Temelj odgoja u islamu
Islam na putu uravnoteženja prohtjeva duše i sputavanja nagona maksimalno koristi snagu spoznaje, savjesti i vjere, i temelje svog odgoja učvršćuje na osnovama nepromjenjivog zakona stvaranja i iskonske prirode.
Zanimljivo je da se težnja za vjerom javlja u dvanaestoj godini života, upravo kada počinje pubertet. U tom trenutku nagoni još uvijek nisu potpuno probuđeni, a dječija narav još uvijek nije zarobljena pobunom strasti. Kao da je Mudri Bog u cilju prevencije još prije pojave olujne navale nagona pripremio sredstvo za njihovo sputavanje, dajući im zatim tokom nekoliko godina puberteta priliku za samoizgradnju i razvoj vjerskog osjećanja.
U cilju zadovoljenja težnje adolescenata za vjerom i korištenja njihovih vjerskih osjećanja, potrebno je neprekidno voditi računa o dvjema stvarima: prvo, da njihova vjerska osjećanja budu usmjerena na Pravi put, a drugo, da se naučnim i praktičnim sredstvima omogući njihov pravilan razvoj.
Adolescent je sa svojim snažnim interesom za vjeru poput gladnog djeteta koje traži hranu i razmišlja o tome kako da utoli svoju glad. Kao što gladno dijete hraneći se zdravom hranom postaje snažno, a od pokvarene hrane se zatruje, isto tako će prava i dokazana vjera biti izvor sreće za adolescenta, a neispravna vjera i praznovjerje uzrok njegove nesreće i skretanja s Pravog puta. Ispravna uputa sastoji se od toga da se još na samom početku težnja adolescenata za vjerom usmjeri obožavanju Boga i vjerovanju u Istinu, te da se pročiste od vjerovanja u isprazne maštarije i praznovjerja.
Dugi niz stoljeća diljem zemaljske kugle različite forme mnogoboštva, idolatrije, isprazne maštarije i krivovjerja pod imenom vjere okupirale su ljudski um. Većina ljudi se iz neznanja okrenula takvim iskrivljenim, neispravnim i neprimjerenim vjerovanjima i njima zadovoljila svoju iskonsku težnju za vjerom. Skupina ljudi se, opet, odvažila i krenula u borbu i istraživanje sa ciljem pronalaska ispravne vjere, te su naposljetku promijenili svoju vjeru, dok su neki suzbili svoju iskonsku težnju za vjerom i potpuno se udaljili od nje.
U današnjem svijetu napretka nauke i širenja kulture mlada generacija je u vezi s pitanjem vjere suočena s jednim velikim problemom. S jedne strane, iskonska religiozna osjećanja i prirodna težnja za vjerovanjem mlade usmjerava prema putu vjere i potiče ih na učenje vjere, dok ih s druge strane, praznovjerni i nelogični sadržaji koji se nalaze u mnogim velikim svjetskim religijama obeshrabruju i kolebaju i oduzimaju im duševni spokoj i sigurnost. Vjerske vođe većine religija u svijetu, koji su i sami zarobljenici praznovjerja, nisu u stanju ispravnim i obrazloženim dokazima zadovoljiti mlade i usmjeriti njihove vjerske težnje na ispravni put. Rezultat toga je da mnogi mladi uzaludno gube svoje duhovno i vjersko bogatstvo.
“U svom kulturnom i intelektualnom miljeu mlad čovjek nastoji pomiriti svoja vjerska uvjerenja s onim što tvrdi nauka. Kriza sumnje se javlja oko sedamnaeste i osamnaeste godine, naročito kod mladih koji se obrazuju. U tom vremenu, prema njihovom kritičkim duhu, javljaju se određene suprotnosti i nesklad između nebeskih pouka i tekstova i određenih naučnih rezultata ili pitanja vezanih za svakodnevni život.
Katolički psiholozi su primijetili da se ovakve krize javljaju posebno u onim slučajevima u kojima su vjersko poučavanje i odgoj bili na osnovnom i početnom stadiju. U takvim slučajevima mladi će skinuti odoru vjere kao što skinu odjeću koja im počinje smetati.
Mladi ponekad, nakon što napuste ovu vrstu rasprava, gube vjeru, a ponekad upravo suprotno, pod utjecajem dokaza još više jačaju svoju vjeru. Neki drugi, opet, odabiru neku određenu vjeru u kojoj nema fanatizma.”[1]
Ukratko, osnovni uvjet da bi adolescenti iskoristili svoju težnju za vjerom i duhovnosti jeste da se njihova vjerska osjećanja pravilno usmjere i da se njihove žudnje za vjerom koje su skrivene duboko u njima, ispravno zadovolje posredstvom ispravnog vjerskog učenja, kome je stran svaki oblik praznovjerja i izmišljanja.
Islam je svojim poučnim, moralnim i praktičnim savjetima osigurao zadovoljenje ovog svetog cilja koji je temeljni stub ljudske sreće i pozvao svoje sljedbenike na najstamenitije duhovno učenje i najčišću nebesku vjeru.
Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu.[2]
Islam je svoj duhovni poziv i nebesku uputu započeo buđenjem ljudskog razuma i od ljudi zatražio da razumski i promišljanjem prihvate časno kur'ansko učenje.
Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?[3]
Islam sputavanje i gašenje svjetiljke razuma smatra najvećim činiocem pada i poniženja čovječanstva. Čovjek koji ne koristi razum i ne razmišlja, kako to jasni Kur'an kaže, opasniji je od bilo koje životinje.
Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.[4]
Islam je vjera promišljanja i razmišljanja, vjera nauke i učenja. Islam je vjera stvaranja i iskonske prirode. Nebeska vjera islam ne samo da je čista od uobrazilja i praznovjerja, nego je čak i jedan dio časnog Kur'ana objavljen s ciljem borbe protiv lažnih vjera i izmišljenih vjerovanja.
Kur'an se žestoko suprotstavlja i bori protiv obožavanja idola, krava, zvijezda, Mjeseca, tj. protiv svih oblika praznovjernog mnogoboštva i upućuje čovječanstvo na put razumskog i naučnog monoteizma. Islam se žestoko suprotstavlja svakom obliku neznalačkog praznovjerja. Usprotivio se temelju vjerovanja u trojstvo: oca, sina i svetog duha – što je nažalost danas najraširenije vjerovanje u Evropi i Americi – te je skinuo sramni naziv “Božiji sin” s Isaa, a.s. Islam je očistio svijetlu odoru Isaa sina Merjemina, a.s., od mrlja pretjerivanja kršćana i predstavio ga isključivo kao jednog od odabranih Božijih poslanika.
Islam je vjera istine, istinska vjera čovjekova blaženstva. Vjera islam je čista od praznovjerja i uobrazilja. Ona ljude upućuje na Pravi put istine i put vrline i ta njena prednost mjerilo je nadmoći koju posjeduje u odnosu na sve svjetske vjere. Časni Kur'an upravo potcrtava ovu činjenicu i jasno donosi radosnu vijest svim muslimanima o pobjedi islama nad svim vjerama svijeta.
On je poslao Poslanika Svoga s uputom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima.[5]
Kao rezultat toga u islamu je ispravna uputa vjerskog osjećanja adolescenata, kao jednog od osnovnih uvjeta za korištenje njihovih duhovnih snaga, osigurana na veoma dobar i primjeren način. Uzvišeno učenje Božijeg poslanika, s.a.v.a., u stanju je u svim stoljećima i vremenima usmjeriti vjerska osjećanja mladih na Pravi put i put Istine i na najbolji mogući način pripremiti teren za zadovoljavanje njihovih duhovnih žudnji.
[1] Če midānim? Bolūg, str. 120.
[2] El-Isrâ’, 9.
[3] El-Enbiyâ’, 10.
[4] El-Enfâl, 22.
[5] Et-Tewba, 33
