Primarni centar memorije

“Najzanimljivije pitanje koje se tiče memorije pripada filozofiji, a to je pitanje gdje se i kako pohranjuje ljudsko sjećanje. Ono je veoma značajno jer nam dozvoljava da materijalističku filozofiju i duhovnu mudrost postavimo jedno naspram drugog.

Pitanje memorije u suštini je veoma maglovito pitanje odnosa između mozga i misli. Gdje su pohranjena sjećanja? U mozgu ili u duši? Koji su to uvjeti nastanka sjećanja? Ako želimo dati odgovor na ova pitanja, morat ćemo slijediti filozofsku metodu, a drugu metodu smatrati neispravnom. Teorije o pamćenju za neke su jasan dokaz ispravnosti materijalističke tvrdnje, dok su za druge najblistaviji dokaz nezavisnosti duše.”[1]

Materijalisti smatraju da je učenje sadržaja, čuvanje i prisjećanje, tj. cjelokupan proces pohranjivanja svih naučnih i nenaučnih činjenica te trenutak njihovog vraćanja u sjećanje fizički proces, a mjesto odvijanja tog procesa moždane ćelije. Upravo zato, kada uslijed bolesti, krvarenja ili iz nekog drugog uzroka dođe do oštećenja jednog ili više dijelova mozga, bolesnik djelomično ili potpuno gubi memoriju i svoja sjećanja.

“Doktor Broca je 1835. godine dokazao da krvarenje u trećem naboru lijeve strane mozga uzrokuje gubljenje sposobnosti kretanja, zato što dolazi do oštećenja umnih slika kretanja i govora. Prema istraživanjima koja su sproveli Vernik, Gosmavel i Jean Charcot, gubljenje sposobnosti pisanja (agrafija) nastaje kao posljedica povrede u području čeonog dijela drugog režnja mozga, umno sljepilo (afazija) nastaje kao posljedica oštećenja na drugom (prednjem) režnju moždanih nabora, dok je uzrok umne gluhoće (nijemosti) oštećenje u predjelu prvog sljepoočnog režnja jer se centar za sposobnost govora nalazi u tom predjelu moždane kore. Pored onoga što je Ribo uspio dokazati, možemo smatrati da su neprirodni zaboravi nastali kao posljedica oštećenja na mozgu koja nastaju usljed djelovanja različitih činilaca, upala, otrova ili drugih uzročnika koji su vezani za vlažnosti moždanog tkiva. Zaborav koji se događa zbog opće paralize, staračke senilnosti kao i privremeni zaborav koji je nastao kao rezultat potresa mozga, neki su od tih primjera zaborava.”[2]

Spirutualisti su nakon preciznih i opsežnih razmatranja te iznošenja mnogih nepotpunosti materijalističke teorije došli do zaključka da je ljudski mozak nesumnjivo fizičko središte memorije i prisjećanja, ali i da je istinsko središte memorije apstraktna duša. Moždane ćelije su za apstraktnu dušu poput sredstva za sporazumijevanje i oruđa za rad. Ukoliko čovjek pod utjecajem izljeva krvi ili upale dijela mozga izgubi dio svoje memorije, to se ne događa zbog oštećenja glavnog središta memorije, nego zato jer je oštećenjem dijela moždanih ćelija apstraktna duša izgubila sredstvo za sporazumijevanje i oruđe za rad tog određenog dijela, a rezultat takvog stanja je spriječenost duše da obavlja svoju dužnost u tom segmentu djelovanja.

Profesor filozofije Žan J. Filo kaže:

“Prema mišljenju Bergsona, glavni zadatak tijela je djelovanje. Vanjski svijet ostvaruje utjecaj na tijelo, a i ono reagira prema izvanjskom svijetu. Mozak nije ništa do jedna telefonska centrala. Njegova uloga je, poput telefonske centrale, uspostavljanje veze ili stavljanje na čekanje. Ukoliko se ovaj stroj pokvari, uočit ćemo različite vrste zaborava. Međutim, gdje se i kako pohranjuju naše prošle umne slike? Bergson se ovdje u potpunosti prepušta spritualističkim stavovima. Sljedbenici ove teorije vjeruju da duhovna snaga ima drugačiju bit i nemoguće je da nestane.

Ravaisson, jedan od spiritualista koji je živio prije Bergsona, vjerovao je u postojanje apsolutne duše (ruhe motlaq) koja je savršeno postojanje i potpunog je pamćenja, koja je uvijek prisutna u odnosu na sve stvari i samu sebe i koja uvijek i bez ikakvog odstupanja nadzire ono što je bila i ono što jeste.

Filo kaže da griješe oni biolozi koji pretpostavljaju da pamćenje ostaje sačuvano u materijalnom obliku u mozgu, temeljeći to svoje mišljenje na poremećajima memorije i njenih veza s dijelovima mozga. Ako se mozak ošteti, doći će do “kvara u aparatima za kretanje”, tako da mozak više neće biti sposoban obavljati svoju ulogu, a apstraktna sjećanja neće biti u stanju da poprime materijalni oblik. Zato se korisna sjećanja neće očitovati, a čovjek će patiti od različitih oblika poremećaja pamćenja. Međutim, uprkos svemu, apstraktna memorija ostala je netaknuta. Prema tome, mozak samo priprema uslove za prisjećanje, a ne predstavlja suštinu i sadržaj prisjećanja. Naravno, između psihičkih stanja i mozga uglavnom postoji povezanost, ali kao što to napominje Bergson, i između odjeće i eksera na koji je obješena odjeća postoji veza – ukoliko ekser izvadimo iz zida, odjeća će pasti na pod, pa ipak, postojanje odjeće ne zavisi od postojanja eksera.

“Ukoliko pokušamo da u današnje vrijeme zanemarimo utjecaj Bergsonove teorije, učinit ćemo besmisleno djelo. Bergson je bio prvi čovjek koji je istinsku memoriju odvojio od navika i dokazao da pamćenje u mozgu nije poput nečega što je zabilježeno u knjizi. On je pokazao da je mozak stroj koji povezuje umne oblike s trenutnim vremenom. Istovremeno, Delay piše da sva pitanja koja su u zadnje vrijeme dokazana u zoologiji i patologiji potvrđuju Bergsonovu teoriju.”[3]

Razum je također jedna od složenijih istina Božijeg stvaranja. Ovaj vrijedni i nespoznati dragulj koji je glavni izvor svega onog čime se čovjek ponosi i temeljni izvor cjelokupnog ljudskog napretka, još je veća zagonetka i nepoznanica nego pamćenje.

[1] Če midānīm? Hāfeze, str. 110.

[2] Isto, str. 114.

[3] Če midānīm? Hāfeze, str. 121.