Pravovremeno korištenje prilika i odbacivanje dugoročnih želja

“O Ebu Zerre, čuvaj se toga da zbog dugih nada odgađaš dobre poslove!”

Odgađanje (tesvif) je jedna od nedaća koja onemogućava izvršavanje dobrih djela. Zbog toga je ono u predajama predstavljeno kao pokuđeno svojstvo. Tesvif je u značenju odgađanja poslova s nadom u kasnije obavljanje. Ovakvo stanje može imati mnoštvo uzroka, ali opći i glavni uzrok toga jesu (u skladu sa onim što je ovdje navedeno) čovjekove želje. Naime, posao koji čovjek danas treba obavljati ne obavlja, sa nadom da će i sutra biti živ i da će ga sutra obaviti. Kada stigne sutra, onda s nadom u neki drugi dan, a također i mjesec ili godinu odgađa svoje poslove. Poslanik poručuje: Ako želiš da se ovo svojstvo i stanje otkloni iz tvoje nutrine, zamisli da imaš samo ovaj dan, ovaj čas i ovaj trenutak te da nakon ovoga nećeš imati priliku za život.

Pojam tesvif, kao i mnogi drugi etički pojmovi, bilo da se tiču moralnih vrlina ili pokuđenih svojstava, spada u pojmove koji su teškiki (gradirani) i koji imaju više razina. Ovi gradirani (teškiki) pojmovi u odnosu na različite pojedince, od vjernika pa do nevjernika, pa čak i u odnosu na razinu vjerovanja, različiti su. Neke razine su obavezne (vadžib), neke potvrđene obaveze, neke druge su pohvaljene (mustehab), a neke potvrđeno pohvaljene. Nekada su neke razine toliko precizne da njihovo predočavanje običnom svijetu nije moguće.

Prva razina odgađanja (tesvif) je težnja komoditetu i lijenost u pogledu obavljanja ovosvjetskih poslova, što biva uzrokom da čovjek svoje poslove odgađa. Ova loša navika nema veze sa pitanjem vjerovanja; onako kako vjernici bivaju njom pogođeni, moguće je da i nevjernici budu pogođeni, zato što su nekad i nevjernici u svojim ovosvjetskim poslovima lijeni i ravnodušni. Ova navika i narav, koja biva uzrokom da čovjek odgađa svoje poslove, ubraja se u pokuđena svojstva i za vjernika i za nevjernika, bez razlike. Svakako, ako čovjek – vjernik uobičaji svoje obaveze ne izvršavati blagovremeno, malo-pomalo ova navika će njemu postati ustaljeno svojstvo i utjecat će na njega i u pitanjima vjere te će biti uzrok da on svoje vjerske obaveze ne izvršava blagovremeno. Iz ovog aspekta ova navika je za vjernika pokuđenija i preporučivanje borbe protiv nje upravo je iz tog razloga. Bude li čovjek popustljiv i nemaran u pogledu svojih ovosvjetskih poslova, polahko ova navika postaje njegovo ustaljeno svojstvo te se proteže na odgađanje i na popustljivost i u onosvjetskim poslovima.

Druga razina odgađanja jest aljkavost u izvršavanju obaveza. Ovo odgađanje, na osnovu tročlane podjele obaveza (vadžiba), dijeli se na troje:

• Odgađanje i nemar u izvršenju obaveza za čije je izvršavanje predviđeno dosta vremena, kao što je pet dnevnih namaza od kojih svaki ima podosta vremena. Neki pojedinci obavljanje ovih namaza odgađaju i zanemaruju tako da ih stalno odgađaju i obavljaju pred sam istek njihovih vremena. Iako ovo odgađanje i olahko shvatanje nije haram, ubraja se u pokuđene radnje.
• Odgađanje obaveza koje treba neodložno izvršiti, mada nisu apsolutno neodložne. To znači da ako budu izostavljene kada se ukaže prva prilika, treba ih izvršiti kada se ukaže druga, a ako se ne stignu izvršiti ni tada, onda kada se ukaže prva naredna prilika. Naprimjer, obavezno je učiniti tevbu (pokajanje), čim se ukaže prilika i njeno odgađanje je haram, no ako bude odgođena, to ne znači da obaveznost i neodložnost tevbe više nije na snazi.
• Odgađanje i nemar u obaveznim djelima koja su striktno određena, poput posta koji ima određeno vrijeme. Neki pojedinci izbjegavaju izvršavanje ovih obaveza u njihovo vrijeme i u sebi kazuju da će kasnije napostiti i sl. Mada je ovakav pojedinac manji grješnik u odnosu na onog koji nema namjeru nadoknaditi te obaveze, ipak je njegov čin haram.