Riječi vječno živih ljudi Kerbele
Riječi vječno živih ljudi Kerbele
Govori i riječi ovih hrabrih i jedinstvenih govornika našle su mjesta u grudima ljudi i uzdrmale su njihova srca, promijenule su njihova viđenja i procjene, pokrenule su suze i skrenule pažnju ljudima na njihovu veliku grešku, pobudile su osjećaje u ljudima, skrenule su im pažnju na vrijednost ovoga ustanka, oduzele su priliku neprijatelju da iskrivi ovaj događaj, a zabilježile su u historiji događaj na Kerbeli baš onakvim kakav je i bio. Te riječi zabilježile su su svu onu žeđ koju je podnosio Ehli-bejt. Zabilježile su besramnost neprijatelja. Prikazale su na sceni historije duhovno stanje ashaba i pomagača Imama Husejna, mir s njime, onakvim kakvi su uistinu bili. Zapisane su u historiju ove prosvjetljene riječi pod imenom Alija ibn Husejna, mir s njime, koji kaže:
“Zar da se plašimo umiranja, mi koji smo na Istini.”
Ovu rečenicu zapisane su pod imenom Kasima ibn Hasana:
“Meni je smrt slađa od meda.”
Otjelovile su izgled iskrenosti i oštroumnost Muslima ibn Avsedža kroz riječi:
“Ako mi ne budemo pomogli tebe i u izvršavanju ove zadaće i ne budemo dali sve od sebe, kakvo ćemo opravdanje imati kod Boga. Tako mi Boga, dok sam živ, neću odustati od tvoga pomaganja sve dok na tvom putu ne položim život i dok ne poginem prije svih ostalih tvojih pomagača.”
Sažele su u jednoj rečenici čitav svijet veličine duha, karaktera i čovječnosti Sa‘ida ibn Abdullaha Hanefija, kojem je Imam dopustio da ide:
“Tako mi Boga, kada bih bio pogubljen i potom ponovo oživljen, zatim me spalili u vatri, a onda moj prah raspršili da ga vjetar nosi, i sve to da mi se ponovi sedamdeset puta, neću se odvojiti od tebe sve dok na ovom putu ne dosegnem šehadet.”
Ovjekovječile su ime Bešira ibn Amra Hadramija u historiji šehida islama jednom rečenicom koja odiše čašću i ponosom:
“O Husejne, sine Alijev, neka me krvoločne pustinjske životinje živa iskomadaju ako se odvojim od tebe i budem druge pitao za tebe i tvoje zdravlje. Zašto bih te ostavljao bez pomoći u stanju kada nemaš nikoga sa sobom i kada si sam? Nikada se to neće desiti.”
Kroz ovu rečenicu objelodanile su šta znači istinski sretan svršetak na ovome svijetu:
“Zar se može desiti da ja Poslanikova sina ostavim zatočena u neprijateljskim rukama, a da ja sam idem putem spasa i izbavljenja! Ne dao Bog takvog dana.”
Imena ostalih plemenitih šehida Ašure zabilježile su u historiju sljedećim rečenicama koje su pokazatelj njihove jedinstvene veličine, iskrenosti i odvažnosti.
Amr ibn Kareze Ansari prilikom ispuštanja duše rekaoje:
“O sine Božijeg poslanika, da li sam bio vjeran i ispuno svoju obavezu?”
Habib ibn Mazaher Asadi, stojeći pokraj Muslima ibn Avsadžea Asadija u posljednjim trenucima svoga života rekao je:
“Blago tebi, o Muslime, jer ćeš prije nas ući u Džennet.”
Muslim ibn Avsadže, ležeći na zemlji, odgovorio je:
“O Habibe, ja odlazim, ali ti nemoj ostavljati Imama bez pomoći.”
Ebu Sumame Sa‘edi oko podneva rekao je Imamu:
“O Husejne, sine Alijev, kako bi bilo dobro da mi obavimo podne-namaz s tobom i da tada padnemo kao šehidi.”
Da nije bilo govora koji su se održali u Šamu i da se nije ukazala prilika Imamovoj sestri i njegovu sinu na skupu kod Ibn Zijada i Jezida, bilo bi veoma teško da se događaj šehadeta Imama Husejna, mir s njime, i njegovih pomagača zabilježi u historiji na način kako je sada zabilježen i da ruka iskrivljenja i izdaje ne predstavi izgled Dana ašure drugačijim od onoga kakav je on uistinu bio, čak da ne baci u zaborav rečenicu koju je Imamu Husejnu rekao tamnoputi rob kada ga je zamolio riječima:
“Nemoj mi uskratiti šehadet i dopusti da ovo moje crno lice postane bijelo.”
Uistinu, malo se koje razdoblje u historiji može naći da je u ovoj mjeri ostalo neiskrivljeno i da se manje-više uz saglasnost historičara zabilježila većina detalja vezanih za taj događaj.
