Najbolja prilika u Šamu
Najbolja prilika u Šamu
Najbolja prilika koja se Imamu Sedžadu, mir s njime, ukazala u Šamu bila je onoga dana kada se službeni govornik popeo na minber i počeo govoriti ljudima sve najgore o Aliju ibn Ebi Talibu i njegovim sinovima, mir s njima, a sve najbolje o Muaviji i njegovim sinovima. Imam Sedžad zatražio je od Jezida da mu dozvoli da se i on popne na ove daske i obrati s nekoliko riječi koje će sa jedne strane zadovoljiti Gospodara, a sa druge strane donijeti nagradu slušaocima.
U ovih nekoliko riječi Imama kriju se veoma privlačni i tanahni detalji i može se reći da je Imam svoje obraćanje sažeo i ovoj kratkoj rečenicu, jer prije svega, nije se koristio riječju minber, već je rekao: “Dozvoli da se popnem na ove daske.”
To znači da se ne može nazvati minberom sve što se sagradi tako da liči na njega i da neko na njemu drži govor. Ove daske jesu sredstvo da se unište minberi, a ovaj govornik prodao je vjeru za ovaj svijet kada je zadovoljan da stvorenja budu zadovoljna njime, a Stvoritelj ljut na njega. Njegovo je mjesto u Džehennemu. Zatim je Imam Sedžad, mir s njime, rekao:
“Želim kazati nešto čime će Bog biti zadovoljan.”
To znači da ono što govori ovaj govornik uzrokuje srdžbu Božiju. Drugim riječima, Bog ne može biti zadovoljan ako pričamo ružno o čovjeku, kakav je Zapovjednik vjernih, mir s njime.
“Želimo reći nešto što će slušaocima donijeti nagradu.”
To znači da slušanje riječi ovoga govornika ne donosi ništa osim grijeha i nesreće ovom narodu i nema drugog ploda osim zastranjenja ljudi.
Ljudi su insistirali da Jezid dopusti, a on je uporno odbijao.
Na kraju je rekao: “Oni su ljudi koji su još kao dojenčad i u djetinstvu hranjeni znanjem. Ako mu dam priliku da govori, osramotit će me.”
Insistiranja ljudi urodila su plodom i Imam Sedžad popeo se na minber. Govorio je na takav način da je otrgnuo ljudima srca i suze su krenule niz lice. Plač i naricanje čulo se iz mase. Tokom svoga obaraćanja obznanio je položaj Ehli-bejta u okviru islama, rekavši:
“O ljudi, Bog je nama podario šest stvari, a naša prednost nad ostalima temelji se na sedam osnova. Znanje je kod nas. Blagost je kod nas. Darežljivost i plemenitost su kod nas. Rječitost i neustrašivost nalaze se kod nas. Srčana ljubav vjernika pripada nama, što znači da se ne mogu ljudi silom natjerati da vole onoga ko to želi. Bog je htio da nas vole ljudi s vjerom u Boga i ničim se ne može spriječiti ta ljubav, niti bilo šta učiniti da ljudi vole neke druge, a da nas smatraju neprijateljima. Naša prednost nad ostalima temelji se na ovih sedam stvari: Božiji Poslanik, s.a.v.a., jeste od nas. Njegov opunomoćenik Ali ibn Ebi Talib, mir s njime, jeste od nas. Hamza, prvak šehida, jedan je od nas. Džafer Tajjar jeste od nas. Dva unuka ovog ummeta Hasan i Husejn jesu od nas. Mehdi ovog ummeta i Imam Zeman jesu od nas.”
To znači da Jezid prije svega treba prvo otići i, ako je moguće, oduzeti ove časti od nas, Poslanikova Ehli-bejta te ih pripisati sebi, a tek onda može se sukobiti s nama. Inače, kako nas može učitiniti neznanim i ozloglašenim, naše pravo dati drugima, a srca koja su usmjerena prema nama usmjeriti prema drugima sve dok časti islama budu u našim rukama.
Potom je Imam Sedžad predstavio sebe ljudima i stvari su otišle dotle da su bili primorani prekinuti Imama dok je govorio. Jezid je naredio mujezinu da prouči ezan. Imam je bio primoran šutjeti, ali je ponovo iskoristio priliku koja mu se ukazala. Čim je mujezin rekao:
“Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik”, skinuo je turban sa glave i rekao: “O mujezine, tako ti prava toga Muhammeda, ušuti.” Potom se okrenuo prema Jezidu i rekao:
“Da li je ovaj plemeniti i cijenjeni Poslanik tvoj djed ili moj? Ako kažeš da je tvoj, svi će znati da lažeš. Ali ako kažeš da je moj djed, pa zašto ste ubili mog oca? Zašto ste opljačkali njegov imetak i zarobili njegove žene?” Potom je rastrgnuo okovratnik i nastavio govoriti sve dok nije u ljudima izazvao prevrat da su se razišli uznemireni.
