Odrastanje mladih

Prolaskom puberteta i pristizanjem doba zrelosti, ostavljajući iza sebe djetinjstvo i pubertet, adolescenti postaju punoljetni članovi društva, odgovorni za svoje ponašanje i govor. Oni trebaju iskoristiti priliku koja im se pruža tokom adolescentnog razdoblja i ustrajnim zalaganjem i trudom izgraditi svoju ličnost te na najbolji bolji mogući način, sa ciljem da postanu punopravni članovi zajednice, doći do stepena vlastite sposobnosti kako bi se pridružili redovima ostalih sposobnih i zdravih članova društvene zajednice.

Mladi trebaju iskoristiti upute učenih odgajatelja, osnažiti snagu svoga razuma, ispravno razviti i usmjeriti svoje nagone. Oni trebaju slijedeći naučne i odgojne upute uskladiti svoje misli i svoj moral s uvjetima života i društva i odgovornošću pred vjerom i zakonom.

Mladi mogu na dva načina potaknuti svoje razumijevanje i spoznaju i pripremiti uvjete za procvat i stečeni razvoj svoga razuma: sticanjem znanja i sticanjem iskustva.

Adolescenti trebaju, s jedne strane, posredstvom učenja, sticanja znanja i plodotvornih školskih rasprava ojačati svoj razum, a s druge strane, promatrati s pažnjom i promišljanjem svakodnevna događanja, krupne i sitne događaje u životu i zatim ih uz pomoć svojih odgajatelja razmotriti i analizirati te shvatiti njihove uzroke i posljedice. Zatim, u skladu sa snagom svoga razuma trebaju promisliti o svakom od njih te rezultate promišljanja, koji nisu ništa drugo do životno iskustvo, pohraniti u pamćenje i uzeti ih za mjerilo svoga ponašanja i govora. Potpuno je jasno da takvo djelovanje kao što je sticanje znanja razvija razum adolescenata i uzrokuje njegov procvat, a pored toga ih čuva od zastranjenja i pada u životu.

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Onaj ko učvrsti svoj život i svoja djela iskustvom, spasit će se pada i propasti.”[1]

“Dijete tokom puberteta otkriva šire životno okruženje oko sebe i započinje s nekim novim djelatnostima. U stvari, započinje učenje u ‘školi društva’, kako bi bilo u stanju izgraditi nove odnose između sebe i drugih punoljetnih i odraslih članova društva. Na taj način, dijete počinje shvatati svoju ličnost koja je sada više okrenuta sebi i razumljivija nego što je to bila prije. Koliko god se bude povećavala njegova spoznaja samog sebe toliko će se uvećavati i snažiti njegovo samoljublje, a njegova ličnost će početi da se uobličava.

Na samom početku, njegova priroda je promjenjiva i nestabilna. Zatim postepeno, njegovo stanje postaje određenije i jasnije, da bi konačno u doba zrelosti postalo stabilno. Na početku njegovo moral nije ništa drugo do nesistematizirano iskazivanje tjelesnih odlika i prirode djeteta, koji se sami po sebi nalaze u njegovom biću. Nakon toga, dijete postepeno počinje da koristi iskustva iz života i oblikuje društvenu stranu svoje ličnosti. Iako je na početku ona krnjava, postepeno postaje istančanija i potpunija.”[2]

[1] Gureru-l-hikem, str. 630.

[2] Če midānīm? Bolūg, str. 72.