Smisao poslanstva i imameta
Ukoliko neko dobro spozna smisao poslanstva i imameta,neće zapasti u raznorazne greške u shvatanju i neće Poslanika i Imama vidjeti odvojenim od Božijeg ustrojstva. On zna da je veličina Poslanika i Imama utemeljena na robovanju Bogu i ne može se okoristiti Poslanikom i Imamom osim putem robovanja Bogu. Imam Husejn na Dan ašure, unatoč svim problemima i nedaćama i unatoč tome što neprijatelj nije bio spreman obustaviti rat na nekolike minute za molitvu, u tim teškim ratnim okolnostima svoj podne-namaz klanjao je u džematu. Dvojici svojih prijatelja, tj. Zuhejru ibn Kejnu Badželiju i Sa‘idu ibn Abdullahu Hanefiju rekao je da stanu ispred njega, svoje grudi postave kao štit i da spriječe neprijateljski napad dok on obavi svoj namaz. Kako će ovaj Imam biti zadovoljan i kako može biti zadovoljan da neko, umjesto da obavlja namaz, žali i tuguje za njim i da je siguran u njegov zagovor i podršku a ne izvršava vadžibe i čini nedozvoljene stvari. Tugovanje i žaljenje za Imamom Husejnom, mir s njime, treba ljude dublje upoznati s vjerom, približiti Bogu, udaljiti od griješenja, u njima ojačati želju za vjerom i u njima oživjeti duh tevhida. Trebaju znati da će Bog biti zadovoljan i prihvatit će okupljanja na kojima se tuguje i oplakuje Imam Husejn i uzrokovat će onosvjetsku nagradu jedino ako se održavaju u okvirima robovanja Svevišnjeg Boga i ako u sebi ne budu sadržavali laž i nedozvoljene radnje, jer se Bog ne može obožavati putem grijeha, a nedozvoljene radnje ne mogu biti uvod za robovanje.
Svevišnji Gospodar prihvata djelo koje bude izvršeno u okvirima bogobojaznosti. Svako djelo koje bude takvo i bude predmetom zadovoljstva Svevišnjega Gospodara imat će učinka u popravljanju i usavršavanju čovjekove duše i čovjeka će uzdignuti za jednu razinu iznad. Nije moguće da se uradi dobro djelo, a da ono ne ostavi trajnog traga na čovjekovu nutrinu i dušu. Taj dobar trag na duši jeste dobro djelo koje će se na jednoj razini manifestirati kao onosvjetska nagrada. Sve dok djelo ne ostavi dobar trag na čovjekovu dušu, nema smisla da mu se da nagrada. Isto tako, sve dok na čovjekovoj duši ne bude ružnih tragova, nema smisla da bude kažnjen. Kako samo griješe ljudi koji su izvršili naizgled dobra djela, a koja nisu ostavila ni najmanjeg traga na njihovu dušu i nisu nimalo doprinijela njihovu savršenstvu. Ostali su na niskoj razini duše na kojoj su i bili, a istovremeno umišljaju da su za njih spremne bezbrojne nagrade. Dobra djela trebaju odgojiti čovjeka, usmjeriti ga pravcem duhovnog puta, uvećati ispravnost i zdravlje njegove nutrine, iskorijeniti moralne nepodopštine, a namjesto njih razviti i ojačati u čovjekovu biću moralne vrline. Kada se dogodi da izostanu tragovi koji se javljaju zbog dobrih djela, treba shvatiti da to i nisu bila dobra djela, već da su obavljena suprotno zapovijedi. Nerijetko se događa da, suprotno onome što čovjek misli, takva djela čak ostave loš trag na čovjekovu dušu:
Ko se nada susretu s Gospodarom svojim, neka dobra djela čini.[1]
[1]Al-Kehf (18), 110.
