Utjecaj društvene sredine

Utjecaj društvene sredine

Uvjeti društvene okoline su drugi odgojni činilac koji gradi psihu i razvija osjećaje i težnje djece. Dijete je neprestano pod društvenim utjecajem. Dobre ili loše navike i osobine zajednice utječu na njegovu psihu i prodiru u dubine njegove duše, ali taj se utjecaj snažno očituje tek u vremenu mladosti.

Kao što prirodna sredina i uvjeti sunčeve svjetlosti, hladnoće i toplote, vlažnosti i suhoće, kao i drugi klimatski uslovi, ostavljaju tragove na tijelu ljudi, a pokatkad i na moralu, isto tako i uvjeti društvene sredine, moral i opći odgoj ostavljaju dubok utjecaj na misli i psihu ljudi. Svaki se čovjek, htio to ili ne, nalazi pod stalnim utjecajem odgojnih činilaca svoje sredine u skladu s kojima se razvija i raste.

“Biće čije djelovanje zavisi od djelovanja drugih pripada društvenoj sredini. Ono što radi zavisno je od očekivanja, zahtjeva, nijekanja i potvrđivanja drugih.

Biće čije djelatnosti su vezane za djelatnosti drugih bića ne može djelovati ne obazirući se na druge, zato što su djelatnosti drugih ljudi nužni preduvjeti i njegove i svaki njegov pokret utječe na druge. Bilo bi nezrelo pokušati odrediti i procijeniti djelovanje neke osobe ne obazirući se na druge. Kao što jedan trgovac ne može sam sa sobom poslovati, tako ni jedan čovjek ne može živjeti isključivo se oslanjajući na sebe.

Svi možemo lahko uočiti djelovanje društva na izgradnju vanjskih navika ljudi. Pod utjecajem života s drugima ne samo ljudi, već i psi i konji mijenjaju svoje navike stičući nove.”[1]

U djetetu postoji sposobnost usvajanja svih vrsta jezika i riječi – u bilo kojoj sredini da se rodi, ono će rasti i dolaziti u dodir se s drugim osobama te sredine, pa će naučiti jezik tog društva, zajedno sa svim njegovim detaljima i osobinama, i razgovarati na njemu.

Sposobnost prihvatanja svake dobre ili loše naravi također je prisutna u djetetu – ono će usvojiti osobine društva u kojem živi i svaka osobina i narav koja vlada ljudima ostavit će utjecaj na njega, tako da će na kraju biti odgojeno s moralom i navikama tog naroda.

U društvu čiji su članovi zarobljeni u kandžama nerazumne zaslijepljenosti i pokuđenih običaja, koji se inate i uporni su u praznovjerjima, a katkad posežu i za ubistvima i prolijevanjem krvi, dijete će biti odgojeno kao zaslijepljeno i svojeglavo. Društvo u kojem je gostoprimstvo prihvaćeno kao nacionalni običaj i većina ljudi pazi na njega, smatrajući ga svojom obavezom, i djeca će također biti odgojena kao velikodušna i gostoprimljiva.

“U ratničkom plemenu, u kojem se kolektivni uspjeh i pobjeda postižu ratom, svako dijete koje se rodi pod pritiskom ratničke sredine uči kako treba učestvovati u grubim i pustolovnim izrazima sile. Kada stupa u rat, svi ga bodre i hvale i on tada postaje bitan. Međutim, kada odbaci ratobornost, biva suočen s mržnjom, podsmijehom i prezirom drugih. Jasno je da će mu ovakva sredina dati šansu da ispolji svoje ratoborne težnje i osjećaje i da će učiniti sve da one budu nad drugim. Kao rezultat toga, misli djeteta se usredsređuju na stvari vezane za rat i tako ono postaje zvanični član i nasljednik časti svoga društva, a njegov razum postepeno poprima boju društvenog.”[2]

[1] Moqaddemei bar felsafe-je amūzeš va parvareš, str. 16.

[2] Moqademei bar felsefe-je amūzeš va parvereš, str. 19.