi ih prikazali u svjetlu običnih ljudi.

Ljudi koji su upoznati sa sunijskim hadiskim izvorima, znaju kakve su sve laži i sramotne klevete upućene na račun ovih ljudi a pod naslovom vrlina i to u knjigama koje se nazivaju Sahihima i Sunenima.

[1] El-Maida, 8.

[2] El-Bidaje ve-n-nihaje, sv. 8, str. 242.

[3] Sunijski izvori: Ed-Durru-l-mensur, sv. 6, str. 404; Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 133; Fethu-l-kadir, sv. 5, str. 504; Nihajetu-l-ereb, sv. 18, str. 208; Muhtesaru tarihi-d-dimešk, sv. 2, str. 262.

[4] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 133; Tarihu-h-hamis, sv. 1, str. 273; El-Vefa’, str. 655; El-Mevahibu el-ledunijje, sv. 1, str. 196; Nuru-l-ebsar, str. 43; Es-Siretu-l-halebije, sv. 3, str. 308.

[5] Ed-Durru-l-mensur, sv. 6, str. 404; Delailu-n-nubuveh, sv. 2,s tr. 70; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 133; Es-Sikat, sv. 1, str. 142; Tarihu-h-hamis, sv. 1, str. 273; El-Vefa’, str. 655; Murevidžu-z-zeheb, sv. 2,s tr. 291; El-Mevahibu-l-ledunije, sv. 1, str. 196; Usdu-l-gabe, sv. 5,s tr. 467; Nuru-l-ebsar, str. 43; Es-Siretu-l-halebije, sv. 3, str. 308; Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 217; Fethu-l-kadir, sv. 5,s tr. 504; Nihajetu-l-ereb, sv. 18, str. 208; Muhtesaru tarihi-d-dimešk, sv. 2, str. 262.

[6] El-Isabe, sv. 4, str. 304; El-Isti’ab (na marginama El-Isabe), sv. 4, str. 282 i 299; Delailu-n-nubuvveh, El-Bejheki, sv. 2,s tr. 70; Tarihu-h-hamis, sv.1,str. 273; El-Vefa’, str. 656; Muhtesaru tarihi-d-dimešk, sv. 2,s tr. 262.

[7] El-Isti'ab, sv. 1, str. 68.

[8] Sahihu-l-Buhari, kitabu-t-tefsir, tefsir sure Bekare.

[9] El-Musannef, Ibn Ebi Šejbe, sv. 13, str. 201, hadis 38061.

[10] Sahihu-l-Buhari, kitab Fadailu-s-sahabe.

[11] Sahihu-l-Buhari, kitabu-l-magazi.

[12] Medžme'u-l-zevaid, sv. 9, str. 239.

[13] Medžme'u-l-zevaid, sv. 9, str. 240.

[14] Medžme'u-l-zevaid, sv. 9, str. 240.

[15] El-Megazi, sv. 1, str. 332.